Bojan Bogdanović: Ti ovdje ne pripadaš

Matija Djanesic / CROPIX

Dulce et decorum est pro patria mori. Latinska je to rečenica koja govori da je lijepo i slatko za domovinu ‘mrijeti. Tom se rečenicom također može opisati i Bojana Bogdanovića nakon još jednog neuspjeha s Hrvatskom.

Ovu subotu za Hrvatsku je završen još jedan reprezentativni ciklus, i to ponovno s neuspjehom. Hrvatska je nakon 8.250 dana ponovno zaigrala u svom Splitu, pred svojim navijačima, a na tu kobnu utakmicu s oslabljenom Njemačkom došla je čak i splitska Torcida koja je svih 40 minuta glasno podržavala naše reprezentativce, Međutim, ni to nije bilo dovoljno.

Što nije valjalo u Splitu?

Hrvatska je u Split došla samo s jednim ciljem. Dobili smo domaćinstvo, imali smo sreće u ždrijebu te nismo dobili jake suparnike (u ostalim grupama bile su po barem dvije velesile: primjeri Litve i Slovenije, Srbije i Italije, Kanade i Grčke), a i najjači suparnik nam je došao bez glavnih zvijezda. Olimpijske igre se jednostavno moraju izboriti.


Na otvaranju turnira ambicije i uzbuđenje bile su na vrhuncu, ali nakon toga brzo je stiglo prizemljenje. Hrvatska je ne poražena, već ponižena od Brazila koji vodi naš Aco Petrović. Da se razumijemo, Brazil nije neka svjetska velesila, a štoviše nije trebao biti niti naš glavni konkurent za Tokyo.

Međutim, Hrvatska je izgledala grozno. Brazil nas je ponizio s 94:67 i izdao veliko upozorenje izabranicima Veljka Mršića. U toj utakmici tek su trojica igrača bila vrijedna spomena. Osim naših najvećih zvijezda Bojana Bogdanovića i Marija Hezonje, dvoznamenkast je bio i Roko Leni Ukić.

Hrvatska je igrala kriminalnu obranu, a Brazilci su za dva šutirali nestvarnih 65 posto. Tu se prvi puta uočio problem koji je bio prisutan u ovom ciklusu, ali ga nitko nije očekivao. Hrvatski centri igrali su katastrofa. To s obzirom na imena nitko nije mogao predvidjeti.

Hrvatska centarska linija sastoji se od Ante Tonija Žižića, bivšeg NBA igrača i aktualnog startera u euroligaškoj ekipi Maccabija, Mire Bilana, koji je u talijanskoj Serie A odigrao vrhunsku sezonu te Darka Planinića iza kojeg je solidna sezona u Ciboni.

Međutim, Brazil je polovinu svojih poena dao preko visokih igrača Cabocla, Varejaa te Hesttsheimera. Okej, to i jesu najkvalitetniji igrači ove reprezentacije, ali to smo znali i prije utakmice te je nevjerojatno da se nismo bolje spremili za to te u slučaju neuspjeha, iz vana ponudili pomoć našim centrima.

Drugi problem u ovoj utakmici mogao se vidjeti u vođenju, ali i samoj pripremi utakmice Veljka Mršića. Nevjerojatno je da je imao svo vrijeme svijeta za pripremu utakmice, a da je na Caboclu počeo totalno tromi Šakić te da je na šuteru, poziciji koja je za Hrvatsku jako bitna zbog udvajanja Bogdanovića, počeo Mateo Drežnjak koji se blago rečeno nije iskazao u tom polju ove sezone. Također, mjesta u startnih pet nije bilo niti za Marija Hezonju.

No, ipak ovaj poraz nije bio od prevelikog značaja jer je Hrvatska i dalje mogla u Tokyo samo težim, ali putem koji je daleko od neostvarivog za Hrvatsku. U drugoj utakmici na red je došao Tunis, a tu je i sam imperativ pobjede s obzirom na kvalitetu bio smiješan.

