Pravi je trenutak da se riješi pitanje ovlasti predsjednika i premijera, Hrvatska više ne može biti talac njihove igre

Damir Krajac / CROPIX

Predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković je nakon sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a rekao kako je cilj sastanka bio izvijestiti tijela stranke o prijedlogu rebalansa i proračuna za iduću godinu, objasniti okolnosti cijele ove godine i objasniti troškove COVID krize kao i mjera za očuvanje radnih mjesta. Održana je i generalna rasprava o drugim temama i današnjem sastanku Koordinacije za nacionalnu sigurnost.

Predsjednik Vlade komentirao je govor mržnje u Hrvatskoj i rekao je kako je o tome bilo riječi na Koordinaciji sustava za nacionalnu sigurnost.

“Radikalizacija je rezultat jednog sustavnog govora mržnje gdje točno precizno možemo vratiti tko su ti koji taj govor mržnje potiču kroz koje medije i oni utječu na mlade ljude bez iskustva”, rekao je.

Ministar obrane u obruču

Također, Plenković je dodao kako ga ministar obrane Mario Banožić nije izvještavao o sastanku s predsjednikom Zoranom Milanovićem i rekao kako mu za te sastanke ne treba njegovo zeleno svjetlo.



“To su redovni sastanci i brifinzi”, rekao je.

Nastavak je to ‘prepucavanja’ na relaciji Pantovčak-Banski dvori kji traje već tjednima, a u koje je Predjednik Republike uvukao i nekoliko ministara.

Podsjetimo, PRH Zoran Milanović tako je nedavno ušao u sukob i s ministrom obrane Mariom Banožićem kojeg je optužio da ne dolazi na redovne brifinge. Ministar je predsjednikove optužbe nazvao neistinama, a izostanke s redovnih brifinga opravdao pripremama za sudjelovanju na NATO ministarskom sastanku.

“To što je predsjednik Milanović izjavio… je potpuna neistina. Od kada sam ministar obrane pa do današnjeg dana održano je ukupno šest brifinga, a ispričao sam svoje prisustvo dva puta i to zbog priprema i sudjelovanja na NATO ministarskom sastanku putem video konferencije i zbog neodgodivih obveza u Vladi”, rekao je ministar Banožić.

Ministru obrane, naravno, promptno je odgovoreno iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića. Priopćeno je da se ministar obrane Mario Banožić odazvao na samo dva, od šest brifinga u Uredu Predsjednika.

“Umjesto kvalifikacija kakve javnosti nudi ministar obrane Mario Banožić – da Predsjednik Republike iznosi ‘potpune neistine’ – Ured predsjednika Republike Hrvatske nudi lako provjerljive činjenice o (ne)dolasku ministra Banožića na brifinge kod Predsjednika Republike na koje je pozivan skupa s načelnikom Glavnog stožera OSRH admiralom Robertom Hranjom koji je uvijek i došao”, navodi se u priopćenju.

Kako se dodaje, “činjenice kažu: ministar obrane bio je na brifingu samo 28. srpnja i 8. rujna, a nije došao 27. kolovoza, 24. rujna, 9. listopada i 23. listopada. Od šest poziva, na dva se odazvao, a za četiri je pronalazio raznorazne isprike i znao bi ih javiti Uredu predsjednika Republike, kao zadnji put, 45 minuta prije termina dogovorenog brifinga. I da, termini brifinga nisu bili uklesani u kamen, vodilo se računa da ministar ima i drugih obveza, pa se uvijek ostavljala mogućnost dogovora o terminu. Jer, radi se o državnim poslovima za koje je ministar obrane relevantan sugovornik”, stoji u priopćenju Ureda predsjednika Republike.

Iz Ureda predsjednika RH također navode da je “ministar Banožić većinom ipak nalazio za sebe važnijeg posla od razgovora s Predsjednikom Republike i načelnikom GS OSRH. Valjda su i njegovi prethodnici imali obveza na istom poslu, ali i ministar Damir Krstičević i državni tajnik Tomislav Ivić, koji je jedno vrijeme obnašao dužnost ministra obrane, uspijevali su nekako naći vremena i dolazili su redovito na brifinge u Ured Predsjednika. Jer, ponovimo, radi se o državnim poslovima”, zaključeno je u priopćenju.

U pozadini je sukob oko ustavnih ovlasti

(Ne)dolasci ministra obrane na redovne brifinge na kojima bez problema sudjeluju Načelnik stožera i šefovi nacionalnih obavještajnih agencija, mogao bi biti glavni pokazatelj kako ova prepirka kojoj svjedočimo posljednjih tjedan nije samo bezlazleno ‘mlaćenje slame’ šefa Države i Vlade, već kako iza toga stoji žestoka rasprava o ustavnim ovlastima predsjednika Vlade i predsjednika Republike Hrvatske.

Takve rasprave i nategnuti odnosi oko tumačenja njihovih ovlasti postoje od 2000. godine otkako je promjenjen Ustav i otkako se prešlo iz polupredsjedničkog sustava u sustav parlementarne demokracije. Na predsjednike Vlade prešla je skoro cijela izvršna vlast, a kako je vrijeme prolazilo sve im je bilo teže tu vlast, čak i samo djelomično dijeliti s Predsjednikom Republike, napose s onim koji nisu iz njihove stranke ili iste političke ideologije.

Pogotovo je to teško Andreju Plenkoviću koji vodi borbu da javnosti i vlastitoj stranci te biračkom tijelu dokaže kako nije onaj ‘anemični briselski čato’ kojeg su na čelo HDZ-a doveli stranački moćnici. Zbog toga je uz pomoć mainstreem medija Plenković izgradio određeni ‘kult ličnosti’ sebe kao sposobnog europskog igrača odgovornog za ključne odluke. Na tom prividu gradio je i svoju snagu unutar HDZ-a i njihovog biračkog tijela, a upravo taj privid najžešće napada Predsjednik Republike Zoran Milanović kako bi srušio sliku uspjeha predsjednika Vlade i stavio ga u sebi jednak položaj.

Pogotovo nakon što je HDZ tijekom predsjedničkih izbora vodio kampanju o Milanoviću kao neuspješnom premijeru koji nas je posvađao s pola Europe, što i nije daleko od istine, ali vodili su i kampanju kako je Andrej Plenković to isto preokrenuo, što ipak nije toliko istina koliko bi Plenković i HDZ to htjeli da bude.

Dok god se ne riješe problemi oko ustavnih ovlasti, ovakva ‘prepucavanja koja to nisu’ će se nastaviti. A, iako sada društvom vladaju teme epidemije i krize gospodarstva, pravo je vrijeme da se i taj problem i sustav diobe izvršnih ovlasti predsjednika i premijera, pa čak postojanja jedne od tih dviju funkcija, napokon i za svagda riješi.

Komentari