Plenković bi ‘gnijezda mržnje’ trebao potražiti u vlastitom dvorištu, umjesto da svu odgovornost pere s vlastitog perja

Napad sumanutog mladog čovjeka na policajce na Markovom trgu koji su radili svoj posao malo koga je ostavio ravnodušnim. Snimka napada sugerira bijes, agoniju i potpuni izostanak pameti. To potvrđuje i vlastiti čin samoubojstva kao posljednji korak posrnuća duboko nesretne individue. Što je bio okidač za taj zločinački čin, možemo samo nagađati. Odgoj, indoktrinacija, loše društvo ili nešto četvrto. Mnogo je verzija i analiza, malo odgovora.

Ipak, odgovore nam je prezentirao predsjednik Vlade RH Andrej Plenković ponudivši vlastitu verziju dok je istraga još trajala. I koja još traje. On je iz Bruxellesa zaključio kako je on bio meta napada i time dao mig svojim apologetima iz Vlade da nešto preciznije citiraju njegove riječi. Inače, to i jest modus operandi premijera. Što god on izrekne u javnom prostoru, njegovi podčinjeni još će danima papagajski ponavljati ne bi li se riječi i jezične tvorbe zabile dublje u uši svjetine. U svom izlaganju pred novinarima dan ranije, Plenković se poslužio sintagmom “gnijezda mržnje” ne ostavljajući preveliki prostor za razmišljanje na koga bi se ta zloguka poruka trebala odnositi. Nabrojao je mahom desne političare, od kojih su mu neki bili i partneri i stranački drugovi, stranke, novinare, emisije, a iz Bruxellesa se sjetio i predsjednika Milanovića. U svima njima našao je gnijezdo mržnje, osim u svojoj vlastitoj stranci. Kao da javnost ne pamti, kao da smo svi skloni povjerovati kako povijest HDZ-a počinje s Plenkovićem. Andrej Plenković je doista umio lice HDZ-a i na njega stavio finu europsku fasadu. Svojim javnim djelovanjem i izjavama on doista nije ostavljao dojam zatucanog konzervativca. No je li to dovoljno za optuživati druge za relativizaciju radikalizma, a cjelokupno djelovanje HDZ-a podvesti pod vlastito upravljanje strankom? Teško.

Plenković je preuzimajući HDZ na liste stavio ljude koji su mu trebali donijeti desne glasove. I jesu. Hasanbegović, Esih, Penava, Zekanović, Stevo Culej samo su neki od prvaka desnog spektra koji su pod Plenkovićevim vodstvom osvojili saborske mandate. Većina ih se kasnije otrgnula njegovom očinskom zagrljaju, ali mnogi su ostali. Recimo Penava. Taj opterećeni gradonačelnik Vukovara stalno je nešto brontulao, ali u pravi čas uvijek bi znao naći prijateljsku i lojalnu riječ za Plenkovića. Penava je znao davati sulude izjave i činiti stvari na granici elementarne pristojnosti (bacanje Statuta grada Vukovara na ćirilici na pod Gradske vijećnice), ali predsjedniku HDZ-a to nije smetalo dok je Penava donosio političke bodove. Penava je na kraju sam izašao iz HDZ-a osjetivši novu destruktivnu snagu u redovima Domovinskog pokreta.

Bujica? Što reći o emisiji koja huška na sve one koji misle drugačije i čiji je urednik toliko sugestivan da njegovi gledatelji u svakoj emisiji unaprijed znaju što će reći? Ništa posebno, samo to da je u tom “gnijezdu mržnje” gostovao glavom i bradom Andrej Plenković pun hvale za Tomislava Karamarka i, opet, Ivana Penavu. Htio, ne htio, svojom prisutnošću toj emisiji dao je legitimitet kao “gnijezdu mržnje”.

Vrlo je zanimljiva “vrišteća transformacija” HDZ-a u osobi Tome Medveda. Tomo Medved nije bio prvi izbor Tomislava Karamarka, ali je bio drugi. Kao takav je u miraz predan Andreju Plenkoviću 2016. Još je simptomatičnije kako je Tomo Medved bio jedan od viđenijih ljudi u braniteljskom šatoru iz kojega su, uz sve poštovanje prema braniteljima i njihovom legitimnom pravu na prosvjed, dolazile vrlo često polumilitantne poruke. O plinskim bocama da ne govorimo. Tomo Medved poslije ovogodišnjih je izbora progovorio šovinističkim govorom odgovarajući Miroslavu Škori na njegovo prozivanje HDZ-a zbog koalicije sa SDSS-om kako je i Škoro na listi imao Lazara Grujića. To je trebalo poslužiti kao opravdanje koalicije i prikazivanje Škore kao nevjerodostojnog političara. Škoro se doista u toj kampanji u nekoliko navrata pokazao kao nevjerodostojan, ali je li stavljanje mete na jednog čovjeka zbog toga što je po nacionalnosti Srbin ispravan način “transformiranog HDZ-a” za dokazivanje Škorine nekonzistentnosti? Ante Deur bio je jedan od organizatora prosvjeda u Savskoj. Kasnije je nagrađen mjestom savjetnika na dvoru predsjednice Grabar Kitarović. Danas je milošću Andreja Plenkovića uvaženi zastupnik u Hrvatskom saboru. Transformacija?

Jedan od Plenkovićevih najvjernijih ministara, Lovro “hvaljen Isus” Kuščević u svojoj je kući (ili jednoj od) držao fotografiju svog “djeda”, poglavnika Ante Pavelića. Istina, to je otkriveno kada Kuščević više nije bio ministar i Plenković za to nije mogao znati, ali pomalo je neobično da jedan čovjek, potekao od takvog “obiteljskog” stabla, bude ministar u hrvatskoj Vladi.

I šlag na kraju. Vinko Zulim, osebujni načelnik Segeta, također je postao zastupnik sa liste HDZ-a. Čovjek koji u jednom danu “transformira” agregatno stanje brigade janjaca za 7.000,00 kn novca poreznih obveznika, po pisanju medija 2015. je slavio dan NDH. Ako je to kvalifikativni argument za ulazak u Sabor, onda je “transformacija” doista sveobuhvatna.

Sve ovo čini koloplet sitnih detalja koji suptilno podgrijavaju atmosferu “gnijezda mržnje”. Plenković bi neizostavno ta gnijezda trebao potražiti u vlastitom dvorištu. Jer pomalo je nepošteno zbog glasova i političke moći gojiti ‘tiće radikalizma, a kada ti ‘tići, postavši orlovima, napuste gnijezdo, svu odgovornost sprati s vlastitog perja. Ono što hrvatske građane, siguran sam, mnogo više zanima jest pitanje kada će se HDZ početi transformirati po pitanju korupcije. Jer po hrvatsko društvo puno su štetniji orlovi koji godinama izlijeću iz HDZ-ovog gnijezda korupcije. To pitanje traži vrišteći odgovor koji Plenković nikako da prevali preko usta.

Komentari