U prvom kolu skupine D Europskog prvenstva Hrvatska je na Wembleyu odigrala ne baš sjajnu utakmicu izgubivši od Engleske s 1:0 golom Raheema Sterlinga nakon fantastičnog proigravanja Kalvina Phillipsa. Hrvatska nije imala konkretnu ideju, a čak i kada bi došli u nekakvu priliku, tamo nikako nije uspjevala doći do konkretnog udarca. Engleska je znatno jača reprezentacija od Češke, ali ako će Hrvatska igrati ovako bezidejno nemamo previše razloga za optimizam.
Hrvatska prvo mora definirati cilj
Jasnu definiciju nogometnog cilja te kako se ona uopće ne treba preklapati s aktualnim odnosima snaga, odlično su nam prezentirali Francuzi u utakmici s Njemačkom. Francuska se praktički povukla i prepustila posjed Njemačkoj iako je objektivno jača reprezentacija. Njemačka je tako imala čak 59% posjeda lopte, ali dojam bolje reprezentacije definitivno je otišao na stranu Francuza.
Hrvatska protiv Engleske takav cilj uopće nije imala. U najavama za utakmice, igrači i stručni stožer su se busali u prsa govoreći kako će napasti Englesku na Wembleyu. U naciji s četiri milijuna neobjektivnih izbornika i u naciji koja živi za ovakve utakmice to uopće nije čudno i mislim da kako nitko razuman nije niti očekivao da će se to dogoditi. Problem je u tome što se Hrvatska nije niti branila, pa pokušala igrati na kontre.
Najboljih 11 ne mora biti najjačih 11
Dalić se, da bi zadovoljio apetite javnosti, odlučio postaviti 11 pojedinaca iza kojih stoje najbolje klupske sezone. Problem je u tome što Hrvatska uopće nije izgledala kao momčad već samo kao skup vrlo dobrih pojedinaca, a to u modernom nogometu nikako nije dovoljno.
Na prvi pogled izbor Kovačića Brozovića i Modrića je sasvim logičan. Međutim, kada imate čak trojicu takvih igrača koja su u samom vrhu na popisu najkvalitetnijih veznjaka svijeta, nikako nije logičan izbor postaviti bunker i ovisiti o tome što će Englezi napraviti. A čak niti to Dalić nije dobro odradio jer je, unatoč velemajstorima koje Hrvatska ima u veznom redu, Engleska jednostavno dobivala previše prostora između linija.
Ako je ovo imalo nekakvog smisla onda izbor Kramarića na krilo te Rebića na centarfora nema niti malo smisla. Ako je cilj bio agresivni presing, što se poklapa s Rebićem na centarforu, onda izbor Kramarića na krilu izgleda kao da je neki usputni nogometni pratitelj prvi puta upalio igricu “Football manager”. I to je upravo zašto najjačih 11 ne mora biti najboljih 11 jer Andrej Kramarić je igrač koji je ove sezone u Bundesligi zabio 20 golova i dodao pet asistencija, ali u ovakvu strukturu se jednostavno ne uklapa. Još manje ima smisla igrati na centaršuteve ako u šesnaestercu imaš samo Rebića koji baš nije najjači skakački igrač.
Problem Kramarića i Kovačića
Andrej Kramarić je igrač koji u njemačkom Hoffenheimu fantastično igra na poziciji desetke što znači da ispred njega stoji jedan centarfor koji njemu omogućava da utrčava u prostor između obrane i tako dolazi u prilike. Kramarić, kao ni Rebić, nije centarfor, a još manje je krilo. Za igru s Kramarićem potreban je jedan dobar centarfor, a to bi bio Bruno Petković ili Ante Budimir kojem Dalić unatoč fantastičnoj sezoni u španjolskoj Primeri, nikako ne vjeruje. Uopće nije čudno da lošu utakmicu odigra igrač koji ne igra na svojoj prirodnoj poziciji.
Mateo Kovačić je igrač koji je od prvenstva u Rusiji bio možda i najviše kritiziran od strane tih četiri miljuna izbornika. Nije da nisu imali razloga za to. Kovačić je u Ligi nacija stvarno pružao slabe partije, ali to je bilo primarno iz razloga što je jednostavno bio višak. Hrvatskoj, ali niti jednoj reprezentaciji, stvarno ne trebaju tri kreatora igre kao što su Kovačić, Brozović i Modrić. Ali ajde ti stavi nekog od vjerojatno trojice najboljih hrvatskih na klupu, pa izađi pred javnost nakon eventualnog poraza. Za to treba ogromne hrabrosti.
Što bi onda odgovaralo Hrvatskoj?
Ono što je iz aviona jasno je činjenica da Hrvatska mora promijeniti formaciju. 4-3-3 koju smo pokušali protiv Engleza nikako nije dobro za Hrvatsku jer jednostavno nemamo igrače za to. Hrvatska trenutno ima dvije opcije.
Prva opcija bi bila konačno pokušati s tih 4-2-3-1 s Kramarićem na desetki, a s Budimirom ili Petkovićem u vrhu napada. Hrvatska će protiv Češke, a vjerojatno i Škotske pokušati napasti, a ako ćemo zvijeri od igrača kao što su Kramarić i Rebić imati na svojim prirodnim pozicijama, šanse za pobjedu protiv Češke koja je objektivno slabija od Hrvatske bit će znatno veće.
Druga varijanta koju bi Dalić mogao probati jest 3-5-2 primarno iz razloga što Češka i Škotska nemaju Sterlinga i Fodena, pa nisu toliko opasni s krila te iz razloga što bi onda normalno bilo mjesta i za Kovačića i za Brozovića i Modrića. Ipak, tu treba biti oprezan jer engleski cilj protiv Hrvastke (za razliku od nas koji ga nismo imali) bio je guranje lopte na krila zbog činjenice da su na hrvatski bekovi bili Šime Vrsaljko koji se oporavlja od ozljede, pa je daleko od idealne forme i mladi, strašno talentirani Joško Gvardiol kojem je tek 19 godina i prvo veliko natjecanje, pa su Englezi s pravom očekivali da on ipak neće moći pokazati sve što zna. Upravo Gvadriol bi za tu 3-5-2 bio izuzetno važan jer bi igrao tog lijevog stopera, a morao bi pokriti dosta prostora jer bi na lijevom veznom igrao Perišić koji je ipak više orijentiran prema naprijed nego prema natrag, pa bi s tom formacijom ipak trebalo pričekati još koju godinu da Gvardiol malo stasa.
Hrvatska prvenstveno mora odlučiti hoće li napadati ili se braniti, a to mislim da za Dalića s obzirom na suparnika i s obzirom na poraz u prvom kolu, nebi trebala biti teška odluka. Samo treba slušati sebe, a ne javnost i ako treba čak i nekog od zvijezda ostaviti na klupi. U crnom scenariju uvijek postoje zamjene.
Hrvatska bi trebala napasti, a bez obzira na činjenicu da je po prirordi jednom izborniku reprezentacije teško uigrati neke složene mehanizme s obzirom na vrlo kratak period u godini koji ima za uigravanje, Hrvatska si nikako nebi smjela dopustiti da radi ono što radi u ostalim sportovima, a pogotovo rukometu i košarci, a to je oslanjanje na individualizam.
Našim Vatrenima sutra u 18 sati želim svu sreću te da ipak uoči Škotske budemo u povoljnoj situaciji, a za to treba znati što radimo i zašto to radimo, ono što protiv Engleske nismo znali.
