Kada je 2016. godine vlada Tihomira Oreškovića, nakon nepunih godinu dana rada pala, postalo je jasno kako se je na hrvatskoj političkoj sceni stvorio vakum. Za sve one koji su mislili kako se radi samo o privremenom grču u ovoj ‘demokraciji na hrvatski način’, prevario se, taj vakum još je tu i kako sada stvari stoje neće uskoro nestati. Takvu situaciju sada iskorištavaju ‘inteligentni redikuli’, koji znaju pogoditi frekvenciju javnosti, odnosno onog dijela javnosti koji je već godinama rezigniran politikom, političarima i njihovim borbom protiv korupcije, beskrajnim reformama koje ne vode nikud i izostankom vladavine prava. To barem tvrde službene sociološke analize.
Politički apsurd
Ti politički redikuli počeli su izvirivati i sve više preuzimati politički prostor, još od Vilibora Sinčića i njegove kandidature za predsjednika republike, preko Ivana Pernara, do danas nam popularnog wanna be – Milana Bandića, odnosno redatelja Darka Juričana. Opće narodno veselje koje Juričan predvodi je zabavno i zabrinjavajuće u isto vrijeme, jer pokazuje kako trenutno ne postoji ozbiljna politička alternativa, barem na lokalnoj razini grada Zagreba koja je spremna uskočiti u vruću stolicu zagrebačkog gradonačelnika, nakon što je evidentno kako je Milan Bandić – onaj pravi Milan Bandić passe.
Tako smo se našli u situaciji u kojoj su dosadašnji političari, svojim interesima i politikanstvom doveli cijelu političku scenu do samog apsurda, pa u tom apsurdu kolo preuzimaju performeri poput Juričana, koji su bez lažne skromnosti prihvatili taj apsurd i masno ga iskoristili. Na tome se Juričanu treba skinuti kapa, čovjek zna kako marketinški promovirati svoje projekte i trenutno je vjerojatno jedini domaći redatelj dokumentarnih filmova kojemu će se njegovi filmovi komercionalno isplatiti.
Iza svega stoji ‘lova’
Koliko je moralno ovo što Juričan radi je drugo pitanje, no nitko se previše s tim ne zamara, barem ne sada. No sigurno bi se Juričan mogao pokazati kao problem kada na sljedećim lokalnim izborima, ako se naravno kandidira, odnese potencijalnu pobjedu. S obzirom na blijedu sliku lokalnih političkih opcija, to uopće nije nemoguća situacija. Koliko jedan Juričan bi mogao voditi grad Zagreb?! Poprilično je jasno kako ne bi, no sigurno bi se pojavila ekipa koja bi bila izrazito zadovoljna izborom Juričana u toj apsolutno hipotetskoj situaciji pa i neki njegovi kolege.
Nekolicina Juričanovih kolega iz njegove strukovne udruge znala bi tu hipotetsku situaciju masno iskoristiti za svoje interese, zna Juričan i iz koje strukovne udruge. Upravo one koja se kao niti on, nije odrekla korupcije, već ju je objeručke prigrlila. Već sada znamo kako iza svakog ‘domoljubnog udara šake o stol ili prsa’, iza svakog ‘partizana i ustaše’, svakog ideološkog prepucavanja stoji lova i samo lova. Tako iza svakog performansa stoji ta ista lova. Uvijek i zauvijek jedini interes ljudi koji drmaju hrvatskom politikom i hrvatskom kulturom u ovih 30 godina je bila samo lova, lova i još malo love i to naše love.
Mogao bi nam se dogoditi ‘Joker’
Kako sada stvari stoje, Dario Hrebak može govoriti o transparentnosti i svojim radom biti primjer koliko god hoće; ekipa je spremna potrošiti svoj glas na Juričana, kao što je to pokazala i na Predsjedničkim izborima. Naime kad se pomirite sa sudbinom onda vam ostaje samo cinizam, a Juričan je personifikacija hrvatskog cinizma, cinizma koji će dovršiti posao koji su započeli one političke figure sa samog početka političke priče.
Dakle u ovom vremenu turbofolk politikanstva, s kojim se zabavljamo, mogao bi nam se dogoditi ‘Joker’. Izdani narod slomljenog dostojanstva je sada spreman sam sebi presuditi, a u tome će mu pomoći redikuli poput Juričana, koji će drage volje, zbog svojih interesa, dokrajčiti ono što je spomenuta politika započela. Ako ništa drugo, Juričan je barem iskren u tome i najavljuje baš to.
Ovaj politički turbofolk koji udara na najniže strasti i koji je postao naša alternativa, bit će naš konačni udarac u dno i možda je i dobro da tako cijela priča završi, jer onda s tog dna jedino možemo ići prema gore. No koliko smo vremena potrošili na putu prema dolje, to je drugo pitanje s kojim će se svatko ponaosob morati suočiti. Tu nam neće moći biti krivi niti politički turbofolk performeri, niti masoni, za to ćemo si biti krivi mi sami.
