Alaburić: Vladin Nacrt protokola može ozbiljno ugroziti slobodu izražavanja u Hrvatskoj, nadam da neće biti usvojen u predloženoj verziji

Vesna Alaburić/Sanjin Strukic/PIXSELL

Vlada je u javnu raspravu uputila Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje čiji je cilj unaprijediti rad policije, Državnog odvjetništva, sudova i drugih tijela nadležnih za suzbijanje, otkrivanje i progon zločina iz mržnje.

Odvjetnica Vesna Alaburić objašnjava kako ne postoji jednostavan i jednoznačan odgovor gdje završava sloboda govora i počinje ‘govor mržnje’ jer to ovisi o brojnim okolnostima konkretnog slučaja. Zato uvijek treba brižno analizirati svaki predmet pojedinačno.

“Ipak, ako pokušamo pronaći zajednički nazivnik svih mogućih oblika ‘govora mržnje’ mogli bismo reći da je to omalovažavanje, vrijeđanje pojedinca ili skupine pojedinaca na način kojim se mrzilački sadržaj usmjerava prema cijeloj ciljanoj društvenoj skupini”, govori nam.


Navodi i sljedeći primjer: kritika postupka ili propusta nekog hrvatskog političara srpske narodnosti zaštićena je slobodom govora, kao i kritika bilo kojeg drugog političara, ali ako se tom kritikom iznosi mišljenje da taj političar ne bi smio sudjelovati u političkom životu Hrvatske zato što je srpske narodnosti, radi se o diskriminatornom, rasističkom govoru.

“‘Zločin iz mržnje’ je pojam koji se odnosi na motiv počinjenja kaznenog djela. Na primjer, kazneno djelo ubojstva počinjeno je iz mržnje ako je žrtva odabrana zbog nacionalne, rasne, vjerske, spolne ili druge objektivne značajke pripadnosti nekoj društvenoj skupini, koju je zakon definirao kao moguću diskriminatornu, rasističku osnovu. Tako i kazneno djelo klevete može biti počinjeno iz mržnje, ako je žrtva oklevetana zbog pripadnosti nekoj ranjivoj društvenoj skupini”, objašnjava.

‘Sloboda izražavanja nije apsolutno pravo’

Dalje dodaje da svako kazneno djelo koje može biti počinjeno riječju, slikom, filmom ili gestom, a počinjeno je iz mržnje na diskriminatornoj, rasističkoj osnovi, smatra se zločinom, ili kaznenim djelom iz mržnje.

“Ako nekim govorom nije počinjeno kazneno djelo, neće se raditi o zločinu iz mržnje, bez obzira da li je taj govor mrzilački ili motiviran mržnjom, jer naprosto nema kaznenog djela. Ako je neko kazneno djelo počinjeno iz mržnje, ali ne postoji diskriminatorna, rasističke osnova, na primjer brat ubije brata, ne radi se o zločinu iz mržnje u smislu Kaznenog zakona”, ističe.

Naglašava da sloboda izražavanja nije apsolutno pravo, koje ne bi smjelo podlijegati ograničenjima i sankcijama.

“To pravilo vrijedi i za sadržaje koji se objavljuju na društvenim mrežama. Posebno ako se radi o mrzilačkim sadržajima, koji mogu imati pogubne posljedice za pojedince, društvene skupine, pa i cijelu društvenu zajednicu. Zato mi samo po sebi nije sporno da netko može kazneno, prekršajno ili građanski odgovarati za protupravni sadržaj koji objavljuje na društvenoj mreži”.

Spornim, međutim, smatra da se pod pojam ‘javnog mjesta’ iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira podvode i društvene mreže, pa da policija prati sadržaje na društvenim mrežama i inicira prekršajne postupke na temelju spomenutog zakona.

‘Još uvijek dio sudaca u medijskim sporovima odlučuje rutinski, kao da se radi o običnim predmetima za naknadu štete’

Tvrdi da je u Hrvatskoj je sloboda govora zaštićena kao jedna od najvećih društvenih vrednota te represija vlasti više nije relevantna tema medijskih sloboda. “Postoji niz drugih tema koje danas predstavljaju stvarnu opasnost za slobodu izražavanja”, ističe.

Dodaje da su propisi u potpunosti usklađeni s europskim standardima zaštite slobode izražavanja i jamče slobodu govora primjerenu demokratskom društvu. “Važno je naglasiti da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dio hrvatskog pravnog okvira, a u hijerarhiji pravnih normi je iznad zakona. To sudove i druga tijela javne vlasti obvezuje da primjenjuju pravna načela Europskog suda za ljudska prava čak i kad hrvatski zakoni ne jamče prava i slobode u istog opsega”.

