Generalni je dojam da je najveći problem hrvatske rukometne reprezentacije na prošlim prvenstvima bio nedostatak smislenih i šabloniziranih akcija. Hrvatska je većinu svojih napada rješavala tako što bi dala loptu u ruke Duvnjaku, Karačiću ili Cindriću i čekala da oni, sami od sebe, nešto naprave s njom.
Novi izbornik Hrvoje Horvat odlučio je prekinuti takvu praksu te s novim i pomlađenim kadrom okrenuti novu u stranicu u hrvatskoj rukometnoj povijesti. Ova nije uspjela, ali svaka tranzicija je teška i ne treba očekivati instant uspjeh. Ipak, problem nije u porazima već u nepromijenjenom sustavu kojeg je Horvat preuzeo iz prošlih godina. U ovom tekstu analiziram hrvatski napad pomoću brojki koje govore na koje je sve načine Hrvatska završavala svoje napade, piše Maro Miljanić
Problemi na otvaranju
Hrvatska je prvenstvo otvorila utakmicom protiv Francuske u kojoj je nervoza, pogotovo na našoj strani, bila itekako primjetna. Ovo je bila skoro pa nova reprezentacija jer su zbog pojave koronavirusa za ovu utakmicu nedostupni bili glavni igrači ove reprezentacije Luka Cindrić i Domagoj Duvnjak. Osim njih dvojice, izbornik Horvat je s popisa odlučio ostaviti Igora Karačića, čovjeka koji je ove sezone u poljskom Kielceu u 10 utakmica zabio 27 golova i tome dodao 29 asistencija.
Kielce je prvi u skupini B Lige prvaka ispred rukometnih velesila PSG-a, Veszprema i Barcelone, a taj uspjeh velikim dijelom mogu zahvaliti svojem prvom srednjem vanjskom, Igoru Karačiću. Horvat ga je odlučio izostaviti s popisa kako bi “pomladio” reprezentaciju te jer je smatrao kako nam nije potrebno toliko srednjih vanjskih. To je dosta nelogično objašnjenje s obzirom da je istovremeno zvao Ivana Čupića koji je dvije godine stariji od Karačića i Antu Gadžu koji je mlađi, ali je srednji vanjski.
Hrvatska je tako u utakmicu ušla s vanjskom linijom Jaganjac-Gadža-Martinović od kojih su i Martinović i Jaganjac mlađi od 25 godina. Logično je da se takva ekipa koja se po prvi put zajedno našla u ovako bitnom okruženju malo prepadne i ne odigra najbolje što može. Malo je ljudi očekivalo pobjedu protiv svjetske velesile Francuske, ali im je javnost zamjerala manjak agresivnosti u obrani. Pogotovo se to odnosi na Diku Mema koji se u prvom poluvremenu šetao kroz Hrvatsku obranu koliko je htio.
Nedostatak sistema
Međutim, pravi problem nije bio Dika Mem. Riječ je o najboljem desnom vanjskom, ako ne i najboljem rukometašu, svijeta i nije problem što je relativno lagano pronalazio rupe u neuigranoj i mladoj hrvatskoj obrani. Problem nisu bili ni češki suci koji su vidno oštetili Hrvatsku. Da u ključnim trenutcima nisu dosudili odluke koje su išle na štetu Hrvatske rezultat bi sigurno bio povoljniji, ali teško je vjerovati kako bi Hrvatska uz jednak sudački kriterij uspjela izvući makar bod. Francuska je jednostavno bila bolja i to je činjenica. Pravi problem bio je nedostatak timske igre i improvizacija u napadu.
Hrvatska je napadu pristupila na jedan individualni način gdje je svaki igrač razmišljao kako on može probiti francusku obranu umjesto da svatko razmišlja koja je njegova uloga u točno toj akciji. Pogledajmo što kaže statistika.
Hrvatska je pomoću odigranih akcija postigla samo devet pogodaka u cijeloj utakmici što je premalo da bi se pobijedila jedna ovakva rukometna momčad. Hrvatska je na toj utakmici odigrala 13 napada u kojima je odigrala akciju i 12 u kojima je napad završila individualnim rješenjem. Naravno, većina akcija je završila golovima dok je većina individualnih rješenja završila promašajima.
U prošlosti je Hrvatska ovako znala pobjeđivati utakmice jer bi kroz povijest Metličić i Balić odnosno Karačić, Cindrić i Duvnjak imali kvalitete da sami kroz improvizaciju probiju najbolje obrane svijeta. Problem je što u ovom trenutku na vanjskim pozicijima više nemamo kremu svjetskog rukometa koji to mogu. Imamo jako dobre igrače koji mogu biti izrazito korisni u izrađenim sustavima, ali ih nismo mogli iskoristiti kada tih sustava jednostavno nije bilo.
