Društveni inženjering, ljudska prava i pogaženo dostojanstvo

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

U ponedjeljak ispred Banskih dvora na Trgu sv. Marka dogodila se tragedija. Tragedija u kojoj je jedan mladi čovjek odlučio iz samo njemu poznati razloga presuditi mladom policajcu na dužnosti. Srećom policajac je preživio, no mladić nije digao je ruku na sebe i ugasio svoj mladi život.

Ova tragedija je dobila prvo mjesto u medijima tog dana, što je razumljivo, jednako kao što je razumljiv šok koji je cijeli događaj izazvao u društvu. No reakcije određenih medija,  i intelektualaca, te ostalih njima sličnih u javnom prostoru je krajnje zanimljiva. Ako stavimo na stranu cijeli niz političkih problema od nefunkcionalnog pravosuđa, do korupcije koja je dio našeg svakodnevnog života i koja nam je nagrizala dostojanstvo kao nacije što se također voli koristiti kao uzrok ovakvih suludih postupaka pojedinaca, tada nam ostaje jedan element koji redovito u javnosti ostaje prešućen, a koji je itekako odgovoran za ovo što se događa i ono što će se na žalost tek događati, a što nam je ono isto dostojanstvo doslovno pogazilo do kraja.

Kada je početkom godine Filip Zavadlav posegnuo za automatskom puškom i u središtu Splita ubio troje ljudi, javnost je također bila šokirana, polarizacija u društvu itekako vidljiva. S jedne strane su se našli dnevni hiper-moralizatori koje nam svakodnevno serviraju kroz sve moguće medijske kanale svoje upute o tome kako bi se trebali ponašati, što bi trebali govoriti i misliti, našli su se krajnje šokiranima kada se je pojavila na Facebooku grupa podrške splitskom ubojici na kojoj su mnogi vrlo jasno dali do znanja kako podržavaju Zavadlavovo uzimanje pravde u svoje ruke.

Sada su opet ti isti hiper-moralizatori krajnje šokirani činjenicom kako se ponovo javljaju ljudi koji daju podršku mladom Danijelu Bezuku za njegov luđački čin. Iako je možda u početku bilo zanimljivo promatrati našu uglavnom ‘šokiranu’ intelektualnu elitu koja se nije mogla zaustaviti u svome hiper-moraliziranju, sada već to isto postaje zamorno. Postaje zamorno promatrati ljude koji su direktno ili indirektno posljednjih dvadeset godina sudjelovali u vrlo preciznim aktivnostima cijelog niza udruga Civilnog društva koje su umjesto da rade na demokratizaciji, ljudskim pravima i očuvanju društvene kohezije, predano se bavili društvenim inženjeringom.



Prema principu po kojem dovoljno puta izgovorana laž postaje istina, udruge su preko naših džepova i s neupitnom podrškom vlasti i vodećih medija neprekidno izazivali društvene tremore, koji su se posljednjih godina počeli pretvarati u društvene potrese čije posljedice danas gledamo. Iz društva koje je u svojoj srži bilo stabilno i umjereno unatoč svemu što je prošlo, ti veliki ‘stručnjaci’ za ljudska prava su uporno izvrtali činjenice i predstavljali Hrvatsko društvo radikalnim, nazadnim i problematičnim. Sotoniziranje određenih društvenih skupina je postao svakodnevni sport, a na kraju se je to sotoniziranje preselilo na same pojedince kojima su se javno i uz pomoć klevete rušili ugled, egzistencija i s etiketom uništavao cijeli život i gazilo dostojanstvo, naravno također uz medijsku infrastrukturu i s našim novcem. To se je nazivalo progres, radilo se je to za neko ‘više dobro’, trebalo se svima nama jasno dati do znanja gdje je naše mjesto i utrpati nas u tu kutiju htjeli mi to ili ne.

Sada kada su ti nemilosrdni borci za ‘ljudska prava’ napokon uspjeli u svom cilju, te ostvarili društvenu radikalizaciju o kojoj su toliko sanjali, sada su ‘šokirani’. Pa su tako ‘šokirani’ svima dali vrlo jasno do znanja kako je mladić koji je upucao policajca ispred Banskih dvora iz ‘braniteljske obitelji’, te kako u trenutku napada ‘nije nosio zaštitnu masku’ što je u ovo doba korone postao još jedan element prokazivanja nepoželjnih, a nakon što su mu uzduž i poprijeko prekopali Facebook profil, mogli zadovoljno zaključiti kako je ‘mrzio Srbe i slušao Thompsona’, tako je Danijel Bezuk postao savršeni predstavnik do jučer tek ‘nazadne’, a sada ‘radikalizirane’ društvene skupine, postao je sve ono što se nije moglo nalijepiti Zavadlavu na ćelo . Teško se je sjetiti kojih je svjetonazora bio otac Filipa Zavadlava, ili onog novinara-pedofila iz jednog dnevnog lista. Nekako se čini kako nisu bili dovoljno dobri kandidati koje bi se uspješno moglo iskoristi za svoje ideološko-sociopatske ciljeve, kao što je to bio Bezuk.

Na žalost nije ovo ništa neobično, povijest nas uči tome kako se radikalizira društvo, ako ništa drugo dovoljno je pogledati u dvadeseto stoljeće i pogledati kako je društveni inženjering provodio Hitler, pa prema istom receptu primijeniti taj društveni inženjering u prvoj polovici dvadeset i prvog stoljeća, a što je gore spomenuta ekipa upravo i učinila.

Ovo što danas gledamo su posljedice onoga što je, kao tihi povjetarac zapuhnulo društvo početkom ovog stoljeća da bi se danas pretvorilo u ‘savršenu oluju’ koju je više nemoguće zaustaviti, a na žalost posljedice te ‘oluje’ će tek postati vidljive, a tko su žrtve, a tko su krvnici procijenite sami.

Komentari