SVE JE ISTO SAMO NJEGA NEMA U Srbiji su na vlasti ratni huškači-oni koji su izravno sudjelovali u agresiji i ratovima 90-ih

Prije tri dana aktualni predsjednik Srbije, bivši potrčko osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, ratni huškač i četnički ekstremist dobro nam poznat iz ratnih devedesetih, Aleksandar Vučić, izveo je još jedan u nizu uobičajenih performansa i u Beogradu sazvao hitan sastanak svojih suradnika zbog “pogoršanja situacije u regionu”.

Pored šefa BIA-e (srbijanske sigurnosno informativne agencije) i ministra unutarnjih poslova, pozvan su i šef diplomacije i nekadašnji Miloševićev pulen Ivica Dačić, te ministar obrane Aleksandar Vulin čija je politička mentorica nekad bila Miloševićeva supruga Mirjana Marković. O čemu je sve petorka razgovarala još uvijek nije poznato, ali jedno je sasvim izvjesno i sigurno: Srbija sebe ni u kom slučaju ne smatra odgovornom za to “pogoršanje stanja u regionu”.

Krivi su drugi. Kao i uvijek. A prije svega susjedi (Hrvati, Crnogorci), potom Vatikan, EU, NATO, migranti itd., itd.

Sve one otrovne riječi mržnje, uvrede, klevete, sva ta prljava propaganda koja se izljeva iz njihovih medija i iz usta najviših političara, najuglednijih intelektualaca i crkvenih autoriteta, svi ratni pokliči, prijetnje i zveckanje ruskim oružjem, izazivačke poruke, omalovažavanje drugih naroda i rasistički nastupi, sve su to iz njihove vizure gledano sasvim normalne i poželjne stvari, a nemir i nestabilnost “u regiji” izazivaju oni koji na to reagiraju!



‘Ne drugovi, nemojte benzinom! Ne gasi se vatra benzinom!’

“Ne drugovi, nemojte benzinom! Ne gasi se vatra benzinom!”, uzalud je upozoravao profesor Bogdan Bogdanović nekadašnji gradonačelnik Beograda i tadašnji član središnjeg partijskog tijela (Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije) u vrijeme kad se Slobodan Milošević na Osmoj sjednici (rujna 1987. godine) obračunavao s krhkim i slabašnim liberalno-demokratskim krilom u vlastitoj Partiji.

Naravno, niti ga je tko čuo, niti je koga bilo briga za te tlapnje jednog marginalca, jer Srbija je u vrijeme ovih apela već više od dvije godine čvrsto gazila stazom četništva i monarhizma zanesena starom idejom “Velike Srbije” koja je promovirana kao nacionalni cilj prvog reda i ponuđena srpskom narodu u formi “biti ili ne biti” (drugim riječima: ili ćemo ostvariti Carstvo Dušanovo ili nas neće biti). I znamo kako je to teklo i kako je završilo. Krvavi tragovi vidljivi su i danas.

U današnjoj Srbiji se ništa primijenilo nije – u odnosu na te 90-e godine prošlog stoljeća – osim što su polet i entuzijazam za ratove i “oslobađanje” preostalih “zapadnih srpskih zemalja” ponešto splasnuli, a obični se puk u nešto većoj mjeri pozabavio svojom svakodnevicom i borbom za preživljavanje.

Ni što se tiče garnitura na vlasti, ništa se bitno promijenilo nije. Poslije “Slobe” pojavila se njega inkarnacija u vidu Vojislava Koštunice nakon kojega su nakratko na vlast zasjeli nešto mekši nacionalisti Boris Tadić i Zoran Đinđić. Prvi je izgubio izbore, drugi ubijen iz busije i potom se sve vratilo u “normalu”, a Srbija ušla u svoju kolotečinu.

Nakon odlaska ratnog zločinca, fašista i rasista Vojislava Šešelja u Den Haag (u veljači 2003. godine), počela je otimačina za njegovo političko naslijeđe. Kormilo stranke preuzeli su najbliži suradnici i dojučerašnji poltroni ovog harlekina krvavih ruku – zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić i generalni sekretar Srpske radikalne stranke, Aleksandar Vučić.

‘Sve je isto samo njega nema’

I dok je ratni zločinac Šešelj u Den Haagu pravio sprdnju od ICTY-a, njegova su subraća četnici transformirali bivši Srpski četnički pokret (a tadašnju Srpsku radikalnu stranku) u Srpsku naprednu stranku (2008.) – i, dakako, “otkačili” bivšeg vođu i idola. Od tada nadalje, dvojac Nikolić – Vučić uz pomoć Miloševićevog šegrta Ivice Dačića i pulena Slobine žene Mirjane Marković, Aleksandra Vulina, uspostavljaju vlast u Srbiji i od ožujka 2012. godine suvereno vladaju ovim slijepim crijevom Europe. Kako je to inače kod njih uobičajeno, četnici su pretrčali u tabor “naprednjaka” i samo ih je mali broj stao vjeran ćosavom vojvodi koji je tek po povratku ih Den Haaga shvatio što mu se dogodilo.