Hrvatska u prvom poluvremenu nije igrala nešto pretjerano bajno, ali je igrala onoliko koliko joj je dovoljno. Nakon prvih 20 minuta imali smo prednost od 42:28 i ovu utakmicu su svi vidjeli kao uigravanje za polufinale s Njemačkom. Onda je uslijedio horor.

Hrvatska je u trećoj četvrtini primila čak 29 poena od zaista slabog Tunisa te si do grla zakomplicirala utakmicu jer su Tunižani vodili na ulasku u zadnju četvrtinu. Hrvatska je u zadnjoj četvrtini ipak povela te se uspjela odvojiti na plus pet tek tricom Pavla Marčinkovića 25 sekundi prije kraja. Hrvatska je ipak pobijedila Tunis, ali lica igrača, navijača, izbornika, ali i stručnog stožera bila su više nego zabrinuta.

Poraz od Njemačke

Onda je došla i ta utakmica s Njemačkom. Svi znamo kako Hrvatska nije bila kompletna jer su Ivica Zubac i Dario Šarić “zapeli” u konferencijskim finalima NBA lige te jer su Dragan Bender, Luka Šamanić i Kruno Simon bili ozljeđeni, a Roko Prkačin bio zauzet NBA kampovima za buduće draftove.

Međutim, pogledamo li Njemačku shvatit ćemo da su došli bez čak četiri NBA igrača (Schroder, Theis, Kleber, Hartenstein) te jednog euroligaškog, kao i mi, a Tibor Pleiss je štoviše i suigrač našeg Simona.

Ovih pet igrača strahovito je nedostajalo Nijemcima, ali Njemačka kao i Hrvatska ima problem da većina kvalitetnih igrača igra na visokim pozicijama. Schroder iza sebe ima odličnu sezonu u kojoj je ubacivao 15,4 poena te bio glavna zvijezda LA Lakersa kada nebi bilo Davisa ili LeBrona. Zato je izostanak njihovog startnog playmakera ogromna stvar.

Ipak, njegov izostanak Mršić je potpuno krivo protumačio. Smatrao je da sada sva Njemačka kvaliteta dolazi iz reketa te kako perimetar uopće ne treba braniti. To mu se obilo o glavu jer je najbolji njemački igrač s 29 poena i osam asistencija bio playmaker Maodo Lo.

Potpuno nevjerojatno zvuči činjenica da je Ukić Loa, koji je primarno šuter, branio ispod bloka, a kada mu nije išlo stavio je Rogića, a kada niti njemu nije išlo stavio je Marčinkovića koji ga je nekako uspio primiriti krajem prvog poluvremena. Mršić je u drugom poluvremenu zaokrenuo krug Ukić-Rogić-Marčinković, pa je na njemu potpuno neuspješno utakmicu završio Ukić.

Hrvatska je imala raspoloženog Bojana Bogdanovića koji je ubacio 38 odnosno točno pola hrvatskih koševa, ali to je bilo sve. Uz njega, korektnog Marija Hezonju te podršku Torcide Hrvatska nije imala ništa. Naša igra pod košem ponovno je bila užasna.

Nijemci su se ipak spremili za na papiru jaku hrvatsku centarsku liniju te su od početka udvajali naše visoke igrače. Tu Mršićevi igrači jednostavno nisu imali odgovor, a sav sustav bio je podređen situaciji gdje se Bojanu baca lopta u ruke, a ostali samo gledaju. Bojan je tu bio zaista nestvarno dobar, ali jedan na pet se utakmica dobiti ne može.

Možda se ipak i moglo jer je Hrvatska imala plus 10 samo osam minuta prije kraja. Ne možemo reći ništa osim da treneru na dušu ide kada rezultat od tih plus 10 u osam minuta ode do minus 10. Mršić je već u Zadru ovako znao gubiti utakmice, ali ovo je zaista next level.

Na kraju je Njemačka pobijedila Acin Brazil te izborila Tokyo. Najbolji igrač ove utakmice, ali službeno i cijelog turnira bio je 24-godišnji njemački centar Orlando Magica, Moritz Wagner. On je i u ovoj utakmici dominirao ubacivši 28 poena te tome dodavši šest skokova, ali naravno da se u Hrvatskoj nitko ne može oteti dojmu da je najbolji igrač turnira trebao biti upravo naš Bogdanović i prava je šteta da priliku za osvajanje toga trofeja nije niti dobio.

