Neki ne mogu podnijeti da u Hrvatskoj bilo što funkcionira – je li to normalno?

Goran Mehkek / CROPIX

Zatrovanost javnog prostora ideologijom kod nas u Hrvatskoj je dovela do tako oštrih i nepomirljivih suprotnosti da je to u neku ruku već prešlo granicu normalnog i uobičajenog i završava u sferi društvene patologije.

Zaslijepljeni vlastitim ideološkim uvjerenjima u stanju smo “dizati u nebo” one koji to nikako ne zaslužuju, ali i “bacati u blato” neke druge koji to također ne zaslužuju, neovisno o tomu kako i što rade i kakav je njihov doprinos ovoj državi. Jedini kriterij koji se primjenjuje jest onaj ideološki, pri čemu je (pojednostavljeno rečeno) bitno samo to pripadaju li pojedinac ili skupina jednom, drugom ili trećem ideološkom taboru.

Ta vrsta razvrstavanja (ideološkog, svjetonazorskog, stranačkog) dominantna je i itekako zamjetna i uočljiva u javnom diskursu (pogotovu na Internetu), ali jednako tako i u svakodnevnim kontaktima s ljudima na ulici koji su u većini skloni a priori odbaciti svako (ama baš svako) mišljenje ako dolazi od nekoga “s druge strane barikade”.

Ukratko, toliko smo “napumpani” dnevnom politikom i ideologijom da mnogi među nama nisu u stanju logički promišljati izvan te sfere, što svakako nije dobro i znak je nedostatka političke i građanske svijesti, pa u neku ruku i nedovoljne i spoznaje o zajedničkim nacionalnim ciljevima i interesima.

Idemo na konkretne primjere

Zašto bih ja kao Hrvat, katolik, domoljub i branitelj morao a priori biti protiv, primjerice, Tonina Picule samo zato što je u SDP-u? Ili, zašto bih a priori morao podržavati bilo kojeg generala samo zato što pripada braniteljskoj populaciji i domoljubnoj političkoj struji? Jesam li nacionalni izdajnik ako odstupim od modela po kojemu se moram ponašati kao pripadnik “krda”? Nema li poštenih, časnih, pametnih, vrijednih i sposobnih ljudi – pa i onih koji su krajnje dobronamjerni i korisni za sve nas pa i Domovinu – na svim stranama ideološkog spektra, u svim strankama i segmentima društva neovisno o svjetonazoru, podrijetlu, vjeri, naciji, rasi ili uvjerenju? I zašto bi – uzimajući u obzir ovu činjenicu – izbor koji završava na “našem” istomišljeniku bio uvijek najbolji i najproduktivniji za mene, sve nas, društvo u cjelini i samu državu?

Koliko smo se puta uvjerili kako političari olako daju obećanja koja ne ispunjavaju, odnosno, imaju jedno lice u izbornoj kampanji a drugo kad zasjednu na vlast? I što nam onda može jamčiti ispunjenje programa i u konačnici poštivanje naše volje izražene na izborima ako ne karakter političara odnosno njegova osobnost i dosadašnji rad?

Dakako, ako su program neke političke stranke i njezino djelovanje protivni uvjerenju pojedinca i njegovim temeljnim svjetonazorskim opredjeljenjima, sasvim je logično da on neće dati glas pripadniku takve stranke, koliko god pojedini kandidati i bili kvalitetni (moralni, pošteni, časni, sposobni, kompetentni itd.), jer tu je u pitanju SUŠTINSKO neslaganje po bitnim pitanjima. No, ako na jednoj strani imamo neovisnog kandidata ili kakvu manju stranku koji se po svemu (ili u onim temeljnim odrednicama) uklapaju u ono što pojedinac traži od političara, zašto se po logici “krda” uvijek i u svakom slučaju on mora svrstati uz “svoju” mainstream opciju ili “veliku” stranku koja formalno i retorički zagovara iste vrijednosti ali u praksi potvrđuje da ih se ne drži ili ne sprovodi u djelo? Zašto?

Zašto se po inerciji velika većina nas ipak opredjeljuje za one koji su nam ideološki bliski, neovisno o tomu koliko oni sami držali do svojih programa i obećanja što ih javno izriču a već dan nakon izbora sve “zaboravljaju”? Dakako, apsolutnog jamstva da će obećano biti ispunjeno nema (ni kod stranaka ni kod onih koji nastupaju kao neovisni kandidati), ali ne temelje li se naše odluke na povjerenju u pojedince i ne moramo li imati kakve-takve parametre koji će nas opredijeliti za to da im damo glas?

Opet se vraćamo na pitanje razine naše političke i građanske svijesti i naše političke kulture koja nam postaje okov, čahura iz koje ne nalazimo izlaza, labirint iz kojega nismo u stanju iskoračiti. I kuda nas sve to vodi? Nikuda – u bezizlaz, ćorsokak, u vječite podjele i sukobe i konačno u situaciju u kojoj emocije a ne rijetko i mržnja i isključivost odnose prevagu nad racionalnim.

