Makedonija je očigledno nečiji nezavršeni posao. Bez obzira na ishod izbora u SAD-u ideja da će ostati nacionalna država makedonskog naroda je iluzorna

Da još živim u Washingtonu, do sad bi vjerojatno već imao pozamašne rezerve buteljirane vode, velikih pakovanja tjestenine i Kirkland riže iz Costco-a, par plinskih rešoa kako bih skuhao gore navedenu pastu i rižu i pun rezervoar benzina u slučaju neophodne evakuacije preko Blue Ridge planina prema Zapadnoj Virginiji.

Izbori su za par dana, i kako izgleda gubitnička strana, koja god bila, neće tako lako prihvatiti negativan ishod. Još gore od jasnog izbornog poraza, za bilo koju stranu, je prilično vjerojatan kraći period neizvjesnosti koji bi došao u danima poslije izbora, ako rezultat u par velikih saveznih država bude u razini statističke greške.

Izvanredno veliki postotak glasača odabrao je glasovanje putem pošte, prije svega imajući rizik od epidemije u vidu, a to bi moglo značiti da će Trump imati značajnu prednost u utorak uvečer, no ako Biden odbije priznati poraz, i ako tijekom nekoliko dana nakon izbora razlika se preokrene u njegovu korist mogao bi nastati kaos. Emocije su uzavrele i obje strane, a prije svega Demokrati koji su već razvili infrastrukturu za brzo organiziranje nasilnih prosvjeda, djeluju spremni da uzmu stvari u svoje ruke u znak najmanje krize legitimiteta izbora i pokušaj promjene/održavanja režima.

Ni u Makedoniji nije drugačije

Nije da ovdje, u Makedoniji, radim nešto drugačije. Pasta je uvijek pri ruci, auto spreman, municija na broju. Jedan razlog je naravno epidemija. Iako su nasrtaji na supermarkete i ostali dramatični prizori koje smo imali ove godine glavno prošlost (statistike su znatno gore nego na početku godine, ali panike više nema).

Ne, razlog je drugi – dok je veći dio Balkana prošao niz svoje krize i ratove u 90-im godinama, Makedonija je očigledno nečiji nezavršeni posao. Ideja da će Makedonija ostati nacionalna država makedonskog naroda, nakon neprestanih nasrtaja na ovi pothvat zadnjih 30 godina, je iluzorna. Nakon rata 2001. godine i procesa preimenovanja i redefiniranja što to znači biti Makedonac koji je svom snagom otpočeo 2015. godine, budućnost je krajnje neizvjesna. A izbori u Americi mogu biti krajnji udarac.

Makedonija u određenoj mjeri duguje svoje postojanje i neovisnost Sjedinjenim Državama – nevoljna da pošalje vojsku u Bosnu i Hercegovinu, a pod pritiskom da ipak uradi nešto u vezi balkanskih ratova, administracija Busha starijeg rasporedila je manji broj vojnika u Makedoniji u ranim fazama rata, i time odvratila srpsku agresiju. Strateška cijena Makedonije u očima Amerike je porasla 1999, kad je vlada Ljupča Georgijevskog podržala operaciju na Kosovu, ali samo par godina kasnije, u 2001. godini, u mutnim danima nakon izbora u Floridi i promjene vlasti u Bijeloj kući, SAD ne samo što nisu pomogli zaštiti Makedoniju od kosovske agresije, nego su njihovi diplomati aktivno radili na rušenju Georgijevskog i VMRO-DPMNE, stranke na kojoj počiva pokret građenja makedonske države. Druga velika stranka SDSM- bivši komunisti – je sasvim zadovoljna podređenom nacionalnom ulogom, svojevremeno prema Srbiji i međunarodnoj ljevici, a sada su prilično lišeni skrupula po pitanju za koga rade – samo da dobiju podršku potrebnu za preuzimanje vlasti.

Rat 2001. godine znatno je narušio povjerenje Makedonaca u Ameriku i ideju da ova velesila smatra da postojanje makedonske države radi u prilog stabilnosti Balkana. Sljedeći veliki preokret je došao 2004. godine kad su Sjedinjene Države priznale Makedoniju pod ustavnim imenom – doslovno dan nakon reizbora predsjednika Busha mlađeg. Razlog ove žurbe i dotad nezamislivog američkog konfrontiranja s Grčkom, i to na strani jedne male državice (za Grčku je Busheva odluka bila smrtna uvreda – grčki veleposlanik je nogom otvorio vrata ureda državne tajnice Rice da uruči protest) je to što su se Makedonci spremali da referendumom ponište promjenu općinskih granica kojom su Albanci prekrojavanjem postali većina u nekoliko gradova (Struga, Kičevo) i znatna manjina u glavnom gradu Skoplju.

