‘Ako se iz Božića isključi priča o Kristovom rođenju, ostat će samo djedica s napitkom u ruci’

Dnevnik.ba

Na Badnjak je bio obvezan post. U pojedinim krajevima do podne se često nije ništa jelo, a zato je zajednička obiteljska večera bila jako važna sa svim običajima koji su bili prisutni u pojedinim krajevima – od škropljenja kuće i ognjišta blagoslovljenom vodom, paljenja badnjaka, bacanja šušnja na kuću, unošenje mlade pšenice s tri svijeće do prostiranjem slame po kući, zajedničke obiteljske molitve i blagovanja posne večere uz prisutnost ‘gosta’ takozvanoga položaja, kazao je dr. sc. fra Zvonko Benković.

Fra Zvonko Benković, dr.sc. etnologije i kulturne antropologije, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, gdje i knjižničar i voditelj muzeja, u razgovoru za Dnevnik.ba, govori o božićnim običajima bosanskohercegovačkih katolika.

Dr.sc. fra Benković, priznaje, najbolje poznajte običaje jednog dijela Bosanske Posavine i to vezanog uz područje franjevačkog samostana Tolisa, pa zbog toga ne želi davati paušalne ocjene i komentare o običajima drugih dijelova BiH – sjeverne Bosne, zapadne Hercegovine, Središnje Bosne.

“Ostalim dijelovima se još nisam bavio i ne bih želio pisati općenito jer ljudi brzo kopiraju sve sadržaje ne provjeravajući izvore i stvarnu građu“, govori dr.sc. fra Benković na početku razgovora.


Božićna hrana svugdje je istovremeno bila i slična i različita. U ranijim je razdobljima, objašnjava dr.sc. fra Benković, bila više unificirana jer je i proizvoda bilo malo pa je sam jelovnik bio oskudan.

Kuća se škropi blagoslovljenom vodom, unosi mlada pšenica s tri svijeće

“Danas bismo rekli siromašan ili prilagođen onovremenim prilikama. Uz to, bitno se jelovnik jedne prosječne katoličke obitelji u Posavini i Hercegovini razlikovao od današnjeg. Danas se često manje pridaje pozornost razlikovanju što se kuha za Badnjak, a što za božićne dane“, govori i dodaje kako su se ranije posni i mrsni dan razlikovali, kao i način posta koji je bio samo o kruhu vodi – tzv. žežanje ili samo suzdržavanje od bijelog smoka.

“Na Badnjak je bio obvezan post. U pojedinim krajevima do podne se često nije ništa jelo, a zato je zajednička obiteljska večera bila jako važna sa svim običajima koji su bili prisutni u pojedinim krajevima – od škropljenja kuće i ognjišta blagoslovljenom vodom, paljenja badnjaka, bacanja šušnja na kuću, unošenje mlade pšenice s tri svijeće do prostiranjem slame po kući, zajedničke obiteljske molitve i blagovanja posne večere uz prisutnost ‘gosta’ takozvanoga položaja“, navodi dr.sc. fra Benković.

Na Badnjak post – kuhani grah, gibanica, orasi

U svakom su se kraju, nastavlja, spremala posebna jela od kuhanoga graha na rijetko ili na gusto, salate od kiseloga kupusa, kompota od suhoga voća (najčešće šljiva), pečenoga krumpira, slatke gibanice koja se pravila od sušenoga tijesta (lokšica) koje se nadijevalo sa sjemenkama bundeve ili orasima i pekmezom od šljiva ili jabuke, pečene tikve, sušenih smokava i oraha.

“Uz to je na stolu bio obvezan kruh koji se u toliškome kraju zvao križara jer je na gornjem dijelu bio napravljen križ od krušnoga tijesta. Uglavnom se pila rakija ili vino. Slatkih napitaka bilo je rijetko ili nikako“, kazao je.

Ponoćke u Vrhbosanskoj nadbiskupiji uvedene 1953. godine

Božićna liturgija je slična, objašnjava dr.sc. fra Benković, u gotovo svim krajevima BiH.

“Do početka pedesetih godina dvadesetoga stoljeća na Božić su slavljene jutarnje mise. Nije bilo misa ponoćki u ponoć, nego su se slavile jutarnje rane mise od četiri sata pa nadalje. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji ponoćke su uvedene 1953. godine“, govori.

U pojedinim župama gučogoranskoga samostana, nastavlja, danas se slave jutarnje mise poput zornica u vrijeme došašća tako da se i na sam Božić slavi rana misa oko 5 ili 6 sati.

