Tjedan je u Hrvatskoj, barem što se tiče politike, započeo u điru ‘ludo i nezaboravno’. Naime, taj sudbonosni 18. svibanj 2020. pamtit ćemo kao ponedjeljak kada je raspušten deveti saziv Hrvatskog sabora. Pamtit ćemo ga kao jednog od najgorih u povijesti, a ako ne najgori, u svakom je slučaju bio najnakaradniji saziv, koji su obilježili žetončići, preletači i do tada nespojive kombinacije hrvatskih političkih obitelji. Izuzev svog krša i loma kojeg smo se nagledali prateći njihove sjednice, iz ove smo priče mogli izvući jednu veoma važnu pouku, a to je da u Hrvatskoj postoji jako malo političara i političkih opcija koje će se brinuti za boljitak hrvatskog društva. Kod nas u velikoj većini postoji samo politika kojoj je krajnji cilj zasjesti u udobnu fotelju na nekoj visokoj funkciji i držati se iste dokle god je to moguće… ili barem dok Sedma sila ne iskopa neku aferu, odnosno zaboravljenu kuću, kojih je u ovom sazivu bilo i previše.
Gledajući unatrag, naš je Sabor ponekad više ličio na dječju igraonicu, u kojoj se nalaze poprilično nestašna djeca. Bilo je tu svega – od bacanja igračaka po podu, preko naguravanja, do iznošenja pojedinaca iz prostorija. Baš kao što nestašnu djecu roditelji plaše mrakom, baucima i babarogama, tako su i nas pojedini nestašni zastupnici za vrijeme čitavog mandata plašili nekim mitskim bićima – takozvanim jugozomboidima. Po pričama koje su kružile sabornicom, ispada da su to opasna bića, crvene boje, koja svako malo izvire iz mraka ujedajući na stopala svu nestašnu djecu koja više vole neke druge boje. Jer boje su, dragi moji, u toj političkoj igraonici itekako bitne. One označavaju podjele za široke mase i naivnu javnost.
No, bez obzira što se djeca dijele po bojama, kada su se u našoj saborskoj igraonici dijelili kolači, tada su djeca zaboravila na boje. U tom su se slučaju najbolje snašla narančasta djeca, takozvani liberali, kojima je ovaj saziv Sabora moguće bio posljednji. Djeca iz HNS-a, naime, prodala su se za nekoliko kolača, odnosno dvije ministarske fotelje, u kojima su do kraja ovog nakaradnog mandata izdržali i ministrica obrazovanja, ali i ministar graditeljstva i prostornog uređenja. Iako se u svojem radu i nisu baš nešto iskazali, dobro su došli premijeru da izdura nešto malo manje od četiri godine na vlasti.
Kada smo već kod ministara, i ostatak njegove svite bio je pomalo nakaradan. ‘Bože sačuvaj’, rekli bi neki uvaženi političari kod nas, jer kako drugo nazvati Vladu iz koje je odletjelo toliko ministara?
Većina ih je srušena zbog jednog velikog problema. Naime, pali su na ispitu imovinskih kartica. Neki su muku mučili s kvadratima, a neki su ih pak imali toliko da su na pojedine nekretnine jednostavno zaboravili. Razumljivo, teško je ponekad prebrojati sve te silne kuće u kojima vise slike djedova koji strašno liče na pojedine povijesne ličnosti.
Kada se sve sabere, raspuštanje Sabora možda je i najsvijetlija točka u ovom četverogodišnjem cirkusu.
No, na našu veliku žalost, mirnog ljeta nećemo imati, jer je na rasporedu nova predstava političke igraonice – predizborna kampanja.
Tek ćemo se sada nagledati svega i svačega. Krenulo je oštro, a u svojem se naumu u borbi za vlast, ne libe gađati protivnike blatom, i to u tolikoj mjeri da od pljuvanja po drugoj strani ne stignu navesti zašto su baš oni naš najbolji mogući izbor za jubilarni deseti saziv.