Ono što, ipak, treba napomenuti jest činjenica da je ovim mladićima ovo prvo zajedničko veliko natjecanje i logično je da nisu u potpunosti uigrani. Nadalje, izbornik Horvat je u pripremama za prvenstvo računao da će tu biti i Duvnjak i Cindrić, a na kraju mu je, zbog pojave koronavirusa, prvi srednji vanjski postao Gadža. Horvat je zasigurno računao da će njih dvojica, kao i prije, povući ekipu kroz par zabijenih golova na individualni način te da ćemo tako stići do pobjede.
To je potpuno pogrešan sistem jer čak i da vam se vanjska linija sastoji od tri najbolja rukometaša svijeta oni trebaju akcije. To je vrlo vjerojatno razlog što hrvatska rukometna reprezentacija nema zlatnu medalju na Europskom, Svjetskom ili Olimpijadi još od slavne Atene i 2004. godine. Bilo je u međuvremenu puno medalja. Čak dva svjetska i tri europska srebra, jedna svjetska i dvije europske bronce, jedna Olimpijska bronca, ali zlata nije bilo. Za razliku od kvalitete koja je cijelo vrijeme bila tu, uvijek je nedostajao sistem pomoću kojeg bi Hrvatska pobjeđivala u kontinuitetu.
Konsolidacija?
Nakon što se očekivano izgubilo od Francuske, stigla nam je najvažnija utakmica prvenstva. Od Srbije se ne smije izgubiti. I na terenu i na tribinama atmosfera u Budimpešti bila je uzavrela. Više nije bilo bitno tko igra, a tko ne igra jer je bitno bilo samo pobijediti. Na sreću, Hrvatska je do pobjede i stigla, ali ne dobrom i lijepom igrom kako se na prvi pogled moglo činiti. Pohvale Kaubojima nakon utakmice nisu prestajale što je i logično s obzirom na ostvarenu važnu pobjedu.
Smatralo se kako je nakon uvodnog pokušaja Hrvatska konačno našla igru. Nažalost, to nije bila istina. Hrvatska možda jest pobijedila, ali nije igrala dobro. Srbija je po kvaliteti puno slabija reprezentacija od nas, a još k tome im nije bilo Petra Nenadića, jedinog srpskog vanjskog igrača koji ima izgrađeno ime na svjetskoj rukometnoj sceni. Hrvatska je tu utakmicu prvenstveno dobila fantastičnom energijom u obrani i ona je zaista bila za svaku pohvalu. Očito je važnost utakmice uvelike motivirala naše mladiće. Ipak, za potpuni dojam moramo pogledati i napad, a on nam ne govori ništa lijepog.
Hrvatska je protiv Srbije napadački odigrala još i goru utakmicu nego protiv Francuske bez obzira na postignuti gol više u odnosu na prvu utakmicu. Iz izrađenih akcija Hrvatska je zabila zastrašujuće loših osam pogodaka. Srpska obrana nije toliko moćna kao Francuska, pa nam je dopustila sedam golova koji su došli kao plod individualne improvizacije naspram četiri koje nam je dopustila Francuska.
Sramotno zvuči činjenica da je Hrvatska zabila jednako golova iz izrađenih akcija kao što je imala izgubljenih lopti. Posebno loše zvuči da se to dogodilo protiv obrane Srbije koja zaista nije elitna. Na kraju je pobjeda ostvarena, a ohrabrena je Hrvatska nastavila dalje. Nažalost, bilo je jasno da s ovakvim napadom ne možemo daleko, a to se na kraju pokazalo i točnim.
Sljedeća na red nam je došla Ukrajina, a tu utakmicu smatram da nije potrebno posebno analizirati jer je Ukrajina jedna reprezentacija koja nije niti blizu dorasla da može biti ozbiljan faktor na velikom natjecanju. Dovoljno je bilo pogledati utakmicu Srbije i Ukrajine gdje je srpski srednji vanjski Lazar Kukić protiv ukrajinske obrane izgledao kao spoj Ivana Balića i Mikkela Hansena dok smo dva dana kasnije imali prilike vidjeti da on zaista nije ništa posebno. Tek ću spomenuti da smo iz akcija protiv Ukrajine postigli čak 19 golova, ali taj podatak treba uzeti s dozom opreza jer su Ukrajinci ispadali skoro na svaku našu fintu te je Hrvatska prejednostavno dolazila do viška u napadu.
