Je li Hrvatska oteta i zarobljena država?

Postoji puno načina na koji se gleda kvaliteta neke države, od ekonomskih kriterija, socijalnih, pravnih, institucionalnih i političkih, koje se statistički prate i ozbiljno proučavaju, do onih naizgled manje “ozbiljnih” koji na prvi pogled djeluju banalno, ali se dubljim razmišljanjem ipak shvati kako su povezani s kvalitetom života i s ozbiljnijim kriterijima.

Jedan od takvih kriterija je popularnost tzv. žutog tiska, tabloidnih časopisa koji se bave lakšim temama, a ne stvarima kao što su ekonomija i politika. Primijećeno je da su takvi mediji popularniji u razvijenijim društvima. Zašto je to tako?

Afera koja se razvila oko uhićenog direktora Janaf-a Dragana Kovačevića pokazuje zašto je to tako.

Priča se razvija iz dana u dan i teško je popratiti sve nove informacije, ali cijela priča izgleda kao dobra tabloidna priča u kakvu su inače uključene razne showbizz zvijezde Hollywood-a. Javnost je saznala da postoji nekakav klub u kojem se sastaju samo probrani ljudi na poziv nekog od članova, koji nije prijavljen državnim institucijama, gdje moćnici dogovaraju “poslove“, u kojem se brojač novčanica sastavni dio inventara, a izgleda da su ga često posjećivale prostitutke. Pronađeno je milijun eura u prtljažniku automobila, a lista povezanih osoba je poduža, od bivšeg i sadašnjeg predsjednika preko trenutnih ministara do raznih ‘gospodarstvenika’. Za sada, tko zna što će se još otkriti.

Zašto bi netko čitao žuti tisak i tabloide kada se ovakve priče mogu čitati u ozbiljnim medijima prateći politiku, pravosuđe i gospodarstvo? Zbog toga ljudi u uređenijim državama više čitaju tabloide, jer u ozbiljnim vijestima nalaze puno manje priča kao što je trenutna glavna tema u Hrvatskoj. Ni jedna država nije lišena takvih stvari, žutilo je dio politike, ali rijetko je to tako “sočno” kao u Hrvatskoj. Nama ne trebaju tabloidi, dovoljno je čitati obične novine.

Sama činjenica da je postojao nekakav tajni klub u kojem su se sastajali probrani ljudi i tu brojili toliko novca da im je bio potreban brojač novaca, što više podsjeća na radnju dobre TV serije o mafiji, pokazuje da u Hrvatskoj postoji jedna posebna kriminalna interesna skupina koja je van dosega zakona i državnih institucija. Ali svaka država ima takve kriminalne organizacije. Ali u Hrvatskoj su gosti tog kluba i gosti takve kriminalne organizacije, ako ne već članovi, bili bivši predsjednik, sadašnji predsjednik, suprug bivše predsjednice, trenutni ministri, vlasnici kompanija koje dobivaju puno javnih natječaja, direktori državnih kompanija, suci i tko zna tko još.

Znači li to da Hrvatskom u stvarnosti upravljaju tajna društva koja se sastaju daleko od očiju javnosti i za koja zakoni ne vrijede te da ta društva postavljaju ministre, direktore državnih kompanija, suce, određuju tko će pobijediti na javnim natječajima  te kadroviraju po državnim institucijama i kompanijama?

Oteta država

To bi značilo da je Hrvatska oteta država, u smislu da Hrvatskom ne upravljaju demokratski izabrani predstavnici građana nego skupina moćnika koja ne samo da djeluje izvan pravnog okvira države i ne poštuje zakone nego kontrolira pravosudna, politička, gospodarska i javna tijela države.

