Nastavak vladavine lijevih stranaka jamac je propasti nacionalne države

Cijena koju je Makedonija platila za ulazak u NATO, a koji je bio proglašen krunom napora da se osigura stabilnost u regiji, naposljetku se može pokazati prevelikom.

Makedonija je na rubu da dobije još jednu vladajuću koaliciju u kojoj će većinski, makedonski narod, ostati u oporbi. Takva je situacija, po prvi put u tri desetljeća dugoj makedonskoj neovisnosti, na snazi od 2016 godine.

Naime, te su godine etnički Makedonci većinom glasovali za konzervativnu partiju VMRO-DPMNE. Socijaldemokrati su dobili manji broj glasova Makedonaca, ali su zato, po prvi put, izravno dobili znatan broj glasova etničkih Albanaca. Ovaj potez narušio je četverostrani karakter makedonske politike. Dotad su na izborima Makedonci mahom glasovali za VMRO ili za SDSM, dok su Albanci glasali najčešće za dvije etničke albanske partije, a zatim bi se formirala koalicija po pravilu između makedonske stranke s najvećim brojem mandata s pobjedničkom albanskom strankom.

Kros-etničko glasovanje koje se dogodilo na izborima 2016 godine, kad je SDSM dobio 436.000 glasova, od kojih oko 70.000 albanskih, bilo je pozdravljeno od dijela medija, međunarodne zajednice i europskih lijevih stranaka kao uspjeh građanske države i izlazak iz tijesnih nacionalnih toreva. VMRO je 2016. godine pobijedio na izborima s oko 460.000 glasova, mahom makedonskih, ali je SDSM, snažno potpomognut od strane europskih i američkih političara, kao i od strane susjednih država koje su željele da zatru pokušaj buđenja makedonskog nacionalnog ponosa pod liderom VMRO-a Nikolom Gruevskim, uspio formirati koaliciju uz pomoć znatno oslabljenih albanskih stranaka koje su izgubili većinu etničkih glasova koji su otišli SDSM-u.

Rezultat je bio takav da se manjina makedonskog naroda, onaj dio koji je podržao SDSM, našla u vladajućoj koaliciji, koja je počivala na podršci skoro cijele albanske manjine u zemlji, dok se politička opcija koju je podržala većina Makedonaca, VMRO, našla u oporbi. Takva situacija u kojoj ljevica preuzme vlast uz apsolutnu podršku etničkih manjina i manjinsku potporu većinskog naroda se može dogoditi u zemljama kao što su SAD ili Velika Britanija, ali za malu zemlju koja se tek prije tri desetljeća jedva otela srpskoj dominaciji i u kojoj su pitanja nacionalnog identiteta još veoma zapaljiva, u ne maloj mjeri zbog izraženog agresivnog albanskog nacionalizma, ovakvi pokušaji građenja nadnacionalne države su dale očekivano negativne rezultate. Umjesto da započne period sloge i harmonije, etnički sporovi ponovno su na vrhuncu.

Etničke sloge i mira nema u ponudi

Da etnička sloga nije uopće u ponudi trebalo je biti jasno kade se pogleda agenda s kojom je crveno-zelena koalicija bila sastavljena. Makedonija je bila pod snažnim pritiskom da prihvati promjenu vlastitog imena i početak procesa redefiniranja makedonske nacije, kako od strane zapadnih zemalja koje su insistirale da Makedonija čim prije postane članica NATO-a, tako od strane susjeda koji su blokirali makedonski ulazak u Savez i koji su imali i svoje razloge.

Koalicija sastavljena od manjine Makedonaca, prije svega urbanih Makedonaca, koji, poput urbanih populacija diljem sveta, sve manje mare za svoju nacionalnu i vjersku tradiciju, i Albanaca ubrzo je prihvatila dogovore s Bugarskom i Grčkom. Srž dogovora je da se makedonska nacija redefinira kao proizvod bugarske nacije, ekskluzivno slavenskog podrijetla bez ikakvih pred-slavenskih primjesa i da se zemlja preimenuje u nešto drugo. Na kraju je izbor pao na Sjeverna Makedonija.

