Partija je izabrala. Peđa Grbin postao je četvrti predsjednik SDP-a na izborima na kojima je birala tek trećina članova stranke. Zbog statutarne odredbe da glasati smiju samo članovi koji su podmirili članarinu, čak 21.000 članova ostalo je bez glasa na demokratskim izborima u socijaldemokratskoj stranci.
To je svojevrsni uteg s kojim novoizabrani predsjednik ulazi u ring. Ne bih mogao reći koja je činjenica tragičnija po SDP, to što je više od dvije trećine članova postalo toliko rezignirano SDP-om pa nisu bili u stanju plaćati niti bijedne članarine od 12 do 100 kuna godišnje (takvih je velika većina) ili to što je jednim birokratskim potezom onemogućena demokracija u stranci za koju sam Grbin trijumfalno izjavljuje kako je “dva puta uvodila demokraciju u Hrvatsku”.
Peđa Grbin prekaljeni je saborski zastupnik i veteran hrvatske politike. Zlobnici bi rekli da je u politici toliko dugo da je mlad ostario. Usporedbe sa Šeksom nisu do kraja neutemeljene, Grbin je majstor procedure i dobar poznavatelj ustavno-pravnih prilika i prva SDP-ova truba u saborskim raspravama. Ipak, je li to dovoljno za pariranje svemogućem Andreju Plenkoviću i njegovom HDZ-u? I može li Peđa Grbin postati lider te izaći iz okvira Gogoljevog Akakija Akakijeviča, slike nezgrapnog činovnika koji priča usiljenim i birokratskim jezikom? Teško, ali ne i nemoguće.
Ako krenemo od mana, teško ćemo ih u kraćim crtama objasniti, ali najveća mana Peđe Grbina je upravo njegov minuli rad u stranci. Čim je Davor Bernardić sjeo u fotelju predsjednika, već je počela kanonada njegovih unutarstranačkih suparnika. Nećemo nikada doznati bi li Bernardić bio bolji predsjednik da je imao mir (vjerojatno ne bi jer u posljednjih 20 godina ne postoji netalentiranija politička osoba od Davora Bernardića). Međutim, to ne mijenja činjenicu da je upravo Peđa Grbin bio jedan od glavnih pobunjenika unutar stranke, često docirajućom silom napadajući izabrano vodstvo. Ne zagovaram stranački verbalni delikt, ali problemi u stranci rješavaju se na stranačkim tijelima, a ne cirkulirajućim javnim pismima čijem se sadržaju najviše radovao HDZ i dijelom površni mediji.
Kako će Peđa Grbin reagirati ako se netko od njegovih suparnika u sljedećim mjesecima počne koristiti verbalno-bombaškim metodama i počne rušiti njegovu reputaciju, a time i reputaciju SDP-a? Hoće li biti dosljedan i odmahivati rukom na taj očiti izostanak demokratske pristojnosti? Vidjet ćemo. Lokalni izbori dat će odgovor na to pitanje, pogotovo ako SDP izgubi utvrdu Rijeku koja se opasno ljulja, crvenoj zvijezdi na vrhu riječkog nebodera usprkos.
Nedostatak upravljačkog iskustva također je očiti problem mladog vođe SDP-a. Saborske debate su jedno, ali vođenje stranke je nešto sasvim drugo. SDP je u financijskim dubiozama, a nesređene financije mogu biti generator budućih poraza pošto su kampanje sve inovativnije i skuplje, a SDP ne može parirati uhodanom stroju kakav je HDZ. Trebat će puno više od pukog teoretiziranja za financijsko ozdravljenje Partije, a čovjek koji osim svog kućnog budžeta nikada ništa nije budžetirao, ne ulijeva pretjerano povjerenje.
Grbin je već jednom napustio SDP i to ni manje ni više zbog – Tuđmana. Naime, 2006. mu se nije svidjelo Milanovićevo prisustvo na Tuđmanovom grobu. Averziju prema Tuđmanu Grbin pokazuje i petnaestak godina kasnije odbijajući mogućnost počasti prvom predsjedniku.
