Ostatci nacističke prakse brojenja krvnih zrnaca još uvijek su živi na Balkanu

Ozloglašeni nacistički zakoni za podrijetlo Židova funkcionirali su po principu da se građanin smatrao Židovom (i time bio izložen diskriminaciji, a kasnije i progonstvu i likvidaciji) ukoliko je imao troje predaka (bake i djedovi) koji su Židovi. Ukoliko je imao samo dvoje, onda se smatrao Židovom ako je aktivno prakticirao tu vjeru, i ako mu je bračni partner Židov/ka. S druge strane, čistokrvni Nijemci mogli su potražiti Ahnenpass – potvrdu da su svi njihovi bake i djedovi bili Nijemci, piše Cvetin Čilimanov, makedonski novinar i komentator.

Ovi su barbarski zakoni bili usvojeni relativno nedavno, nema ni stotinu godina od kako ih je usvojila je jedna od najciviliziranijih i pedantno legalističkih država Europe. Danas se svi zdravo-razumski ljudi gnušaju same pomisli da bi se u 21. stoljeću društvo moglo voditi sličnim pravilima. Ali, ipak, ne tako daleko od srca Europe, na Balkanu, ostatci ove prakse brojenja krvnih zrnaca još su živi. Konkretno u Makedoniji je javnost prilično zauzeta analizom predaka svojih političara, nakon što je najveća albanska stranka DUI postavila zahtjev da idući premijer države mora biti Albanac. DUI, stranka koju predvodi Ali Ahmeti, proizašla od terorističke skupine UCK/ONA koja je isprovocirala građanski rat u 2001. godini, osjetila je da gubi svoj nacionalistički glas kod albanskih glasača nakon skoro dva desetljeća u vlasti, tokom kojih je uživala sve moguće zakonski dozvoljene (i one ostale) privilegije. Pritisnuti i pokušajem lijevo orijentirane, do nedavno prije svega “makedonske” stranke SDSM, da dobije što može više glasova etničkih Albanaca, kako i nasrtajem na ove iste glasače od strane jedne još nekorumpirane albanske skupine partija, DUI su proglasili da neće ući u koaliciju ukoliko budući premijer ne bude Albanac.

Kaotični izbori (na kojima je kompjuterski sustav izborne komisija pretrpio misteriozni hakerski napad na sam dan glasovanja) doveli su do parlamenta u kojem su najveće stranke (SDSM i VMRO-DPMNE) tijesno podijeljene, i objema su potrebni glasovi 15 zastupnika koje Ahmeti drži u šaci kako bi formirali vladu. Problem je u tome što su lideri i SDSM i VMRO-a najavili da oni osobno moraju biti mandatari buduće vlade, naravno kao pobjednici na izborima, svaki sa po oko 45 zastupnika – i tu počinju pregovori i prebijanje računa s gospodinom Ahmetijem. Više varijanti su u igri, recimo primopredaja premijerske funkcije albanskom kandidatu na samo jednu godinu u okviru četverogodišnjeg mandata, zatim razni sistemi rotacije koji su nam dobro poznati od perioda jugoslovenskog eksperimenta, i konačno, ideja da se nađe određeni Albanac ili po mogućnosti ‘mješanac’ (Mischlinge, na originalnom njemačkom) koji bi držao premijersku funkciju – uz obećanje da se neće previše miješati u svoj posao i da će ostaviti lidere stranaka da zapravo vode politiku.

Stranke su se nekako fokusirale na ovu zadnju ideju – da potraže kandidata koji je miješane krvi, i na taj način proglase izbor vlade kako zajednički izbor oba najveća naroda u Makedoniji. To što se u svojoj srži ideja svodi na brojanje krvnih zrnaca i analizu predaka potencijalnog kandidata pred komisijom nalik na predratne njemačke ekseprte za čistinu rase, nije spriječilo najveće stranke u Makedoniji da počnu debatirati o ovom prijedlogu. Problem u planu je to što Makedonci i Albanci nemaju tradiciju miješanih brakova, i ponuda kandidata koji bi htio biti makedonski Barack Obama je vrlo tanka. Ipak se radi o dubokim vjerskim i jezičnim razlikama, i pogodni Mischlinge kandidati su rijetki.