“Sve je isto, samo njega nema” – tako je bezimeni pjesnik opisao stanje u Srbiji u kojoj je jedina promjena bila ta što joj više nije bio na čelu Milošević. I doista, Srbija je jedina zemlja među državama nastalim na području bivše SFRJ u kojoj su na vlasti ratni huškači – oni koji su izravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji i ratovima 90-ih.

Zato se ne treba čuditi otrovnoj propagandi koja dolazi otuda. Oni ne znaju i ne mogu drugačije, jer mentalno se nikad nisu maknuli od srednjeg vijeka i nemanjićke tradicije, od svojih mitova i opsesija. U njihovim se glavama uspješnost državne politike još uvijek mjeri sposobnošću širenja granica i nikad se nisu odrekli svojih aspiracija. Nesposobni riješiti vlastite unutarnje probleme, organizirati prosperitetnu državu i stvoriti zdravo društvo, okreću se starom i oprobanom metodu – za ono što im se događa krivi su svi drugi osim njih samih, a ponajprije susjedi.

Zato se kao slijepci drže lažnog mita o Jasenovcu i Drugoga svjetskog rata i poput mantre uvijek iznova ponavljaju stare laži o tomu kako je nad njima u prošlosti “vršen kontinuirani genocid”. Mada ih je poslije svakog rata na popisu barem milijun više (u odnosu na to koliko bi ih trebalo biti prema podacima o žrtvama koje prikazuju), njihova propaganda nastavlja po već ustaljenoj matrici.

Ali, zato, kad god tko progovori o njihovim (srpskim) masovnim zločinima i nekažnjenim zločincima iz devedesetih godina, dignu silnu graju i tvrde kako se moramo svi zajedno “okrenuti budućnosti”, dok svako iznošenje istine kvalificiraju kao “šovinizam”, “širenje mržnje” i “antisrpsko delovanje”.

Ta vrsta srpskog ekskluzivizma koji unaprijed podrazumijeva kako je “nebeski narod” uvijek u pravu (pa i onda kad napada, ruši, pali, pljačka, siluje i kolje – jer, “Srbin ne može počiniti zločin”, kako reče jedan njihov “umnik” u vrijeme ratova na području bivše SFRJ i on “samo Bogu polaže račune”), to bolesno uvjerenje o vlastitoj “bezgrešnosti” i “izabranosti” u ime kojih se druge narode može istrijebiti a granice države krojiti po svojim potrebama i željama, ide ruku pod ruku s “ugroženošću” srpske nacije. Srbi su jedini narod na svijetu koji je uvijek i svugdje “ugrožen” i ta opsesivna, nepostojeća “ugroženost” im je alibi za sva zla što su ih na Balkanu i jugoistočnoj Europi počinili u posljednjih 150 i više godina.

Srbija ujedinjena u poricanju zločina

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina i ne drži do istine – jer to smatra slabošću (kako tvrde i mnogi demokratski orijentirani tamošnji intelektualci). Ona punom parom radi na ostvarivanju Memoranduma 2 i Memoranduma 3.

Onako kako su izopačili povijest Drugoga svjetskog rata, Srbi danas nastoje izvršiti inverziju onoga što se događalo u posljednjim ratovima u kojima su izvan svake sumnje bili agresori (u savezu s Crnogorcima i dijelom svojih sunarodnjaka iz BiH i Hrvatske i koristeći JNA). I taj se proces u kontinuitetu odvija od 1990. godine na ovamo, prema starim i provjerenim agitpropovskim metodama vođenja specijalnog rata.

Po svim ispitivanjima javnog mnijenja (uključujući i ankete u osnovnim i srednjim školama), mi smo među Srbima uvjerljivo najomraženiji narod, a bacimo li oko barem ponekad na ono što se piše i govori u njihovim medijima, samo dobivamo potvrdu toga. Slijepa iracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko tamo još uvijek ima čvrsto uporište i masovnu potporu.

I ne zaboravimo ono što je pokojni beogradski odvjetnik Srđa Popović govorio u jeku srpske agresije: “Oni bi bili srećni kad bi mogli izazvati treći svetski rat, ili ako ne svetski, onda bar neki regionalni”.

Luđaka ima svugdje, bilo ih je i bit će ih. Ali, ako ti luđaci sjede u državnom i crkvenom vrhu, u najuglednijim i najutjecajnijim kulturnim i znanstvenim nacionalnim institucijama, ako među tim luđacima imamo čitavu plejadu akademika, uglednih intelektualaca, književnika, novinara, publicista, ljudi iz medija, i ako oni i ideje koje zagovaraju uživaju znatnu potporu u vlastitom narodu, to je onda već ozbiljan problem. A u Srbiji se upravo o tomu radi.

U ime čega mi to pristajemo na šutnju i je li normalno ne reagirati na takvo nasilje nad istinom i zdravim razumom!? Hoće li nam budući naraštaji oprostiti to zatvaranje očiju pred stvarnošću i činjenicama?

Komentari