Svoj stav brani i zaključkom kako se u Hrvatskoj previše pozornosti pridaje grobljima i idolatriji, ali po tom principu svijeće ne bismo polagali ni na grobove neznanih i znanih junaka, Ivice Račana ili brojnih drugih. Upravo je Ivica Račan legitimirao počast Franji Tuđmanu u počasnom postroju uz njegov odar, a par godina kasnije i Zoran Milanović, ukazujući da je to civilizacijski doseg.
Na koncu, Milanovićeva Vlada, koju je u Saboru podržavao i Grbin, Zračnoj luci Zagreb nadjenula je ime Franje Tuđmana. Kakav god da bio, Tuđman je uz sve kriminalno-privatizacijske loše poteze prvi predsjednik Republike i kao takav dostojan barem prigodničarskog poštovanja. No ovdje nije problem u neodlasku na Tuđmanov grob. Da Grbin nikada ne ode tamo, ništa se pretjerano loše ne bi dogodilo. Problem je u nedosljednosti.
Dok će gorljivo braniti zvijezdu petokraku i komunizam etablirati kao manje zlo od naci-fašizma uz argumentaciju da bi on kao Istranin bez te zvijezde vjerojatno živio u Italiji, neće se poslužiti istom analogijom kada priča o Tuđmanu, iako bi bez Tuđmanovog doprinosa u borbi za nezavisnost vjerojatno živio u Velikoj Srbiji, ili u sretnijim okolnostima ponovno u Italiji. SDP je stalno prigovarao HDZ-u da svojata Domovinski rat i branitelje, ali za zapitati se koliko je tome pridonio i SDP, sam odgurujući od sebe onu zdravu nacionalnu premisu da su i SDP-ovci ginuli za Hrvatsku i da je i njima vrhovni zapovjednik bio Tuđman. Dogmatsko razmišljanje ne vodi nikamo, inkluzivnost, naprotiv, otvara vrata prema biračima. Tuđmana se ne mora kovati u zvijezde, ali isto tako ne treba mu silom odricati opće prihvaćene činjenice.
Velika prednost Peđe Grbina mogla bi biti njegov stav prema korupciji. Kada je u aferi JANAF uhićen i SDP-ov saborski zastupnik Vinko Grgić, Peđa Grbin je među prvima u svojoj stranci, citirajući francuski tkz. Beregovoy-Balladurov zakon, kazao kako se zalaže da svatko tko je optužen za kazneno djelo mora podnijeti ostavku na političku ili javnu dužnost. Nadalje, oštro je kritizirao potencijalni ulazak Željka Sabe u Predsjedništvo SDP-a jer čovjek pravomoćno osuđen za političku korupciju nema što tražiti u najvišim stranačkim tijelima. Kako je Grgić (najprije podržavajući Grbina) zadnji dan kandidacijskog postupka stao uz Neretvansku skupinu koja nije podržala nikoga, a Sabo je akvizicija poraženog Željka Kolara, ne želim vjerovati da je Grbinu glavni razlog ukazivanja na njihovu korupciju bila činjenica što nisu pripadali njegovom taboru.
Pozitivno na početku Grbinovog mandata može biti i to što će imati gotovo plebiscitarnu potporu u Predsjedništvu i vjerojatno komotnu većinu u Glavnom odboru što će mu omogućiti miran start i vrijeme za konsolidaciju. To je preduvjet da se SDP repozicionira i postane i sadržajno najjača oporbena stranka.
Vrijeme će pokazati ima li Peđa Grbin kapaciteta da bude lider i podigne rejting SDP-u. Po dosada pokazanom bit će to teška misija, pogotovo uz obeshrabrujući podatak da SDP-ovo biračko tijelo biološki odumire i sve je starije, a lokalne organizacije su u rasulu ili u rukama ljudi koji nemaju veze sa socijaldemokracijom. Bude li pameti, novi predsjednik SDP-a oko sebe će okupiti sve najbolje što SDP ima, neovisno o osobnim preferencijama. Vremena za čekanje jednostavno više nema, Hrvatska predugo čeka alternativu HDZ-u, stranci koja je postala sinonim za korupciju u Hrvatskoj. Na Grbinu je da pokaže može li, iz saborskog prikrajka već vrebaju oni koji uglas viču – Možemo!
