Hrvatski građanski rat – Domovinski ili Drugi svjetski rat?

Braniteljski portal

Koja je, u glavi prosječna uživatelja hrvatskih medija, prva asocijacija na sintagmu “hrvatski građanski rat”? Domovinski ili Drugi svjetski rat? Odgovor na pitanje ovako visokog stupnja retoričnosti i više je nego suvišan.

Prvih desetak godina tekućeg stoljeća proveli smo kao zatočenici političko-medijskih “povijesnih revizionista” koji su Domovinski rat u sklopu “detuđmanizacije” redovito svodili samo na građanski rat, da bi se u posljednjih desetak godina – napose nakon oslobađujućih haaških presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču 2012. godine – narativ izmijenio te je Domovinski rat dominantno vraćen u interpretativne okvire 1990-ih, kao pobjednički rat nad velikosrpskim agresorom.

Supstancijalno, to nije netočno – problematično je, ipak, što se stvari ni u ovome slučaju ne naziva pravim imenom, već ostrašćenim komunističkim pojmovljem. Umjesto o velikosrpskoj, točnije bi bilo govoriti o imperijalističkoj ili ekspanzionističkoj srpskoj (i jugoslavenskoj) agresiji na isprva Socijalističku, a onda “samo” Republiku Hrvatsku.

Terminološki, pa onda i intelektualno, dekomunizacija je provedena samo napola. Domovinski rat u javnom se govoru često poima svojevrsnom nadogradnjom antifašističke pobjede nad fašistima iz Drugoga svjetskoga rata, pa se tako i o kadrovima najkomunističkije od svih jugoslavenskih organizacija, odnosno JNA – poput, primjerice, Ratka Mladića – govori kao o predstavnicima srpskoga fašizma. Ne, Mladić i kompanija nisu proizvod fašizma, već simbioze srpskoga imperijalizma i jugoslavenskoga komunizma, baš kao što su njihovi zločini od Ovčare do Škabrnje savršeni preslik Bleiburga i masovnih poratnih zločina nad građanstvom NDH svih nacionalnosti. Domovinski rat zapravo je pobjeda novih, demokratskih hrvatskih snaga, suštinski nespojivih s ustaškim režimom, nad jugoslavenskim i srpskim komunističkim i imperijalističkim atavizmima iz krvava stoljeća.



Koji od posljednja dva vojna sukoba vođena na hrvatskom teritoriju smatrate građanskim ratom u kojemu su obje strane podjednako zabludjele, a koji ratom u kojemu je jedna strana bila – utopističkim i teleološkim rječnikom današnjice – na “pravoj strani povijesti”? Odgovor na ovo pitanje jednoznačno će vas političko-ideološki legitimirati.

Držite li da je jugoslavenski komunizam, kao produžetak Staljinova totalitarnog imperija, uz stotine tisuća masakriranih ljudi i pokradenu imovinu nebrojenih obitelji izraz iskonskoga dobra, dok je Domovinski rat rezultat josipovićevskoga “konglomerata loših politika“ na svim stranama, u javnoj ste sferi dobrodošli već godinama.

Mislite li pak suprotno – naime, da je u Domovinskome ratu pobjednička strana nositeljica univerzalnih etičkih vrlina, dok su zaraćene strane u Drugome svjetskom ratu izraz istih destruktivnih nadideoloških, protuljudskih tendencija – tada za hrvatsku medijsku i političku scenu do jučer gotovo da niste niti postojali.

U natruhama, međutim, dolazi do promjene paradigme. Njezina pojava na političkoj sceni tim je značajnija što ju je – pored parafraziranja Miroslava Škore (“25 godina je voda duboka”) i citiranja Marka Perkovića Thompsona (“vjetar s Dinare”) – najavio nominalno “lijevi” predsjednik Republike Zoran Milanović, koji se uoči parlamentarnih izbora 2007. godine umjesto za Franju Tuđmana opredjeljivao za Josipa Broza. (To, doduše, manje govori o Milanoviću, a više o duhu vremena u kojemu je dao tu izjavu).