Još jedan neuspjeh

Ovaj poraz značio je neuspješni kraj još jednog okupljanja hrvatske košarkaške reprezentacije. Dani Dina, Tonija i Dražena su, nažalost, odavno završili, ali dojam je da je ove neuspjehe sve teže i teže gledati.

Posljednja hrvatska košarkaška medalja dogodila se, sad već davne, 1995. na Eurobasketu u Grčkoj s tim da je 2013. na Eurobasketu u Sloveniji bila četvrta. Odlazak na Olimpijadu među 12 najboljih reprezentacija svijeta u ovom trenutku za Hrvatsku jednostavno nije realnost i to je činjenica.

Međutim, nitko ne može reći da uz nešto sreće tamo ipak nismo mogli otići. Pogledamo li našeg suparnika i usporedimo ga s Litvom te njihovih 15.000 fanatičnih navijača, Slovenijom još nevjerojatnijeg Luke Dončića, Srbijom, Kanadom… jasno nam je da smo slabiji od navedenih reprezentacija.

Još kada pogledamo da tri od navedene četiri reprezentacije nisu izborile Olimpijadu, to dodatno daje na težini. Ali pogledamo li malo bolje hrvatsku skupinu, vidjet ćemo da takvih velesila nije bilo.

To bi nominalno trebala biti Njemačka, ali u moru izostanaka ona to jednostavno nije i stvarno je velika šteta da ovakvu priliku nismo iskoristili jer tko zna kada će nam se ponovno pružiti prilika igrati pred vatrenim hrvatskim navijačima te tko zna kada ćemo opet dobiti ovakvu priliku igrati s nešto slabijim reprezentacijama. Spoj te dvije stvari nećemo vidjeti vjerojatno više nikad.

Hrvatska još pamti bolne poraze od Češke, Rumunjske, Nizozemske, Mađarske i Poljske, ali to nije hrvatska realnost. Međutim, hrvatska realnost nisu niti Olimpijske igre i tu činjenicu treba što prije prihvatiti. Hrvatska realnost su utakmice i žestoka borba s reprezentacijama poput Turske što smo mogli vidjeti u studenom prošle te veljači ove godine.

Riba smrdi od glave

U ovom tekstu napisano je nekoliko kritika na račun izbornika Veljka Mršića i istina je da ih on apsolutno zaslužuje jer su zapravo sve odluke koje je donio na ovom turniru bile pogrešne, a suparnike izgleda uopće nije analizirao, dok plan B, a kamoli C nije niti postojao.

Mršić nije imao vrhunsku sezonu u Zadru, a iako je Zadar ostao u ABA ligi većinu sezone igrao je katastrofalno i mogu se analizirati Mršićeve pogreške na terenu te izvan njega (posebno mu se zamjera izjava nakon Njemačke kada je rekao da je zadovoljan) kojih je u ovom turniru bilo i previše, ali on nikako ne može biti krivac za ovaj neuspjeh.

Mršića je netko trebao postaviti na ovo mjesto, a za to su odgovorne isključivo dvije osobe. To su predsjednik HKS-a Stojko Vranković te prvi čovjek struke HKS-a Dino Rađa. Ta dvojica su isključivi krivci za ovakvo stanje.

Ova dva diva, a nekadašnja vrhunska dva centra koji su dobar dio karijere proveli i u samom NBA-u očito nisu uspjeli svoje igračke kvalitete preslikati u fotelje saveza. Godinama vuku nelogične poteze, a sve je počelo sa smjenom Ace Petrovića, izbornika koji nam je na otvaranju turnira s Brazilom lupio šamar, unatoč plasmanu na Olimpijske igre u Riju.

Na njegovo mjesto postavili su Ivicu Skelina koji je s Hrvatskom doživio najsramotnije poraze u našoj povijesti, one od Nizozemske i Rumunjske. Nakon njega došao je Dražen Anzulović koji se također nije proslavio u neuspješnim kvalifikacijama za Mundobasket u Kini.

