Mala djevojčica Nicoll od dvije i pol godine je na Uskrs umrla u Klaićevoj bolnici u Zagrebu od zadobivenih ozljeda glave. Mala Nicoll je ubijena, ubijena je od ruku vlastitih roditelja. Samo ova činjenica ledi krv u žilama, koliko zla se mora nakupiti u jednoj osobi da bude i stanju izmlatiti vlastito dijete do smrti?!
Ova činjenica je naša stvarnost, ovo nije izolirani incident, ovakve stvari se događaju, a događaju se i više nego što smo sposobni zamisliti. Nicoll nije prva žrtva svojih roditelja, bilo ih je i prije nje, a na žalost, bit će ih i poslije nje. Prirodna i normalna društvena reakcija je šok, osuda i potreba da se djecu zaštiti od takve potencijalne sudbine. Također prirodna društvena reakcija bi trebala biti konzistentna i široka društvena rasprava o ovom problemu. No na žalost takva rasprava je izostala, kao što je postalo uobičajeno posljednjih godina i ova tragedija je postala poligon za javna Facebook-moraliziranja, aktivizam, ideološka prokazivanja, odnosno optužbe koje su usmjerene prema određenim društvenim skupinama.
Pozivanje na odgovornost svih i svakoga je postalo zadnji krik aktivističke mode, često umjerene prema onima koji sa sudbinom male Nicoll ili bilo kojeg drugog djeteta, nemaju ništa. No natjecanje u tome tko će se pokazati kao veća ‘moralna vertikala’ preko Facebooka, ili iskorištavanje jedne tragedije za medijsku eksponiranost, je postala okosnica onoga što će neki od tih ljudi nazvati ‘društvenom raspravom’, iako u tome nema ničega, a najmanje bilo kakve društvene rasprave.
Stjecajem okolnosti Nicoll je umrla na Uskrs, što je dalo savršeni vjetar u leđa onima koji su iskoristili njezinu smrt kako bi otvoreno napali Kršćane, te ih pokušali prikazati kao licemjernu i bezdušnu vjersku zajednicu koja slavi uskrsnuće života u trenutku dok se jedan dječji život ugasio. S druge strane imamo one koji preko smrti male Nicoll prokazuju cijelu manijsku društvenu zajednicu kulturološki, te time aludiraju kako se takve tragedije događaju baš unutar takvih obitelji. U sredini ove dvije granične skupine imamo cijeli niz drugih ideološki zaluđenih pojedinaca koji preko smrti male Nicoll pokušavaju opravdati svoje ideološke pozicije, od prava na pobačaj, do toksičnosti same obitelji kao dijela društvene strukture.
I tako se prošlih dana sastančilo po ministarstvu, moraliziralo po Facebooku, javno se sotoniziralo socijalne radnike, tražilo odgovorne i ponovo dizalo šake u zrak za Nicoll od strane nekolicine ideologa koji smatraju kako imaju puno pravo baviti se s tuđom djecom. Javno urlanje kako je naglo počelo, tako se je naglo i završilo bez ikakvog zaključka, a još manje rješenja.
U tom ‘pravedničkom’ urlanju zadnjih dana nije se mogao čuti niti jedan urlik koji bi barem u natruhama pokušao problem staviti u širi kontekst. Možda bi upravo promatranje šireg konteksta cijele ove tragične priče pokazalo gdje leži problem. Umjesto toga svi smo bili izloženi onom istom aktivističkom maltretiranju kojemu smo izloženi svaki put kada se dogodi slična tragedija. Možda bi taj šiti kontekst napokon pokazao kako oni koji navodno brane obitelj i oni koji ju navodno uništavaju su različite strane iste medalje, koji kao dosljedni ideolozi svaki društveni problem sagledavaju iz jednog ugla i to onog koji njima naviše odgovara, za jedne je to patrijarhat, dok je za druge Istanbulska konvencija.
Nuklearna obitelj
U prvoj polovini dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama sociolozi su razvili termin ‘nuklearna obitelj’, koji u suštini označava obitelj koja se sastoji isključivo od roditelja i jednog ili više djece koji žive u jednom kućanstvu. U SAD-u, a i u ostatku razvijenog svijeta do 1960. godine prošlog stoljeća nuklearna obitelj je postala standard, prvenstveno zbog ekonomskih razloga, odnosno zbog toga što si je većina ljudi mogla priuštiti svoj vlastiti dom i odvojiti se od svojih roditelja, time djeca koja su odrastala u takvim zatvorenim i često sterilnim obiteljima su bila lišena svoje šire obitelji.