Govoreći o srpsko-hrvatskim odnosima, Milanović je rat vođen na području Hrvatske od 1941. do 1945. godine umjesto “svjetskim” okarakterizirao – “građanskim”. Možda je čitao intervju Zlatka Hasanbegovića, koji je par dana ranije za Glas Istre izjavio isto. Taj konceptualni preokret povijesno-ideološkim je raspravama u Hrvatskoj prijeko potreban. Drugi svjetski rat – koji je američki povjesničar Victor Davis Hanson preinačio u množinu: “drugi svjetski ratovi” – u Hrvatskoj je ponajprije doista i bio građanski rat.

Hrvatski se narod u Drugome svjetskomu ratu podijelio na dvije glavne skupine: ustaše i domobrane, ili vojsku NDH s jedne, te partizane, odnosno buduću Jugoslavensku armiju, s druge strane. Nesreća navedene podjele, koja je u mnoge utkala neistinito manihejsko uvjerenje kako se i danas nužno moraju identificirati s jednom ili drugom stranom, jest u tome što su obje navedene skupine bile produžeci stranih totalitarizama – sa središtima u Berlinu i Moskvi – koji su državnim terorom prouzročili nebrojene pojedinačne i masovne zločine nad vojnicima i civilima.

Ne odražavajući vjerno tadašnji hrvatski ideološki krajobraz, procvat ekstremnih opcija u (pred)ratno doba – u eksplozivnoj kombinaciji s boravkom nacionalsocijalističkih, fašističkih i četničkih snaga u Hrvatskoj – doveo je do daljnje radikalizacije obaju strana. No činjenica da su se u ratu sukobljavale dvije podjednako destruktivne strane ne obvezuje nas, njihove potomke, niti ikoga treba dovesti u zabludu da je potrebno opredijeliti se za jednu od njih.

Američki građanski rat, iako vođen polovicom 19. stoljeća – kao i Španjolski građanski rat, koji je završio uoči Drugoga svjetskoga rata – do dan-danas izazivaju polarizacije u američkome i španjolskom društvu. Potomci zaraćenih strana u velikoj se mjeri, kao i u Hrvatskoj, još uvijek identificiraju s onom stranom na kojoj su se borili njihovi preci, ali su zato SAD i Španjolska – za razliku od Hrvatske – barem osvijestile da je prauzrok njihovih suvremenih podjela u baštini građanskih ratova.

Svijest o unutarhrvatskome sukobu u građanskome ratu od 1941. do 1945. godine razobličila bi uobičajene prigovore o “bavljenju prošlošću“ i zazive “okretanju budućnosti“. Prošlosti se ne možemo riješiti dok istina ne izbije na vidjelo. Riješili je se nisu ni Amerikanci, koji se stoljeće i pol nakon okončanja vlastita Građanskoga rata još uvijek bave uklanjanjem spomenika i preimenovanjem trgova i ulica. Iz te vizure, tridesetak godina demokracije koliko je bilo potrebno za preimenovanje zagrebačkoga Trga maršala Tita još je i neobično kratak rok.

Bivanje na pobjedničkoj strani u Drugome svjetskomu ratu u hrvatskome se kontekstu pogrešno percipira kao “civilizacijsko pitanje”. To, dakako, doista i jest slučaj za kakvu demokratsku državu koja je pobijedila fašizam i nacionalsocijalizam – ali za Hrvatsku, u kojoj je jedna masovno ubilačka diktatura s totalitarnim pretenzijama smijenjena drugom masovno ubilačkom diktaturom s totalitarnim pretenzijama, one političke elite koje ustraju na tobožnjoj moralnoj čistoći pobjedničke strane svrstavaju se na eminentno anticivilizacijsku stranu.

U Domovinskom je pak ratu granica između slobodarske i despotske opcije bila znatno jasnija, i ogromna je većina hrvatske nacije potpala pod prvu navedenu stranu. I ne, ta granica nije isključivo etničke naravi – u hrvatske se branitelje ubraja i desetak tisuća vojnika srpske narodnosti, kao i mnogobrojni Bošnjaci, Mađari, Česi, Albanci i pripadnici ostalih nacionalnih manjina. Domovinski rat u tome se smislu nije vodio između Hrvata i Srba, koliko između boraca za slobodu vlastite zajednice i boraca za – tuđe, dakako – ropstvo.