Jedan od njih je bivši ministar obrane Lazar Elenovski, prilično pasivan i povučen političar (neki bi rekli eks-političar) i diplomat – veleposlanik u Belgiji. Možda najpoznatiji podatak iz njegove karijere nije nešto što je uradio ili čak ni neki interesantan politički skandal, nego to što je njegova majka – Albanka, dok mu je otac Makedonac. I tako, makedonska javnost već danima raspravlja podrijetlo i broji krvna zrnca ovog inače prilično neinteresantnog političara, kao njegovu osnovnu kvalifikaciju za funkciju premijera države.

To nije ni prvi put da Makedonija krene ovim putem. Prošle godine, na predsjedničkim izborima, DUI je potpisao dogovor sa SDSM-om za podršku zajedničkog kandidata. I tada je stranka DUI izašla sa sličnim idejama, i našla bivšeg (vrlo bivšeg) ministra vanjskih poslova, sada profesora međunarodnog prava, po imenu Denko Maleski. I opet njegova glavna kvalifikacija u očima albanske stranke bilo je to što je i njegova majka Albanka. Za razliku od Elenovskog, Maleski je sve samo ne bezlični kandidat, i pored toga što je jedinu javnu funkciju držao u ranim 90-im, kao prvi ministar vanjskih poslova Makedonije. Čovjek je spreman reći svoje mišljenje, ali ga i zatim promijeni za 180 stupnjeva. Sin poznatog pisca i autora teksta makedonske himne, Maleski je nastupao kao tvrdi Jugosloven i javno je insistirao da zemlja ostane dio Jugoslavije, makar i one prepolovljene verzije – što je, morate priznati, malo neugodno za čovjeka koji je ministar vanjskih poslova. Maleski je bar imao određeni osjećaj da je cijela ova tema u svojoj srži – rasistička, pa je odbijao reći je li se njegova majka izjašnjavala kao Albanka, Makedonka ili možda Jugoslovenka. Na kraju su SDSM i DUI podržali drugog kandidata, a Maleski je krenuo na sasvim treću stranu i nedavno je deklarirao da je makedonska nacija proizašla od bugarske – što je znatan identitetski put za čovjeka koji je karijeru počeo kao najglasniji promotor pro-srpske politike u Makedoniji (interesantno je da je pjesma koju je njegov otac napisao – Danas nad Makedonijom sviće – bila proglašena himnom samo kako bi se negirala povijesna uloga himne koju su makedonski partizani prihvatili na ASNOM-u – pjesma pod imenom Izgrej Zoro Slobode, zato što se smatralo da tekst i njen izgovor zvuče previše bugarski). Kako je jedna od ideja pregovora između SDSM i DUI da se izmijeni tekst nacionalne himne, ili da se pjesma pjeva bez stihova (u kojima se spominju Makedonci, ali ne i Albanci), možda je Maleskom i laknulo što nije postao predsjednik jer bi vjerojatno morao potpisati dekret da se stihovi njegovog oca više ne smatraju nacionalnom himnom Makedonije.

Sve ovo ukazuje na činjenicu da Makedonija, formirana s ciljem da bude nacionalna država makedonskog naroda, sve manje funkcionira kako takva. Mijenja se himna, piše se nova, krajnje reducirana povijest, tim genetičara radi na izboru politički podobnog premijera… Makedonija naravno već ima model dvojne većine u Sobranju (parlamentu), prema kojim se za sva pitanja koja se odnose na manjinske narode, odluke mogu nositi isključivo ako je za to većina zastupnika koji su pripadnici manjina. Pa tako, po nekom pravilu, proračun se recimo može izglasati običnom većinom, ali zakon za rad državne televizije na albanskom jeziku mora dobiti ovu dvojnu većinu. Ovaj princip koji je uveden nakon rata 2001. godine ne odnosi se na Makedonce, pa su tako manjina Makedonaca u skupštini i svi Albanci i pripadnici ostalih manjina, izvršili, maltene, sve korake u procesu promjene imena države i poimanja povijesti makedonskog naroda. Ostaje samo morbidna znatiželja vidjeti koliko dugo sustav koji funkcionira na ovim “principima” može potrajati.

Komentari