Ipak tumačenja zakona i njihova primjena u praksi nisu uvijek ispravni. “Na žalost, još uvijek se događa da dio naših sudaca u medijskim sporovima odlučuje rutinski, kao da se radi o običnim predmetima za naknadu štete, u kojima se nakon dokaza štete raspravlja samo i visini naknade”, upozorava.

Naime, pitanja konteksta nekog medijskog priloga i nužnosti uspostavljanja pravične ravnoteže između sukobljenih ljudskih prava na zaštitu slobode izražavanja, s jedne strane, i prava na zaštitu ugleda ili privatnosti, s druge strane, tim sucima ostaju vrlo apstraktna i nerazumljiva, kako objašnjava.

“Ustavni sud je posljednjih godina donio nekoliko značajnih odluka kojima je slobodu izražavanja zaštitio u skladu s najvišim pravnim načelima, primjereno demokratskom društvu. Zato vjerujem da će pojedine presude za koje smatramo da predstavljaju povredu prava na slobodu izražavanja na kraju biti ukinute u ustavnosudskom postupku”, smatra.

‘Naši mediji i novinari u golemoj većini slučajeva smatrali su da su presude hrvatskih sudova bile relativno dobre’

Na pitanje primjenjuje li policija prilikom potrage za prekršiteljima primjerenu količinu represije te jesu li sudovi jamci zaštite slobode i prava građana, ali i demokratskog poretka, odgovara kako nema podataka o represivnom postupanju policije, a što se sudova tiče, oni jesu i moraju biti jamci zaštite ljudskih prava i sloboda, a time istovremeno i demokratskog poretka.

“Kad govorimo o sudovima važno je imati na umu cjelinu sudskog procesa. Prvostupanjska presuda tek je prvi korak u tom procesu, koji podliježe kontroli višeg suda. A i taj viši sud podliježe kontroli Vrhovnog suda RH. Zato o zakonitosti, pravilnosti i pravičnosti neke presude možemo govoriti tek na kraju procesa sudske zaštite”, govori.

Ističe kako mali broj hrvatskih predmeta koji se odnose na slobodu izražavanja o kojima je odlučivao Europski sud za ljudska prava kazuje da su naši mediji i novinari u golemoj većini slučajeva smatrali da su presude hrvatskih sudova bile relativno dobre i da ne bi veću zaštitu slobode izražavanja dobili od Europskog suda.

‘Ovaj Nacrt protokola može ozbiljno ugroziti slobodu izražavanja u našoj zemlji’

Dokumentom se Ministarstvu unutarnjih poslova nalaže da posebno pomno prikuplja podatke o skupinama i pojedincima ‘koji u svom djelovanju iskazuju sklonost činjenju zločina iz mržnje’.

“Kad govorimo o diskriminaciji, nije presudno da li se neka društvena skupina smatra diskriminiranom. Bitno je da li ona jest ili nije diskriminirana, a o tome u konačnici mogu odlučiti samo sudovi”, poručuje.

Smatra da izvršna vlast ne može protokolom ili bilo kakvim drugim općim aktom državnom odvjetništvu i sudovima nalagati ili sugerirati određena postupanja, kao što je na primjerice pitanje što će se smatrati indikatorom za utvrđivanje zločina iz mržnje.

“Pojedine odredbe Nacrta protokola su nedovoljno precizne i nalažu policiji postupanje u situacijama koje mogu ozbiljno ugroziti slobodu izražavanja”, poručuje.

Navodi sljedeći primjer: pojam ‘govor mržnje’ obuhvaća raznovrsne oblike mrzilačkog govora, a samo onaj mrzilački, diskriminatorni, rasistički govor kojim se druge potiče na nasilje i mržnju prema ciljanoj društvenoj skupini jest kazneno djelo po našem Kaznenom zakonu, i to kazneno djelo iz članka 325.

Međutim, u Nacrtu protokola se pojam ‘zločina iz mržnje’ proširuje, kako navodi, tako da ne obuhvaća samo ono što Kazneni zakon definira zločinom iz mržnje, već taj pojam obuhvaća i pojam ‘govora mržnje’ i prekršaje motivirane mržnjom.

“Pravna analiza takve odredbe zahtijevala bi poprilično vremena i prostora, pa ovaj Nacrt protokola može ozbiljno ugroziti slobodu izražavanja u našoj zemlji. Zato se nadam da neće biti usvojen u predloženoj verziji”, zaključuje.

Vlada je u javnu raspravu uputila dokument koji precizno definira postupanje protiv govora mržnje

Komentari