Kiks protiv Crne Gore
Prva utakmica druge faze donijela nam je za protivnika Crnu Goru. Hrvatska se javnost nije previše obazirala na tu utakmicu jer su svi smatrali da ćemo lako doći do pobjede, pa je fokus bio na Danskoj koju smo, zbog poraza od Francuske, za ulazak u polufinale morali pobijediti. Međutim, snovi su nam se raspali već protiv Crne Gore. Crna Gora je pregazila Hrvatsku sa čak šest razlike, a javnost je smatrala kako Hrvatska ponovno nije bila prava kada je bilo najvažnije. Međutim, Hrvatska protiv Crne Gore napadački nikako nije odigrala lošiju utakmicu u odnosu na Srbiju i Francusku. Pogledajmo još jednom što kažu brojke.
Hrvatska je iz akcija postigla devet golova što je za jedan više nego protiv Srbije i za jedan manje nego protiv Francuske. Jedina je razlika što je u ovoj utakmici između crnogorskih vratnica stajao nevjerojatni Nebojša Simić koji je već nakon njihove senzacionalne pobjede protiv Slovenije, zbog koje su i izborili drugi krug, u svojoj državi prozvan “Superman”. Koliko god čistih zicera obranio Simić, a zaista ih je bilo dosta, opet je problem bio omjer individualnih i timskih akcija koji je ovaj puta bio jednak. Ovaj put smo, za razliku od prve utakmice kad nije igrao i druge kad nije bio spreman, imali potpuno zdravog Luku Cindrića koji je te individualne akcije pretvarao u čiste zicere.
Ipak, da se umjesto 16 odigranih individualnih improvizacija, barem pola odigralo u vidu smislenih ekipnih akcija možda bi se došlo u još veće prilike koje onda ni sjajni Simić nebi mogao obraniti što bi mu potencijalno poljuljalo samopouzdanje i odvelo Hrvatsku do pobjede. Hrvatskoj je, osim napada, nedostajala i prethodno pokazana obrambena energija stoga je poraz bio neizbježan, a nama ostavilo vrlo slabe nade za prolaz dalje. Šanse su postojale, ali je recept bio jasan. Moramo pobijediti sljedeće tri utakmice.
Protiv Danske konačno igra
Konačno, u utakmici protiv Danske mogli smo vidjeti jednu drugačiju Hrvatsku. Hrvatska je protiv Danske prezentirala jednu igru zbog koje se možemo nadati svijetloj budućnosti hrvatskog rukometa. Bili smo vrlo blizu da pobijedimo trenutno najjaču rukometnu reprezentaciju svijeta. Nažalost, do pobjede nismo došli jer protiv ovakve Danske nije dovoljno igrati dobro i smisleno već je potrebno igrati bez pogreške. Pogledajmo što je Hrvatska radila protiv Danske.
Iz smislenih smo akcija Danskoj dali čak 16 golova što je duplo više nego što smo dali puno slabijoj obrani Srbije. Tih 16 golova čini 38% naših akcija, a koliko je to velika brojka govori nam činjenica da je protiv Srbije, u utakmici koju smo dobili, taj postotak bio mizernih 18%. Izgubili smo samo sedam lopti što je bilo najmanje na dosadašnjem prvenstvu ako izuzmemo slabašnu Ukrajinu.
U konačnici, sjajni smo danski napad limitirali na 27 golova uz samo šest golmanskih obrana. U usporedbi s ranijim utakmicama Hrvatska je izgledala neprepoznatljivo. Koliko god bili dobri, malo rastužuje činjenica da niti to nije bilo dovoljno. Jednostavno, Danci su u ovom trenutku premoćni za nas. Osim što imaju nevjerojatnu individualnu kvalitetu, pogledajmo način na koji igraju.
Danci su protiv nas odigrali solidnu utakmicu, ali ništa više od toga. Međutim, i to solidno nam pokazuje kako igraju momčadski, a ne individualno. Dancima je ova solidna utakmica bila jednaka našoj najboljoj. Koliko god ova utakmica pokazivala da smo na dobrom putu izrastanja jedne nove i moćne generacije hrvatskog rukometa, toliko nam pokazuje da smo od tog cilja još dosta daleko. Pogledajmo i kako je danski napad izgledao u ostale četiri njihove utakmice.
Danci su u četiri utakmice zabili nevjerojatnih 60 golova koji su došli kao plod suverenih akcija dok je kod nas taj broj stao na 46, ali ponajviše zbog Ukrajine kojoj smo dali više akcijskih golova nego Crnoj Gori i Srbiji zajedno. Uz sve to, Danci imaju i Mikkela Hansena i Mathiasa Gidsela, dvojicu igrača koji sigurno spadaju u top pet najboljih vanjskih igrača na svijetu. Oni do golova bez problema mogu doći individualnim rješenjima, ali se, ipak, odlučuju za timsku igru koja je najbitniji razlog zbog kojeg su aktualni svjetski prvaci na prvenstvu koje su završili bez poraza i zbog kojeg su i na ovom Europskom prvenstvu, za sada, neporaženi.
