Za koji dan bit će točno godinu dana od velikog zagrebačkog potresa. To jutro probudio nas je naš već zaboravljeni ‘zagrebački zmaj’, koji kad podigne glavu u Kašini, opali repom skroz do Zeline.
To rano jutro 22. ožujka u prvoj polovini već i onako tjeskobne 2020. godine iz dubina Zagrebačke gore, glasna tutnjava, a nakon nje i snažna trešnja većinu nas je probudila i potpuno zatekla. U trenutku pandemije jedan od najvažnijih slogana epidemiologa ‘Ostani doma’ za dvadesetak sekundi je bio potpuno zaboravljen.
Zagrebački potres je mnogima od nas naglo promijenio percepciju Zagreba. Od jednom, sigurne zagrebačke ulice postale su opasne za prolazak, s do tada naizgled stabilnih i čvrstih zgrada prijetili su komadi zidova, dimnjaka, krovova. Zagreb je bio razotkriven, iako smo to već mnogi od nas u Zagrebu podsvjesno znali, sad je i postalo bolno jasno koliko je Zagreb zapravo propadao posljednjih desetljeća.
Centar grada uz Markuševec i okolicu je najteže bio pogođen, od zagrebačkih palača donjega grada koje su velikim djelom pretvorene u stambene zgrade, do cijelog niza kulturnih institucija i crkava. Gotovo niti jedna zgrada na Gorenjem i Donjem gradu nije više u potpunosti sigurna.
Danas, godinu dana nakon potresa, prolazeći centrom Zagreba može se osjetiti kako je vrijeme stalo tog 22. ožujka 2020. godine u 6 sati i 24 minute i nijemo stoji još i danas. Neobjašnjiv osjećaj praznine se širi centrom grada koji ne može izbrisati niti uobičajena svakodnevna buka prometa i uobičajena zagrebačka vreva, koja jednostavno nije potpuna. To razotkrivanje zagrebačke zapuštenosti i nije toliko loše kako se čini na prvu ruku, jer nas je potaknulo da se suočimo s njom, a samim time i da djelujemo, da nešto napravimo kako bi vratili Zagreb i vratit ćemo ga, a s njim ćemo vratiti i onu našu dosadnu svakodnevicu koja nam danas toliko nedostaje u koju smo bili toliko uljuljkani.
Tresao je ‘zagrebački zmaj’ grad više ili manje velik dio te nesretne 2020. godine, te nakon što ni sanacija nakon potresa nije pošteno napravljena, krajem godine Pokupski rasjed je svom silinom razorio Petrinju, Glinu, Sisak i okolicu, a opet silovito protresao i Zagreb. Tako smo u klinču između dva aktivna rasjeda i s pošteno istrošenim živcima dočekali kraj te tjeskobne i teške 2020. godine.
A Zagreb će se vratiti
Uz pandemiju koronavirusa koja je zahvatila cijeli svijet, ova naša lokalna katastrofa nas je podsjetila kako nemamo sigurno tlo pod nogama i kako nam naša uobičajena i dosadna svakodnevica može iskliznuti iz ruku bez upozorenja, ostaviti nas u neizvjesnosti, strahu i nesigurnosti. Prošle godine mnogi od nas smo izgubili onu sigurnost koji smo osjećali u svojim vlastitim domovima i taj osjećaj nitko ne može shvatiti dok ga ne doživi. No ta iskustva su nas učinila snažnijima i izdržljivijima, možda i malo pažljivijima prema drugima, sigurno više empatičnima.
Prije godinu dana legenda o ‘zagrebačkom zmaju’ je postala stvarnost, legenda na koju smo mnogi već zaboravili, a koju su nam ostavili u nasljeđe Zagrepčani od prije 140 godina, koji su iskusili ‘buđenje zmaja’ ispod Zagrebačke gore još i većom žestinom nego mi tog jutra prije godinu dana. Dobro je ponekad se podsjetiti kako u legendama uvijek leži i tračak istine, te je dobro računati s tom istinom u budućnosti.
A Zagreb će se opet vratiti, bit će nešto drugačiji, zreliji, ozbiljniji, no grad će se vratiti, jer puno je nas kojima je stalo do tog grada i koji nećemo pustiti da ga rika jednog lijenog umornog zmaja zastraši.