Etičku i logičku perverziju po kojoj su smisao i srž Građanskoga rata 1941.-1945. i Domovinskog rata 1991.-1995. zamijenjene – a koja je javnim prostorom dominirala od Tuđmanove smrti pa sve donedavno – danas perpetuira Katarina Peović, tumačeći Milanovićevu ocjenu naravi hrvatskoga Drugoga svjetskog rata “protuustavnom“. Parodirajući Milanovića, Peović zaključuje kako je “‘građanski rat’ – rat valjda pravih Hrvata koji su ostvarivali vjekovne težnje hrvatskog naroda s Hrvatima koji nisu osjećali to hrvatstvo dovoljno jako pa su zabrazdili u neku ideju nadnacionalne države, socijalizma i komunizma”.

Hotimično manipulirajući ili ne uspijevajući nadići vlastitu manihejštinu, Peović optužuje zagovornike hipoteze o Drugome svjetskom ratu kao građanskome ratu u Hrvatskoj za favoriziranje jedne – konkretno, ustaške – opcije nad onom jugoslavensko-komunističkom. Okončajmo jednodimenzionalnost takva crno-bijeloga pristupa navodeći osnovne mogućnosti interpretacije Hrvatskoga građanskoga rata 1941.-1945.:

  1. Mi-smo-jedini-dvaput-pobijedili, ili mesićevski pristup, odnosno – baštinimo i partizane i ustaše. Kao posve nekoherentan pogled, upotrebljava se isključivo kao metoda opsjene radi vlastite koristi.
  2. Afirmacija ustaša, negacija partizana. Krajnje marginalna pozicija koja u hrvatskome političko-ideološkom životu gotovo niti ne postoji, osim kao medijski simulakrum i projekcija ekstremno ideologiziranih individua iz čije radikalno lijeve pozicije liberalno-demokratski, demokršćanski i fašistički sustavi vrijednosti postaju jedno te isto.
  3. Afirmacija partizana, negacija ustaša. Perspektiva dominantna u predtuđmanovskoj Jugoslaviji i posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Bazira se na intelektualnoj prijevari izjednačavanja vrijednosti porobljavajućega jugoslavenskoga komunizma s oslobađajućom zapadnom liberalnom demokracijom.
  4. Negacija i partizana i ustaša. Iako jedina kompatibilna s političko-ideološkim svemirom liberalne demokracije kojemu Hrvatska navodno pripada, ova perspektiva u medijskome, pa i političkom životu gotovo da i ne postoji. Ideolozima poput Peović privid o nepostojanju ove mogućnosti, dakako, odgovara.

Naposljetku, naravno da je Hrvatski građanski rat sastavni dio svjetskoga rata, kao što i Domovinski rat ima elemenata građanskoga rata. Poanta je u tome da se raniji rat ne može svesti samo na izvedenicu globalnoga sukoba te da se onaj kasniji ne može svesti samo na sukob unutar granica Republike Hrvatske. Upravo suprotno, ono po čemu je Drugi svjetski rat i danas bitan za Hrvatsku, kao prauzročnik temeljnih nacionalnih podjela, svodivo je u okvire građanskoga rata. Domovinski rat je – ako ne Olujom 1995. ili mirnom reintegracijom hrvatskoga istoka 1998. godine – okončan oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču. Taj rat u svim smislovima, kako je rekao Gotovina, pripada povijesti.

S ratom koji se vodio od 1941. do 1945. to nije slučaj – on je i dalje glavni ključ interpretacije hrvatske društvene i političke zbilje, oblikovao je odnose koji u Hrvatskoj i danas modeliraju stvarnost; prijeporna pitanja iz toga rata nisu razriješena, o njemu – za razliku od Domovinskoga rata – u narodu ne postoji isto mišljenje. Prvi korak prema okončavanju Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj jest u prepoznavanju činjenice da je za nas taj rat manje svjetski, a više lokalan; da se u njemu nisu sukobljavali dobro i zlo, već koloplet zala s izoliranim otocima dobra na svim stranama; da to danas za nas konceptualno više uopće ne bi trebao biti Drugi svjetski, nego Hrvatski građanski rat.

Komentari