Onog trenutka kad većina nas u Hrvatskoj bude u stanju priznati svakomu njegove zasluge, sposobnost, kompetentnost i ono pozitivno što čini za državu i društvo (na bilo kojem polju pa i političkom) neovisno o njegovom podrijetlu, svjetonazoru i ideološkom usmjerenju, mi ćemo biti normalna, demokratska i uljuđena država. Naravno, to ne znači da se sa svakim od njih u svemu moramo slagati, ali priznati činjenice i istinu stvar je logike i ljudskog pristupa pa i morala i integriteta osobe, a ne ideološkog ili bilo kakvog drugog opredjeljenja.

Najvažnije je da država funkcionira – bilo to komu drago ili ne

 Hrvatska je danas u vrlo složenoj situaciji. Nakon što smo se konačno počeli ekonomski oporavljati (uz sve probleme koje objektivno imamo – od demografskih do socijalnih i gospodarskih), po prvi put u novijoj povijest sreli smo se s pandemijom koja nam je iz korijena promijenila živote. Uz sve to, Zagreb i širu okolicu zadesio je potres baš u jeku širenja COVID – 19. I sve je te probleme trebalo rješavati, žurno i neodložno, donijeti prave odluke u pravo vrijeme. Nije bilo prostora za bilo kakvu improvizaciju niti je situacija trpjela greške – jer su nas mogle skupo koštati.

I u tim okolnostima, uvjerili smo se kako naša Hrvatska na sreću funkcionira i to mnogo bolje nego većina država koje su neusporedivo veće, ekonomski jače i za koje i sami smatramo da imaju stabilnije sustave i na većem su stupnju demokracije.

U svjetskim razmjerima u suzbijanju pandemije svrstali smo se uz bok Japancima koji su najuspješniji, a u Europi nam nema premca. I nije to slučajno, jer takve se stvari ne događaju slučajno.

Čak je i oporba priznala (uključujući i predsjednika Milanovića) – što je doista raritet u našoj dosadašnjoj političkoj praksi, kako “Vlada Republike Hrvatske nije do sada napravila nijednu ozbiljniju grešku” i to ne samo vezano za pandemiju, nego i mjere koje su poduzete za spas gospodarstva i radnih mjesta, što je najbolji pokazatelj kako su primjer Plenković i njegov tim dobro odradili svoj posao. Može se tu isticati ove ili one pojedince i institucije, hvaliti ili kuditi, naklapati i kalkulirati, ali to je činjenica koja je vrlo lako dokaziva – jer, riječ je o mjerljivim rezultatima koji imaju snagu neoborivog argumenta.

Trebamo li biti nesretni zbog toga?

Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su nesretni i ogorčeni kad država u kojoj žive funkcionira? Kakvi se procesi odvijaju u tim glavama? Pitanja su to na koja odgovora nema.

Netko će reći da je sve skupa zasluga prije svega naroda i građana, što naravno, nije sporno. No, nisu ni narod ni građani sami od sebe (na referendumima ili općenarodnim saborima) donosili odluke niti upravljali institucijama, nego su to činili Vlada, Ministarstvo zdravstva, Nacionalni stožer civilne zaštite MUP-a RH, a najvažnije poslove rješavali: ekipe epidemiologa, infektologa, liječnika, medicinske sestre (ili bolje reći cjelokupni zdravstveni sustav), policija, vojska, carinici, Civilna zaštita – uz mnoštvo volontera, Crveni križ, Caritas, vrijedne ljude u ljekarnama, prodavnicama, trgovačkim centrima, našim OPG-ima (koji dostavljaju svoje proizvode od vrata do vrata ili uz sve mjere opreza iznose robu na tržnice), oni koji skrbe o starima i donose im potrepštine na prag i ono što ne smijemo zaboraviti: svemu su bitno i u odlučujućoj mjeri doprinijeli građani svojom disciplinom i sviješću o potrebi poštivanja propisanih mjera.

Organizaciju obrane od pandemije i brigu o odvijanju cjelokupnog života u našoj zemlji, vodi Vlada svojim političkim odlukama (na temelju smjernica struke) i to se, Bogu hvala odvija na posve zadovoljavajući način.

Dakle, nije loše još jednom ponoviti: Hrvatska funkcionira i to nam i svijet priznaje. I začudo, čini se kako ima dosta onih kojima upravo to smeta što s nekog racionalnog stanovišta ne može biti razumljivo, ali eto, tako je.

Bill Gates, Soros, Rotary klub, masoni, Baba Roge i vještice

 I ti nezadovoljnici koji nisu u stanju poništiti ove očite i mjerljive rezultate državnih institucija i Nacionalnog stožera civilne zaštite (jer nije lako nakon svega što nam se dogodilo omalovažiti rad jednoga ministra Vilima Beroša, prof. dr.sc. Alemke Markotić, ministra Davora Božinovića, primarijusa Krunoslava Capaka i drugih pa i samoga premijera Plenkovića – mada ima onih koji i to pokušavaju), krenuli su zaobilaznim putem: preko teorija urota koje se graniče s dobro poznatim pričama o svemircima i NLO-ima, zlim vješticama i Baba Rogama.

