Ideja Velike Srbije nije umrla, sada živi pod drugim imenom

Početkom 80-tih godina prošlog stoljeća jedan je roman uzdrmao “bratstvo i jedinstvo“ i cijelu političko – društvenu scenu. Vuk Drašković, prijašnji komunistički aparatčik i sin partizanskog oficira, pretočio je novootkrivenu nacionalističku povijest u književno djelo vrlo sugestivnog imena – “Nož“. Taj roman, djelomično zanimljive fabule i solidnog pripovjedačkog stila, po nekima je bio najava onoga što će se događati niti deset godina nakon.

Ukratko, potencira se da su bosanskohercegovački muslimani povijesno zapravo Srbi islamske vjeroispovijesti, a glavni protagonist romana u biti je Srbin odgojen u muslimanskoj obitelji. Na neki način, roman je proklamirao ideju “krvi i tla“, sugestivno poput samog naslova pozivajući na osvetu i borbu za srpstvo. Bila je to suptilna inicijacija probuđenog velikosrpskog nacionalizma i oživotvorenja četništva koje je tijekom Drugog svjetskog rata isprolijevalo rijeke muslimanske i hrvatske krvi. Najava zločina došla je s knjigom, po tko zna koji put opravdavajući sintagmu – pero je jače od mača, u ovom slučaju noža. Po dobrom starom običaju, Vuk Drašković kasnije je reterirao u pokajnički modus relativizirajući “Nož“ plačući nad kukavnom sudbinom bivše države.

Nekako je ispod radara prošla izjava još uvijek aktualnog ministra vanjskih poslova Srbije, Ivice Dačića. Nekadašnji Miloševićev agitprop izjavio je kako, citiram “Komšić ne samo da ima krizu identiteta, jer kao četnički unuk na osnovu muslimanskih glasova zastupa Hrvate, već pati i od potrebe da obmanjuje javnost“, završen citat. Ni u ludilu ne bih stajao u obranu Željka Komšića, kapacitetom i dobrohotnošću vrlo sličnih osobina kao i Dačić, naime, politički habitus i djelovanje za obojicu možemo prevesti pod pojam “političkih kabadahija“, ali Dačićeva izjava o Komšiću zanimljiva je iz više nego očiglednog razloga. Dačić, poput mnogih srpskih političara velikosrpske provenijencije ne propušta pripadnike drugih naroda podsjetiti kako su nekada zapravo bili Srbi. I upravo ta činjenica najbitnija je u raspravi ili javnom diskursu, sve ostalo trebalo bi ostati pod debelom mahovinom. Nije Dačić ni prvi ni zadnji koji na taj način pokušava parcijalnim primjerima ili povijesnim neistinama legitimirati Srbe kao preteče svih naroda u jugoistočnoj Europi. Krupni primjer povijesnih zabluda naročito predstavlja vojvoda Šešelj koji je čak napisao i knjigu o “veštačkoj hrvatskoj naciji“ od čak 1000 stranica, zlu ne trebalo. “Veštačku crnogorsku naciju“ danas će aktualizirati i vodeći prosrpski političari u Crnoj Gori, kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve predvođeni mitropolitom Amfilohijom. Naravno, uz svesrdnu pomoć Beograda. Sukladno “Memorandumu 2“ nastoji se na sve moguće načine destabilizirati BiH kao funkcionalnu državu, oduzimajući joj međunarodni subjektivitet i pretvarajući ju, ili njezin manji dio, u srbijansku provinciju. Slična stvar, vrlo izvjesno, čeka i Crnu Goru.

Koliko god smiješna bila neka nastojanja, velikosrpska politika nikada nije odustala od pretenzija prema ostalim narodima i tuđem teritoriju. Od Garašaninova “Načertanija“ do Moljevićeve “Homogene Srbije“ proteklo je skoro 100 godina, no ta dva uratka našla su svoje sljedbenike do dana današnjeg. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, velikosrpske tendencije pokazivali su Nikola Pašić, srbijanski i kasnije jugoslavenski premijer, a manju Veliku Srbiju na neki način su zagovarali i intelektualci u “Srpskom kulturnom krugu“ predvođeni Slobodanom Jovanovićem i Dragišom Vasićem. U Drugom svjetskom ratu, kao i u proteklom Domovinskom ratu i ostalim ratovima na Balkanu ideja Velike Srbije poražena je vojno, ali ne i intelektualno. U današnje vrijeme njezina mimika je vrlo vidljiva. Vučićev dvorski trbuhozborac Aleksandar Vulin ne propušta odapeti otrovne strelice prema svakome tko propituje ili upozorava na pogubnu retoriku i djelovanje srpskog državnog vrha. Ne čudi stoga nova sintagma koju koriste srbijanski državni dužnosnici, uključujući i Vulina, o “srpskom svetu“ i o Vučiću kao “predsedniku srpskog sveta“. Zloguka najava povezivanja svih Srba instaliranjem novog svesrpskog praznika 15. rujna ima za cilj homogenizaciju cijelog srpstva. Ne odustajući od sna Velike Srbije, ovog puta pod novim imenom, srbijanske elite najveći teret nameću u pravo vlastitom narodu. Koji god rat je započela, Srbija je izgubila. U suludom htijenju za Velikom Srbijom, Srbija je postajala sve manja. Nažalost, te svoje poraze naplatila je od mnogih nevinih koji su nastradali u bespućima ratova i mržnje.



Srbija mora proći svoju katarzu ne bi li se legitimirala kao civilizirana država dostojna članstva u Europskoj uniji. Sve propale mitove nužno je ostaviti iza sebe i graditi mir na drugačijim osnovama, povjerenju i poštivanju integriteta svih naroda i država u okruženju. Dok se to ne dogodi, Hrvatska uvijek jednim okom mora gledati prema istoku kako se ne bi dogodile povijesne reminiscencije temeljene na nekom novom “Nožu“. Jer vrlo brzo verbalne kanonade zamijeni huk topova.

Komentari