Pojam zarobljene države ne označava samo korupciju, nepotizam, zaobilaženje zakona i ostala protuzakonita djela nego i državu u kojoj pojedinci i interesne skupine neformalnim kanalima utječu na proces donošenja odluka u državnim tijelima, način funkcioniranja pravosuđa, izglasavanje zakona, odluke javnih kompanija i uredbi Vlade s ciljem da  cjelokupni institucionalni ustroj države služi njihovim interesima.

Postojanje takvih neformalnih struktura nije samo po sebi znak da se radi o zarobljenoj državi, jer takve strukture postoje u svim državama, ali ako takve strukture imaju prevelik utjecaj i sposobnost da upravljaju državom, a jako bitan indikator je i opća društvena percepcija. Društveno prihvaćanje pojava kao što su korupcija, nepotizam, kriminal, zaobilaženje zakona i mito je jak pokazatelj da se radi o zarobljenoj državi u kojoj su simptomi tog “zarobljavanja” društveno prihvaćeni kao normalni.

To se može vidjeti i u neformalnom govoru, u kojem su fraze kao “Kome ako ne svome.”, “Snašao se.”, „Ruka ruku mije.“, „Usluga se uslugom vrati. Itd. koriste svakodnevno za opisivanje raznih situacija. To se može odnositi i na samo korumpirane države, ali korumpiranost je samo preduvjet za zarobljenost te većina jako korumpiranih država istodobno spada i u zarobljene države. Znači zarobljena država je samo naziv za državu koja je toliko korumpirana da je sama korupcija ozakonjena, dakako prema željama one interesne skupine koja je prva u hijerarhiji korupcije.

Istodobno u svakoj zarobljenoj državi postoje i oni koji nisu dio neformalne mreže koja kontrolira državu ali su ih razni propagatori te mreže, od medija preko intelektualaca do aktivista, uvjerili da podržavaju takav ustroj i bore se za njegovo očuvanje.

Osim na makro razini, putem zakona, zarobljena država se može vidjeti i na mikro razini. Primjerice javni natječaji s traženim uvjetima za koje je vidljivo da su određeni za jednog unaprijed odabranog dobavljača/izvođača su očit primjer simptoma zarobljene države. Državna kompanija koja iz godine u godinu ostvaruje gubitke, a istodobno dobiva sve više poticaja i jamstava te u kojoj se direktori postavljaju prema političkom ključu je također jak simptom zarobljene države. Zakoni koji su skrojeni tako se njima financiraju državne kompanije iz izvora koji sa samom kompanijom nemaju veze ili posebni zakoni koji su stvoreni samo da se spasi određena kompanija su također simptomi zarobljene države.

Problem zarobljene države je puno izraženiji u zemljama istočne Europe koje su prije 30 godina napustile socijalizam i jednopartijski sustav. Razlog je taj što su jednopartijski sustavi socijalizma na neki način legitimizirana zarobljena država. Ne postoji građanska kontrola, sva vlast je u rukama jedne stranke i njenog vodstva, gotovo sve kompanije su u vlasništvu države i time pod kontrolom te iste partije a i mediji su samo proširena propagandna ruka vlasti. Formalno rušenje takvog sustava raspisivanjem višestranačkih izbora i privatizacijom dijela državnih kompanija ne može ukinuti i cijeli sustav funkcioniranja. To je tek prijelaz iz formalnog sustava zarobljene države u neformalni sustav zarobljene države. Dug je put do pravne države u kojoj su svi njeni građani jednaki pred zakonom a simptomi zarobljene države rijetkost, ne pravilo. Neke države su taj put prešle brže a neke sporije.

Građani u državama koje su taj put prešle sporije te ga još prolaze imaju manje potrebe za tabloidnim žutim tiskom jer su uobičajene vijesti iz politike, gospodarstva, zdravstva, sudstva itd. dovoljno zanimljive da ih zabavljaju i budu tema opuštenih neformalnih razgovora. Hrvatska očito još prolazi taj put. Možemo li se nadati da smo otkrićem famoznog “kluba” ubrzali svoje kretanje po tom putu?

Komentari