Tako su iz njihove perspektive Plenković i njegova Vlada “u službi Sorosa, Billa Gatesa, Rotary kluba, masona i drugih ‘gospodara svjetskog poretka'”, odnosno onih koji su “izmislili” virus (COVID – 19) samo zato kako bi “ovladali” njihovim glavama (jer iste u svojim lubanjama kriju “genijalne mozgove” bez kojih nije moguće ovladati svijetom), sve one slike iz Kine, Japana, Italije, Francuske, Njemačke, SAD-a i drugih zemalja pogođenih pandemijom su “fotomontaže”, izvješća o mrtvima i zaraženima su “laž”, “lažu” i Svjetska zdravstvena organizacija, svjetska udruženja liječnika, tijela UN-a, “lažu” i sve svjetske vlade koje govore isto to, “lažu” i pacijenti koji su imali sreću preboljeti COVID – 19 i govore o svojim iskustvima, “lažu” snimke s intenzivne njege umirućih u bolnicama…samo oni, oni koji vjeruju bjelosvjetske urote i bablje priče, oni “znaju” i “govore istinu”. Ne znaju, doduše, niti otprilike a kamo li točno TKO i S KOJIM CILJEM sve to radi (dakle, nemaju odgovore na ključna pitanja), ali pouzdano znaju kako je u pitanju “globalna urota” – jer ono što vide oko sebe ne uklapa se u njihov vidokrug omeđen vradžbinama i onostranim pojavama. Više vjeruju svojim fikcijama, mašti i onome što pišu kojekakvi čudaci i samozvani “proroci” nego vlastitim očima, ušima, liječnicima i znanstvenicima.

Zato se na prvu krenulo i protiv mjera što ih je donio Nacionalni stožer u cilju zaštite zdravlja i života građana, pa su se odmah počele ispredati priče (u pitanju je “uvođenje diktature na mala vrata”, “sve je to upereno protiv Katoličke crkve i okupljanja naroda na sv. Misama”, “radi se o pripremama za uvođenje sustava  5 G”, “riječ je o prvoj fazi diktature koja će dovesti do čipiranja ljudi” – s krajnjim ciljem “kontrole uma” itd., itd.). S obzirom na količinu onoga što kola Internetom, nemoguće je spomenuti sve forme i oblike koje ova kampanja poprima, ali sve u svemu nekomu je itekako stalo do širenja histerije.

Pametni ljudi koji vode Nacionalni stožer civilne zaštite s pravom i mudro izbjegavaju bilo kakve osvrte na ove nebuloze – jer bedastoće nije lako ni zahvalno komentirati budući da se svatko tko to pokuša mora htio ili ne spustiti na razinu onih koji iste šire, a oni postaju sve žešći i u očima normalnih ljudi sve smješniji.

Ne treba se zavaravati. Svi mi koji posjećujemo Internet jako dobro vidimo i znamo da je ovdje riječ o čistom ideološkom sljepilu, a nikako neznanju ili lakovjernosti. Da bi omalovažili nekoga tko je u HDZ-u ili je katolik, nekoga tko je nekad bio u Savezu komunista ili iz bilo kakvog drugog razloga im ne odgovara, njemu su takvi jadnici koji su u nesporazumu sami sa sobom, realnošću i zdravim razumom spremni “natovariti” sve, pa ako treba i Marsijance (po čijim direktivama radi), a da ne bi omrznutog Sorosa, Bill Gatesa ili masone.

Na svu sreću, u Hrvatskoj je većina građana normalna, vodi brigu o sebi i drugima, ponaša se disciplinirano i to su pucnji u prazno.

Psi laju, karavana prolazi…

Čuvajmo sebe i druge, slušajmo liječnike kojima povjeravamo zdravlje i živote sebe i svojih obitelji, odajmo poštovanje svima koji se bore protiv ove pošasti i znajmo: i sad, u ovom trenutku, dok sjedimo u svojim dnevnim boravcima i razmišljamo na koju ćemo stranu u šetnju kad mjere “popuste”, tisuće epidemiologa, infektologa, liječnika i medicinskih sestara vode ogorčenu bitku za sve nas. Netko dežura kod onih koji su na intenzivnoj njezi i na respiratorima, netko brine o nabavi lijekova i opreme, netko sve to organizira, timovi stručnjaka rade na pronalaženju lijeka ili cjepiva. I mnogi od njih danima ili tjednima nisu vidjeli svoju djecu, supružnike, roditelje, braću, sestre – za razliku od nas ostalih koji imamo tu “nesreću” biti “zatvoreni” sa svojim bližnjima.

Više ljudskog razumijevanja, suosjećanja i solidarnosti prema njima ne bi bilo na odmet. I manje ideologije, politiziranja, izmišljotina i zle krvi.

Komentari