Božićne mise svečane zbog bogate tradicije pjesama i napjeva

“Bez obzira na vrijeme slavlja božićne mise su bile svečane zbog bogate kulturne tradicije hrvatskoga naroda vezane uz iznimno bogatstvo božićnih pjesama i raznih napjeva. O bogatstvu te tradicije bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje i uz to snimiti kako se pjeva ili kako se svojevremeno pjevala pjesma U sve vrime godišta u različitim krajevima BiH. I danas u pojedinim župama jednu kiticu pjevaju muškarci, a drugu žene“, izjavio je.

Pjesma se pjeva stojeći i to svih dvadesetak kitica, objašnjava, a u pjevanju se može osjetiti i određeno natjecanje tko će bolje otpjevati svoju kiticu.

“Uz to se u nekim krajevima i sami napjevi razlikuju, kao i stihovi pojedenih strofa“, dodaje.

Božićni su običaji, objašnjava, nastajali pod raznim utjecajima, a najviše utjecaja imala je Katolička crkva, iako se u etnološkoj analizi mogu pronaći razni kristijanizirani običajima u kojima pojedini istraživački prepoznaju elemente iz drugih kultura.

Žive božićne jaslice u Grecciu prvi postavio sv. Franjo

“Tako nam je uprizorenje božićnih jaslica došlo iz Italije zahvaljujući svetome Franji koji je prije 800 godine postavio prve žive jaslice u Grecciu. Ukrašavanje božićnog drvca koje se u pojedinim krajevima naziva i krizban dolazi iz germanske kulture“, izjavio je.

Darivanje u obitelji pojavilo se relativno kasno, objašnjava, pod utjecajem masovnih medija, filma i televizije.

“Uz to je vezana i suvremena pojava da se iz slavlja Božića ispušta slavljenik sam Isus pa će mnogi sada čestitati blagdane i govorit će o x-massu, a ne o božićnim blagdanima i Božiću“, kazao je.

O slavljenju Božića pod Osmanskim carstvo, nema puno podataka.

Odjeća je kroz prošlost, govori dr. sc. fra Benković, bila skromnija nego što danas možemo i zamisliti.

Ljudi su, prema njegovim riječima, nosili što su imali, a svaka je obitelj nastojala nabaviti nešto novo za ukućane.

“Budući da su ranije ljudi sami izrađivali odjeću žene su nastojale istkati dovoljno materijala od lana, konoplje i vune kako bi ‘ponovile’ svoje ukućane. Mnoge obitelji nisu imale dovoljno odjeće za sve ukućane. Osobito je bila oskudica za obućom koja je bila trošna, jer se pravila od štavljene kože, a kupovne cipele i čizme mogli su sebi priuštiti tek pojedinci iz imućnih obitelji“, kazao je.

Djevojka iz Tolise na ponoćku je išla bosa

Jedna gospođa iz toliškoga kraja, nastavlja, mu je u razgovoru kazala kako je ona kao djevojka išla bosa na ponoćku.

“Imala je šest sestara u kući i ni jedna se te do toga Božića nije bila udala. Dvije starije sestre bile su za udaju pa su se na ponoćku spremile u najbolju odjeću koja je bila u kući i obule su na noge opanke.Budući da u kući nije bilo više od dva para opanaka, a ona je sama toliko željela ići na ponoćku, krenula je bosa. U rukama je nosila vunene čarape, ali ih nije htjela smokriti u snijegu, nego ih je obula tek kad je došla u crkvu. Na pitanje je li joj bilo hladno. Odgovorila je da ne zna, jer je toliko bila sretna što je došla na božićnu misu da je na studen zaboravila“, priča dr. sc. fra Benković.

Kroz Došašće nije bilo slavlja ili Sv. Andrija zavezanija

Zanimljivo je, ističe, kako kroz vrijeme Došašća nije bilo nikakvih izvanjskih slavlja, stariji su govorili kako je Sv. Andrija zavezanija.

Naime, s 30. studenim završavale su svadbe koje su prije pedesetak godina bivale uglavnom oko svete Kate (25. studenog).

“Nakon svete Kate započinjalo je došašće u kojem nije bilo svadbenih slavlja i velikih divana. Obitelj se i na izvanjski način pripremala za slavlje Božića suzdržavajući se od nošenja svečane odjeće, velikih ukrasa i nakita, a mladi nisu igrali u kolu i nije bilo nikakvih slavlja“, objašnjava.

Međutim, i mladi i stari su koristili vrijeme priprave za Božić kako bi se i zabavili.

“Djeca su se radovala svetom Nikoli koji je darivao puno skromnije darove, a djevojke i mladići svetoj Luciji na čiji su dan pisali imena na dvanaest od trinaest papirića. Svaki dan do Božića izbacivali bi jedan, a na Božić bi otvorili posljednji i na njemu bi pisalo za kojeg mladića ili djevojku će se netko oženiti ili udati“, govori.