Jasno prenesena poruka Washingtona tada je bila da Amerika traži bojkot referenduma i prihvaćanje novih općinskih granica, i time jaču ulogu Albanaca u državi, a zauzvrat će pomoći Makedoniji da riješi egzistencijalni spor s Grčkom u svoju korist. Za većinu Makedonaca je ponuda bila prihvatljiva i referendum je propao zbog malog odaziva glasača, pod vidnom impresijom ovog poteza Washingtona.

Deset godina kasnije SAD su objavile da njihova odluka is 2004. više ne vrijedi i počele su otvoreno financirati i pomagati prosvjede, opet protiv desne vlade pro-makedonske stranke VMRO-DPMNE, kako bi doveli ljevicu SDSM-a na vlast i njima izdiktirali promjenu imena zemlje u Sjeverna Makedonija. Proces rušenja legitimne i istinski poštovane vlade zahtijevao je potporu Albanaca, koji su to dobro naplatili i tako danas Makedonijom vlada trijumvirat: SDSM – američko poslanstvo – albanska DUI stranka.

Teško je objasniti razlog ove promjene u američkoj politici. Jedan novinar WSJ-a voli citirati Melianske dijaloge kao motiv – snažni su uradili ono što su htjeli, a slabi su pretrpjeli ono što su morali. Patetika na stranu, pritisci na Makedoniju da prihvati nametnutu promjenu imena i time da razlog Grčkoj da prekine svoj veto i dozvoli ulazak Makedonije u NATO su se intenzivirali tijekom rata u Ukrajini – moguće je da je dio Obamine administracije želio da se Savez proširi pod svaku cijenu – koju će svakako Makedonija platiti.

Veći dio Obamine administracije, koji se nije puno brinuo o hard power principima, jasno je pokazivao solidarnost s ljevicom u Makedoniji i jahao je na valu obojenih revolucija u nizu arapskih i ex-sovjetskih zemalja. Međutim, za dio američkih diplomata razlog je sasvim moguće bio osobna korupcija, a vidimo ovih dana pri kraju izborne kampanje, da je vanjska politika post-imperijalne Amerika na prodaju.

To nas vodi do Joea Bidena

Iako se formalni pad vlade VMRO-a i promjena imena Makedonije dogodio u vrijeme mandata Donalda Trumpa, jasno je da čovjek nije ni znao što se događa. Njegova najava rata s močvarnom administracijom u Washingtonu pobudila je nade u Makedoniji da će se tada već višegodišnja diplomatska agresija obustaviti, ali ubrzo se pokazalo da, usprkos spektakularnoj pobjedi Trumpa, u močvari se nastavlja business as usual. Odluka Trumpa da imenuje bivšeg veleposlanika u Makedoniji Philipa Reekera, koji se osobno posvetio lomljenju Makedonije, za svog zamjenika tajnika za Europu, jasno je stavila na znanje i posljednjima koji su imali nade, da makedonska država ne može ništa dobro očekivati od Amerike.

Twitter

Ali Biden zato dobro zna gdje je Makedonija (naravno, u okviru njegovih već ograničenih mentalnih kapaciteta), i ljudi koje će on dovesti u administraciji, ako pobjedi na izborima, neće voditi svoju politiku krišom od šefa, nego će raditi to s njegovom punom suglasnošću. Biden je bio glasni zagovornik reorganizacije Makedonije i jačanja albanske manjine u toku rata 2001 godina, a 2011-te je, kao Obamin potpredsjednik, dao ultimatum vladi VMRO-a da zemlja mora promijeniti ime. Smatra se da je odbijanje ovog ultimatuma od strane Nikole Grujevskog pokrenulo mehanizme koji su doveli do obojene revolucije 2015-te.

Albanski lideri u regiji i u Americi već slave na najavu da će čovjek kao Biden doći na vlast (tim više ako uz njega Hillary Clinton zauzme poziciju ministrice obrane ili vanjskih poslova). Bit će veoma teško pozvati Albance na suzdržanost, ako se dobije dojam da je izbor Donalda Trumpa bio sam privremena, četverogodišnja pauza u realizaciji njihovih veliko-državnih ideja. Najbolja obrana za Makedoniju je, naravno, povratak na plan A – makedonska država kao balans snaga u regiji. Ali taj projekt je bio smrtno ranjen 2015-te godine, i nije na snazi, naročito dok je nakaradna koalicija SDSM i albanskih stranka na vlasti. Zato, dok se zabavljamo prateći posljedice izbora u američkim gradovima u ovim danima koji dolaze, sasvim je izvjesno da ćemo plaćati za njihov ishod u narednim mjesecima i godinama.

Komentari