Cijeli HKS godinama se vrti u krug s istim imenima, a u taj krug osim ovih navedenih upadaju i spomenuti Petrović koji je izbornik bio tri puta te Jasmin Repeša koji je tu funkciju obnašao dva puta. To su sve stariji treneri sa možda već zastarjelim idejama koje su prije prolazile, ali se oni nisu prilagodili na nove trendove.

Potpuno je nejasno zašto se neda prilika nekome od mladih snaga hrvatskog trenerstva jer nije da talenta nema. Tu prvenstveno mislim na duo Slaven Rimac/Jurica Golemac koji je s Cibonom 2014. senzacionalno osvojio ABA ligu te nam donio jedan od rijetkih košarkaških uspjeha u zadnje vrijeme.

Tu su također i Aramis Naglić i Josip Sesar koji su se dokazali u našoj domaćoj ligi, ali i Dario Gjergja i Igor Miličić koji su se dokazali u inozemstvu. Ako se već ne vjeruje domaćoj mladosti, a očito je da se ne vjeruje, uvijek se može posegnuti za strancem.

Takvih ideja se i Rađa i Vranković groze, a sam Rađa je rekao da će odstupiti ako će morati dovesti stranca. Mislim da je bespotrebno govoriti koliko po Europi ima kvalitetnih stranih trenera koji bi bili oduševljeni da dobiju onoliko novaca koliko dobije Mršić zato se fokusirajmo na drugu priču sa strancima.

Riječ je o stranim igračima. Očito je da Hrvatska ima enormne probleme s razigravanjem igre doslovno od svoje samostalnosti, pa redovito, kada se glasa za najbolju petorku od hrvatske samostalnosti, mjesto playmakera zauzme Roko Leni Ukić.

Roku stvarno svaka čast što se oduvijek bez izgovora odaziva na utakmice reprezentacije, ali treba biti realan da on ipak nije ta klasa koja je Hrvatskoj potrebna na toj poziciji. Pogledajmo malo što je Hrvatska na toj poziciji mogla imati.

Dva su se igrača doslovno nudila našoj reprezentaciji, a oni su daleko veće kvalitete nego Ukić, Rogić i slični. Za početak riječ je bila o MVP-u Eurolige Shaneu Larkinu koji je prošle sezone na jednoj utakmici Eurolige ubacio čak 50 poena te tako postavio rekord tog natjecanja.

Njega su dvojica odgovornih odbila uz obrazloženje “da jednoj Hrvatskoj ne treba stranac”. Drugi igrač koji nam se nudio je igrač s još više razine, one iz NBA lige, a riječ je o bivšem Šarićevom suigraču iz Philadelphie, TJ McConnellu koji se, valjda, u Šarićevim pričama zaljubio u našu zemlju.

On je ove sezone igrao čak 26 minuta u prosjeku za Indiana Pacerse, a imao je vrhunskih 6,6 asistencija te nevjerojatne 2 ukradene lopte po utakmici čime je u samom vrhu lige. To su baš segmenti u kojima je Hrvatska slaba. Međutim, dobio je isti odgovor kao i Larkin.

Bojane, izdrži!

Trend stranaca itekako je prisutan u europskoj, ali i svjetskoj košarci i čim prije Rađa, Stojko i slični prihvate da Hrvatska nema više onu zlatnu generaciju iz Barcelone i 1992. godine, to je za nas bolje.

Hrvatska je trenutno prosječna europska košarkaška reprezentacija i čim prije joj je potreban stranac. To treba prihvatiti kao činjenicu. Slovenija je 2017. osvojila Eurobasket na krilima Dončića, Dragića, ali i naturaliziranog amerikanca Anthony Randolpha.

Kada ga već Hrvatska nije htjela, Turska je objeručke prihvatila Larkina, za Italiju igra Jeff Brooks, za Poljsku A.J. Slaughter, za Španjolsku Serge Ibaka i Nikola Mirotić, za Češku Blake Schilb i to je danas potpuno normalna stvar.