Bogatiji domaćini su nastojali, objašnjava, spremiti janje ili prase za Božić, a oni siromašniji bili su zadovoljni ako bi imali kakvu kokoš, patku ili gusku ili eventualno svinjski but.

“Domaćice su spremale kolače čiji izbor je bio puno skromniji od današnjeg, a ako su godine bile povoljne onda bi pravile kruh od pšeničnog brašna s raznim apliciranim ukrasima“, kazao je.

Svaka obitelj danas ima svoje običaji koji se kroz jedan ljudski vijek mijenjaju, ističe dr. sc. fra Benković, a svi su oni podloženi pomodnim utjecajima pokušajima da se pojednostavi sama priprema i slavljenje Božića.

“U mnogim obiteljima božićni običaji skoncentrirani su na vanjskoj pripremi hrane, darova i pića uz ukrašavanje kuće i okućnice. Kod mnogih izostaje duhovna dimenzija i priprava za Božić kao svetkovinu na kojoj se prisjećamo kako je Marija rodila Isusa u oskudnoj betlehemskoj štalici“, istaknuo je.

Danas je to pojednostavljeno, nastavlja, i zasigurno je puno drugačije nego što je to bilo u Bosni i Hercegovini prije tridesetak godina.

I u komunizmu bilo je onih koji su tradicionalno proslavljali Božić, a zadnjih 15-ak godina traje raskid s tradicijom

“Za vrijeme komunizma neki su slavili, a neki su se trudili dokazati sebi i drugima kako im to u stvari nije bitno u životu i na sve načine su izvanjski pokušali uvjeriti sebe i druge kako je to “zaostalo” i da oni kako članovi partije to ne čine. S druge strane, uvijek je bilo onih koji su slavili i nastojali su održati običaje kako su naslijedili od svojih predaka i ukućana“, rekao je.

Posljednjih petnaestak godina dogodio se, objašnjava, takozvani ‘raskid s tradicijom’ pod utjecajem televizije i društvenih mreža.

“Nametnuti su neki novi običaji koji su postali uniformni i može se govoriti o novoj tradiciji koja se uspostavlja. To je osobito vidljivo u suvremenim obiteljima koje rijetko imaju prigodu blagovati svi zajedno za istim stolom, a kamoli da bi uz to pripremali posnu večeru i molili sve priporuke koje su se molile na badnju večer i Božić“, izjavio je.

Odgovarajući na pitanje kako danas suvremeni katolički vjernici dočekuju Božić, dr. sc. fra Benković kaže “koliko obitelji toliko i običaja“.

Ako se iz Božića isključi priča o Kristovom rođenju, izgubit će se Bog iz Božića, ostat će samo djedica s bocom napitka u ruci

“Danas postoji velika koncentracija raznih utjecaja na suvremene katoličke obitelji i svaka pojedina bira ono što joj od svega najbolje odgovara. Možemo govoriti o utjecaju obitelji, ali puno više samih medija koji kroz cijeli prosinac na razne načine pripovijedaju o blagdanskom vremenu i različitim načinima priprave“, kazao je.

Neki će, nastavlja, zasigurno govoriti o ‘tradicionaloj pripravi’ uz duhovnu pripravu i odlazak na mise zornice, drugima je došašće nezamislivo bez adventskih sajmova koji su postali pomodni utjecaj sa zapada i dobar marketinški trik; treći će govoriti o ukrašavanju obiteljskoga doma već na početku došašća, dok će drugi to činiti na sam Badnjak; četvrti će reći kako će u vrijeme božićnih blagdana putovati negdje na skijanje; peti će govoriti da Božića nema ako nisi u rodnome kraju pa će iz raznih krajeva svijeta krenuti na put prema obiteljskome domu; šesti će preuzeti od svega po malo i reći će da vole nešto novo da im je staro dodijalo, jer ga ne poznaju i ne vide smisao u svemu tome: sedmi će cijelo vrijeme slušati božićne pjesme, nositi prigodnu odjeću i na izvanjski način pokazati kako su u takozvanom ‘blagdanskom duhu’ i slično.

“Bez obzira na svatko će na svoj način pronaći vlastiti prostor kako bi proslavio Božić i učinio ga lijepim na svoj način. Ako se iz Božića isključi priča o Isusovu rođenju, koja nas vraća na početak prije dvije tisuće godina u Betlehem, sve ostalo će biti važnije i tako će se možda izgubiti Bog iz Božića, a ostat će stari djedica u crvenom odijelu s bocom poznatoga napitka u ruci“, zaključio je dr. sc. fra Zvonko Benković u razgovoru za Dnevnik.ba.

Komentari