U Makedoniji postoje ustavna pravila protiv majorizacije manjina, uvedena nakon građanskog rata u 2001 godine koji je otpočela skupina albanskih gerilaca s Kosova. U okviru ovih pravila, makedonskim zastupnicima ne dopušta se da donose odluke u koja zadiru u manjinska prava, kulturu manjina ili pravo samo-izražavanja, ako pritom nemaju većinu glasova etničkih manjina. Radi se o takozvanoj duploj ili Badinterovoj većini nazvanoj po francuskom pravniku koji je uspostavio ovaj princip. Ali, ispostavilo se da Badinterov princip ne štiti nacionalnu većinu, i tako je manjina etničkih makedonskih poslanika, sa svim albanskim poslanicima i pripadnicama drugih manjina, izglasala vladu koja je zatim potpisala dogovor da se promjeni ime države i definiciju makedonskog naroda.

Prijedlog je bio odbačen na referendumu 2018-te godine, koji je naišao na širok bojkot.  Glasalo je samo 36 posto građana, mahom Albanaca i hard-core glasača SDSM-a, ali je odluka ipak bila progurana niz Skupštinu primjenom otvorenih ucjena i kupovine oporbenih zastupnika. U međuvremenu je koalicija, čija je socijalistička vrhuška bila svjesna da je albanski poslanici u svakom trenu mogu poslati u oporbu, izglasala zakon kojim albanski jezik postaje službenim diljem Makedonije, a ne samo u općinama gdje su Albanci iznad 20 posto.

Ovi pritisci na makedonske nacionalne interese i gubljenje makedonskog nacionalnog karaktera zemlje, s nizom etničkih incidenata u kojima su Makedonci bili žrtve, a napadači Albanci prošli nekažnjeni, prikaz je onog što čeka Makedoniju u sljedećom četverogodišnjem mandatu, ako se ova crveno-zelena koalicija održi na vlasti. “Korona izbori” za koje je vlast insistirala da se održe u srpnju iako Makedonija ima jednu od najgorih stopa infekcija u regiji, prošli su s rekordno lošim odazivom glasača.

Glasalo je jedva 50 posto birača, dok na normalnim izborima izlaznost obično 65 posto. Očekivana kazna makedonske većine za politike SDSM-a je izostala i socijalisti s albanskim glasovima i glasovima ostalih manjina praktično su izjednačeni s desnicom, dok su albanske partije opet u poziciji birati kojoj će makedonskoj stranci dozvoliti da formira vlast, naravno uz cijenu novih ustupaka.

Nedefinirana država upitnog karaktera

Ovaj proces samo potpiruje nacionalističke ambicije susjednih zemalja. U Grčkoj se već počinju javljati zabrinuti glasovi kako su pretjerali u svojim desetljećima dugim nasrtajima na makedonsku državu. Sad ih brine da će kolaps zemlje, koji su grčki lideri godinama otvoreno ili jedva prikriveno priželjkivali, dovesti do situacije da Grčka uskoro graniči s Velikom Albanijom ili krajnje nestabilnom državom u kojoj čak i statusi na društvenim mrežama pjevačice kao što je Dua Lipa imaju potencijala prouzrokovati političku krizu. Odsustvo vladajuće garniture koja bi branila bar minimum makedonskih nacionalnih interesa se u Prištini, Tirani i Tetovu vidi kao zeleno svjetlo za pritisak realiziranja krajnjih nacionalističkih ambicija, pogotovo ako dugogodišnji saveznik takve ideje Joe Biden postane predsjednik Sjedinjenih Država.

Čak i ako se ipak uspostavi koalicija VMRO-a s albanskim strankama ili čak i neka široka koalicija sa SDSM-om, šanse da Makedonija ponovo počne pokazivati kohezivni karakter su male. Cijena koju je zemlja platila za ulazak u NATO, koji je bio proglašen krunom napora da se osigura stabilnost u regiji naposljetku se može pokazati prevelikom, ako ostavi nedefiniranu državu upitnog karaktera koja je u trajnom stanju političke fluidnosti.

Komentari