Nakon što je novoizabrana saborska zastupnica i profesorica na studiju kulturologije Filozofskog fakulteta u Rijeci Katarina Peović nedavno u jednom dnevnom listu pozvala na rušenje ustavnopravnog poretka RH, čini se kako njezina stranka ‘Radnička Fronta’ već radi na pripremama i to na regionalnoj razini.
‘Radnička Fronta’ je tako spojila snage s ‘Novom Ljevicom’ i njezinim predsjednikom, povjesničarom Draganom Markovinom koji je svojevremeno cvrkutao kako mu Hrvatska država ne predstavlja ništa, te kako je on državljanin nepostojeće države, odnosno kako je on Jugoslaven. Tako su oni sa svojim istomišljenicima iz susjedstva osmislili ‘deklaraciju’.
Nakon što smo 2017. godine dobili ‘deklaraciju o zajedničkom jeziku’ kojim nitko ne govori, odnosno koji uopće ne postoji, te koja je naišla na niz osuda u Hrvatskoj, sada na valu te ‘deklaracije’ dobivamo novu ‘deklaraciju o regionalnoj solidarnosti’.
Najme na internetu se pojavio dokument koji praktički poziva na ujedinjenje u krvi razjedinjenih zemalja bivše Jugoslavije. Razloge za to autori ‘deklaracije’ vade iz ‘ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica pandemije’ kojoj trenutno svjedočimo, a kako bi nametnuli svoje ‘revolucionarne’ ideje na cijelom prostoru bivše države.
U ‘deklaraciji’ se navodi svašta, od već uobičajenih ljevičarskih ideja o antifašizmu i sada već redovitoj halucinogenoj kuknjavi o fašistima, pa sve do već poznatih ideja o “obnovi ekonomskih i industrijskih resursa u javnom vlasništvu nužnih za društveni opstanak i napredak, od poljoprivrede, farmaceutskih i medicinskih pogona, rudarstva, stanogradnje, brodogradnje do digitalne tehnologije”, kako se između ostaloga navodi u tom dokumentu takvog sadržaja koji izgleda kao da je ispao iz torbe Milki Planinc na izlasku iz centralnog komiteta tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Od kulture, preko aktivizma do politike
Inicijatori spomenute ‘deklaracije’ uz ‘Radničku Frontu’ su ‘Socijaldemokratska unija’ iz Srbije, ‘Levica’ iz Slovenije, te već spomenuta ‘Nova Ljevica’ iz Hrvatske, čiji su osnivači između ostalih i Zoran Pusić, te Rada Borić, također novoizabrana saborska zastupnica, kao i svojevremeno izvršna direktorica Centra za ženske studije – poznatog legla ideoloških ideja kojima se ispiru mozgovi generacijama studenata Humanističkih znanosti.
Kada pogledamo tko je sve povezan izravno ili neizravno s ovom ‘deklaracijom’ onda možemo vidjeti kako je to isti onaj ‘intelektualni’ ešalon koji nas već godinama truje sa svojim huškačkim pamfletima, aktivističkim proglasima i društvenim aktivizmom. Do jučer mnogi su na taj, gotovo dogmatski ekstremizam odmahivali rukom, no danas je dio tih ljudi ušao u Hrvatski Sabor, onaj isti Sabor koji djeluje prema demokratskim principima u koje gore navedena ekipa ne vjeruje.
Ovakvom ‘deklaracijom’ kojom se poziva na ujedinjenje, samo se nastavlja ideja o rušenju ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, ali ne samo Hrvatske u ovom slučaju, i to od strane ekstremnih ljevičarskih organizacija koje su utkane u sve pore današnjeg društva i još obilato financirane od one iste države kojoj rade o glavi. Nakon što su već pustili duboko korijenje u kulturi i umjetnosti, sada preko društvenog aktivizma ulaze i u politiku.
Treba biti svjestan kako se ovdje ne radi samo o dvije marginalne političke stranke, ovdje se radi o cijelom nizu udruga i pojedinaca koji neumorno rade na ostvarivanju ovih primitivnih ideja. Ostaje za vidjeti hoće li institucije RH reagirati na ove ‘revolucionarne’ ideje koje se kose s Ustavom RH, u cijelom nizu odredbi. Na žalost opravdano je očekivati kako neće, jer lijevo-ekstremističke ideje ovih dana su društveno prihvatljive, pa tako za razliku od desno-ekstremističkih ideja, ne nailaze na osudu dežurne intelektualne elite koja sada već i besramno koketira s ovom marksističkom mašinerijom i prodaje to svima nama pod liberalizam.
No za sam kraj, nije na odmet spomenuti još jednu deklaraciju, široj javnosti poznatu i kao ‘Memorandum SANU’ dokument rođen 1986. godine u Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a čija je svrha bila rješenje ‘srpskog pitanja’ unutar tadašnje SFR Jugoslavije. Taj dokument je bio slovo na papiru koje je nagovijestilo krvave ratove na ovim prostorima pet godina kasnije i to je ono što takve ‘deklaracije’ na kraju dana rađaju.