Problema ima, ali ima i nade za budućnost
Treba napomenuti i da su Danci na ovom prvenstvu, barem za sada, imali ponešto sreće. Ovo prvenstvo organizirano je na katastrofalan način. Osnova organiziranja svakog sportskog natjecanja od početka pandmije jest poznati bubble. Dakle, igrači smiju izlaziti samo na treninge i utakmice, hrana im se dostavlja u sobu, a u hotel osim stručnog stožera, igrača i osoblja ne smije nitko.
Nevjerojatno je da se mađarski i slovački organizatori, unatoč izuzetno zaraznom omikronu, nisu odlučili na taj potez. Time su napravili jedno nepošteno prvenstvo u kojem sudbine reprezentacija uvelike određuju rezultati pozitivnih testova.
Danci na turniru, za sada, nisu imali pozitivnih igrača dok ih je Hrvatska imala čak 11. Također, bez gotovo pola reprezentacije uoči drugog kruga ostala je Njemačka, a ista sudbina zadesila je, nakon povijesnog prolaska u drugi krug, i simpatične Nizozemce.
U takvim je uvjetima možda i nepravedno suditi našim rukometašima zbog nedostatka akcija i momčadske kemije, ali čudno zvuči podatak da smo najbolju utakmicu odigrali onda kad smo bili najviše oslabljeni s čak 11 pozitivnih testova. To znači da smo na prvenstvo došli bez nekog ozbiljnijeg plana i na tome narednih godina treba ozbijno raditi.
Također, veliki je problem nepozivanje čak trojice igrača koji sigurno spadaju u ovu reprezentaciju. Bijes hrvatske javnosti ovih se dana okrenuo dijelom i k golmanima zbog nekoliko slabijih izvedbi. Zaista mi je čudno da gotovo nitko ne spominje činjenicu da naš najbolji golman na ovo prvenstvo nije niti pozvan. Marin Šego ove godine brani na jednoj vrlo dobroj razini u Montpellieru, vodećoj ekipi skupine A ovogodišnje Lige prvaka. Liga prvaka ove godine ima dvije skupine, a mi imamo igrače koji su jedni od lidera vodećih momčadi dvaju skupina, ali u našoj reprezentaciji nemaju mjesta.
Za Šegu kruže priče kako je ove godine odbio transfer u višestruko slabiji PPD Zagreb što savez, u kojem taj klub ima apsolutni monopol, ne prašta. Slična, ali ponešto drugačija priča vrijedi i za Manuela Štrleka, sjajno lijevo krilo najbolje mađarske momčadi Veszprema, koji, čak niti nakon velikih problema na lijevom krilu, poziv nije dobio. Prije njega je pozvan Valentino Ravnić, rezervno lijevo krilo najlošije momčadi Lige prvaka, PPD Zagreba. Očito je da kod njega, kao i kod Šege, ali i prije spomenutog jednog od lidera vodeće momčadi druge skupine Lige prvaka, Igora Karačića neka priča postoji, ali ju Hrvatski rukometni savez iz nekog razloga ne želi prezentirati javnosti. To nam daje savršenu sliku kako se u našem rukometnom savezu radi posljednjih godina.
Koliko god ovo pesimistično zvučalo, stvari, srećom, nisu tako crne. Na ovom smo prvenstvu imali prilike gledati neke sjajne mlade rukometaše koji bude nadu u bolje sutra. Tin Lučin nam je pokazao kako može dati prijeko potrebni spacing našem napadu. Ivan Martinović nam je pokazao kako, za ovo prvenstvo nedostupni, Šebetić i Stepančić na desnom vanjskom imaju ozbiljnu konkurenciju. Halil Jaganjac, zbog ozljede, nije uspio pokazati talent i svoj razarajući šut s lijevog vanjskog koji je ove sezone pokazivao u našičkom Nexeu, ali nesumjivo je da će to široj javnosti prezentirati već iduće godine. Veron Načinović nam je pokazao kako budućnost postoji i na pivotu.
Hrvatska talenta ima, ali za neki ozbiljniji rezultat na prvenstvo moramo voditi najbolje što imamo, bez obzira na privatne interese vodećih ljudi iz saveza, te što je još važnije, moramo igrati rukomet u kojem ćemo pokazati uigrane i šablonizirane akcije te u kojem će biti vrlo malo mjesta za individualnu improvizaciju.