Hrvatska nije ništa drugačija, nuklearna obitelj je postala standard još u Jugoslaviji, izgradnjom društvenih stanova i snažnim razvojem industrije poslije Drugog svjetskog rata, velika većina ljudi se doseljava u gradove i obitelji postaju nuklearne gotovo preko noći. Danas imamo situaciju u kojoj jedna strana ovog društvenog aktivističkog spektra nuklearnu obitelj brani kao tradicionalnu, iako to nije, te druga strana koja također nuklearnu obitelj vidio kao tradicionalnu i u njoj vidi prijetnju patrijarhata, što naravno isto tako nije slučaj.
Za bilo koga tko ima i malo pojma o sociologiji ovo gore navedeno bi trebalo biti jasno, no umjesto toga to je kontroverzno. Možda nuklearne obitelji mogu postati izrazito toksična mjesta za život jednog djeteta, pogotovo ako se radi o disfunkcionalnim obiteljima, a kada se radi o dvoje roditelja koji su sami, te nemaju izravnu podršku šire obitelji, možda tada i potencijalna opasnost od zlostavljanja unutar takvih, disfunkcionalnih obitelji je puno veća. Tradicionalni obiteljski život koji je uključivao više generacija pod jednim krovom gotovo je u potpunosti nestao. Proširene obitelji koje bi trebale biti dio djetetovog odrastanja, su postale iznimka umjesto pravila, pogotovo u trenucima pandemije kada je jedan od glavnih savjeta epidemiologa distanca i zatvaranje unutar svoja četiri zida. Možda je nuklearna obitelj onaj nukleus iz kojega izvire problem?! Mi to ne možemo sa sigurnošću reći, ali je itekako legitimno postaviti to pitanje.
Pitanja bez odgovora
Možda je uključenost proširenih obitelji u odgoj djece imala samoregulirajući efekt, možda su u takvom okruženju bile puno manje šanse da dođe do zlostavljanja djece, a možda je to zato što je obitelj djelovala poput manje zajednice?! S druge strane uloga koju su imali bake, djedovi, tete, ujaci, sestrične i bratići možda je bila vrlo važna za normalan psiho-fizički razvoj djeteta, jednako kao i uloga roditelja, no to ne znamo, jer o tome gotovo ne postoje nikakva sociološka istraživanja, a još manje bilo kakva rasprava.
Danas se nuklearna obitelj smatra normom koju nitko ne dovodi u pitanje iz ove perspektive, umjesto toga ‘progresivni’ aktivistički pristup jest kako bi se kontrola nuklearnih obitelji trebala institucionalizirati, a potencijalnu odgovornost za zlostavljanje djeteta unutar obitelji, odnosno za obiteljsko nasilje kao takvo, prebaciti na širu zajednicu koja bi valjda trebala igrati ulogu svojevrsne proširene obitelji. Takva utopistička ideja se nikada neće ostvariti, prvenstveno zbog toga što odgovornost koja se prebacuje na bilo kakav kolektiv u istom trenutku nestaje, odnosno kada su svi odgovorni, zapravo nitko nije odgovoran. Zbog toga pozivanje ‘svih nas’ na odgovornost, a kako se moglo čuti zadnjih dana, je bespredmetna i ne drži vodu isto kao što problem ne rješava pretvaranje socijalnih radnika u mete za iživljavanje.
Kako bi se pitanje obiteljskog nasilja, koje je postalo sve veći problem otvorilo i stavilo na stol, ako se to uopće želi napraviti, prvenstveno je potrebno da se s time krenu baviti oni ljudi koji znaju što rade, a ne oni koji, revolucionarno cijeli problem rješavaju na ulici i preko društvenih mreža, zahtijevajući još više institucija, još više države i još više sistema koji neće ništa riješiti, ali bi potencijalno mogao uzrokovati još veće probleme.
Umjesto normalne zdrave javne rasprava i dijaloga o problemu obiteljskog nasilja, mi danas isključivo u javnom prostoru slušamo prigodno urlanje nakupine različitih ideologa koji doslovno javnosti ispiru mozak za svoje sitne interese, dok obiteljsko nasilje postaje sve veći društveni problem koji se ne rješava. Mala Nicoll je ubijena, urlanje aktivista i Facebook ‘moralnih verikala’ je bilo zaglušujuće, a sada su svi naglo umuknuli, do sljedeće tragedije.
