Godinu dana pandemije, ili kako smo se odrekli ‘starog normalnog’

Hoćemo li se ikad vratiti u ‘staro normalno’ ili smo zapeli u ‘novom normalnom’, izrazu koji mnoge ljude udari ravno u živac, a udari s razlogom.

Relativizacija normalnosti je bila krajnje neprihvatljiva, jer postoji isključivo ‘normalno’ i ‘nenormalno’, te ‘nenormalno’ ne može nekakvim dekretom postati ‘normalno’, no u današnje vrijeme se društveni konsenzusi pokušavaju razbiti različitim konvencijama, pa zašto se onda ne bi i dekretom ‘nenormalno’ pretvorilo u ‘normalno’, valjda se tom mišlju vode oni koji su ovu ‘novu normalnost’ nametnuli preko noći.

Iako je prošlo već godinu dana od pandemijskog ludila koje je zavladalo našim životima, mi do danas nemamo jasnu informaciju djeluju li, i u kojoj mjeri zatvaranja svjetskih gospodarstava i zatiranja naših osnovnih prava i sloboda, poput prava na rad, ili slobode kretanja. No ono što znamo jest kako smo utonuli u sumrak straha, panike i vrijeme nasilnih i radikalnih svjetskih promjena. Kako se nositi s tim promjenama?!


Mnogi se danas pitamo hoće li se trenuci koji su nekad bili toliko uobičajeni da smo ih uzimali zdravo za gotovo, ikada vratiti. Sjećanja na ono vrijeme u kojemu je rukovanje, zagrljaj ili poljubac bio dio uobičajene svakodnevice u kojoj se nismo bojali jedni drugih, u samo godinu dana su naglo izblijedila, mnogi se već sada sjećaju samo fragmenata onog normalnog života koji smo vodili, poput nekog čudnog i dalekog svijeta. Pa čak i ono što nam se nekad činilo tada lošim sada počinjemo romantizirati. Mnogi su tek sada shvatili ljepotu života koji su tada živjeli, ali su bili previše zaokupljeni da ju do kraja shvate.

Naši životi su postali sterilni, postali su prazni, bez ljudskog dodira, bez živog razgovora, bez utjehe zagrljaja, bez zajedničkog smijeha, bez žive pjesme i dok slušamo priče o onih ključnih dva tjedna, dok se svakodnevno pred nama prebrojavaju zaraženi i mrtvi, dok slušamo distopijske ideje o ‘velikom resetu’, ili kada nas histerični pojedinci zasipavaju sa svojim teorijama zavjere kroz društvene mreže, koje su postale jedino mjesto gdje nam je dopuštena socijalizacija. Da, naši životi su postali sterilni iako nismo odabrali tu sterilizaciju, netko ju je odabrao u naše ime. No nitko nije mogao predvidjeti da će se naši životi u tako kratkom roku, toliko radikalno promijeniti, da će naše osobne slobode postati predmetom nabacivanja između znanstvenika i političara.

Kako nastaviti dalje, kako se pomiriti da ništa više nikada neće biti isto, da nas je uhvatio nezaustavljiv val promjena?! Nitko od nas ne zna gdje će nas taj val odnijeti, no ono što znamo jest kako je promjena stalna, svijet se mijenja svaki dan, samo sada se to događa tempom koji je gotovo nemoguće pratiti i zato postaje u jednu ruku teško podnošljiva, no s druge strane ova godina iza nas je pokazala koliko smo se brzo sposobni prilagoditi na te promjene, bili mi sretni zbog toga ili ne.

Možda se odgovor nalazi u prihvaćanju ovih promjena i preuzimanjem kontrole nad našim životima kroz te promjene, koje su nastupile ne našom voljom, jer jedino tako imamo šansu očuvati svoju vlastitu slobodu i ne dopustiti društvenim elitama da nastavljaju eksperimentirati s nama dok mi čekamo da nam se naši normalni životi vrate nazad. Nitko nam neće vratiti normalam život nazad osim nas samih, a kada ga jednom uspijemo vratiti, tada ćemo shvatiti kako živimo u nekom novom svijetu, boljem ili gorem, to ovisi o nama samima.

Zato vrijedi obilježiti ovih godinu dana kolektivnog ludila koju smo započeli s histeričnom kupovinom WC papira, konzervirane hrane i gelova za dezinfekciju, a završili zatvoreni u svoje sterilne živote, sami, napušteni i prazni. Što nam to govori?! Odgovor na to pitanje ostavljam svima vama.


Komentari