Hrvatska se može ili prilagoditi na taj trend ili nastaviti roniti u neuspjesima jer mi razigravača jednostavno nemamo. Dražen Petrović je, nažalost, već odavno mrtav, ali njih dvojica kao da ne shvaćaju tu činjenicu.

Naravno, Rađa i Stojko su brže bolje svojim izjavama za neuspjeh okrivili Mršića, pa je Rađa rekao: “Nervira me što vidim po njegovim izjavama da on tu ne vidi ništa problematično. To što je on napravio u zadnjih sedam minuta utakmice protiv Njemačke, to je bilo klasično košarkaško samoubojstvo. ”

“Kad smo vidjeli što radi, kakve poteze povlači, tko mu igra obranu, Stojko Vranković i ja smo se hvatali za glavu na tribini. Da je namjerno išao izgubiti, neke odluke bi mu imale više smisla. Nešto slično nisam vidio nikad u svojoj karijeri.”

Mršić naravno nije čekao na odgovor: “Sada neću ništa govoriti jer se ne želim spuštati na tako niske grane kao što je to učinio Dino Rađa. No, za dan ili dva i ja ću reći svoje.”

U ovakvom Savezu gdje se javno svađaju izbornik i vodeći ljudi saveza, gdje su klubovi potpuno ispod onih u regiji (Partizan, Crvena Zvezda, Budućnost, Cedevita Olimpija su miljama daleko od naših Zadra, Splita i Cibone), gdje košarkaške utakmice, osim onih u Zadru, ne pohodi gotovo nitko, gdje se sustavno zanemaruje razvoj mladih igrača, gdje se otjeruje i otežava posao onima koji rade dobro za hrvatsku košarku (Emil Tedeschi i projekt Cedevita) i gdje se pred prvakom države iz 2019. vodi predstečajni postupak jedno ime nikako ne pripada ovdje.

Riječ je o vrhunskom sportašu i čovjeku Bojanu Bogdanoviću. Dok su razne NBA zvijezde, čak i oni koji nisu igrali playoff, predvođene MVP-em lige Nikolom Jokićem zbog umora od guste sezone otkazale svoj nastup za reprezentaciju, Bogdanoviću to nikada nije padalo na pamet.

Čovjek je 19. lipnja odigrao zadnju utakmicu za Jazz u playoffu, a već je 30. lipnja igrao u Splitu protiv Brazila. Ovo je bila NBA sezona s rekordnim brojem ozljeda koje su bile uzrokovane gustim rasporedom, a umor igrača, posebno onih glavnih je neopisiv. Bogdanović je igrač koji je u Jazzu, momčadi sa skromnom rotacijom, igrao čak 30 i pol minuta po utakmici te je u toj kategoriji četvrti u momčadi iz Salt Lake Citya.

Bez obzira na to, kada se gledaju poeni po utakmici bio je najbolji strijelac turnira u Splitu. Čovjek je nakon utakmice s Njemačkom otišao vidno umoran, a čak je pred novinarima i zaplakao.

Umjesto da se okomi na sve zaista odgovorne za ovaj neuspjeh, on se samo skromno navijačima ispričao za još jedan neuspjeh te dodao: “Uvijek ću se odazivati, jedini cilj mi je osvojiti medalju s reprezentacijom.”

Tako se navijačima ispričao jedino onaj koji to nije morao učiniti. Jedina pozitivna točka turnira u Splitu. Da su mogli, nema sumnje da bi se Mršiću odazvali i Šarić i Zubac, ali oni su još mladi i pred njima je još dosta utakmica za Hrvatsku.

Bogdanoviću su već 32 godine i s ovom reprezentacijom je doživio jako puno stvari, a posebice onih negativnih te nema još puno snage u njemu, iako želje nesumnjivo ima. Znam da hrvatski košarkaški savez svojim radom posljednjih godina nije zaslužio nikakav uspjeh, ali ima jedan čovjek koji to zaista jest. Taj čovjek je prethodnih godina dao sve što je mogao za Hrvatsku, pa i više od toga. On će opet dati sve što može za tu Hrvatsku, ali pitanje je koliko dugo će to moći činiti. Ime mu je Bojan Bogdanović.

Komentari