Činjenica da vjerska zajednica iz druge države ima toliki utjecaj u Crnoj Gori može imati nesagledive posljedice po stabilnost vlasti

Crna Gora dobila je novi saziv parlamenta i mandatara za sastavljanje nove Vlade. Nakon 30 godina apsolutne vladavine Mila Đukanovića, Crna Gora ušla je u još neviđeno razdoblje tranzicije vlasti jer istinska promjena za tu zemlju bila je nepoznanica dugih 75 godina.

Iako je Đukanović prihvatio demokratske uzuse, on je predstavljao kontinuitet jedne nedemokratske grupacije, bivše SKJ, potom kao apologet i suradnik Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića, a nakon toga njihov najžešći protivnik. Problem dugotrajne vlasti uvijek je u postupnom deficitu demokratske prakse, a nerijetko, što se u Crnoj Gori itekako vidi, korupcijskoj mreži koja paralizira čitavo društvo.

No, pravo pitanje koje se nameće jest kakva je perspektiva Crne Gore s novom vlasti? Novu većinu čine prosrpske stranke iz koalicije “Za budućnost Crne Gore” predvođene novim mandatarom prof. Zdravkom Krivokapićem, grupacija demokrata iz koalicije “Mir je naša nacija” mladog Alekse Bečića i koalicija “Crno na bijelo” Dritana Abazovića.

Dok su dvije potonje koalicije građanske opcije koje podržavaju nezavisnost Crne Gore, prosrpska koalicija sušta je suprotnost. Njihov politički (i duhovni) otac izvorno je srpsko-pravoslavni mitropolit Amfilohije Radović, u Crnoj Gori posprdno nazivan “Risto sotona” zbog njegove zapaljive i mrzilačke retorike tijekom ratova 90-tih.

Slično je Srpska pravoslavna crkva pokušala i u Hrvatskoj, za vrijeme tkz. Krajine

Nerijetko su se iz njegovih usta mogle čuti velikosrpske aspiracije, ne samo prema Crnoj Gori, već i prema ostalim narodima koji su bili pod udarom srpske supremacije. Dodatni razlog klerikalno-političkog organiziranja bio je i Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je predviđao podržavljenje samostana i ostalih nekretnina koje su trenutno u posjedu srpsko-pravoslavne Mitropolije crnogorsko – primorske.

Tim zakonom željela se ispraviti povijesna nepravda kojom su crkveni posjedi oteti državi Crnoj Gori od 1918. do 1920. godine. Mnogi su upravo taj zakon proglasili “crnom mačkom” Mila Đukanovića i razlogom njegova poraza jer je Srpska pravoslavna crkva iskoristila neslaganje s nakanama države u korist političkog organiziranja prosvjednih litija (procesija) diljem Crne Gore.

Činjenica da jedna vjerska zajednica ima toliki utjecaj u sekularnoj državi, i još k tome vjerska zajednica iz druge države, može imati nesagledive posljedice po stabilnost i demokratsku orijentiranost buduće crnogorske vlasti. Slično je Srpska pravoslavna crkva pokušala i u Hrvatskoj, za vrijeme tkz. Krajine, kada su njezini episkopi napustili svoja sjedišta pod kontrolom hrvatskih vlasti i prebjegli na okupirani teritorij na kojemu su se više bavili političkim, a manje pastoralnim radom.

Ako se buduća crnogorska Vlada sastavlja u pravoslavnom manastiru u Ostrogu, onda je pravo pitanje može li se takva vlast legitimirati kao vlast svih građana Crne Gore, a ne isključivo pravoslavnih vjernika i etničkih Srba?

Sam čin poslanika Demokratske fronte na konstituirajućoj sjednici crnogorske Skupštine, kada su izbjegli sudjelovanje prilikom intoniranja državne himne, dovoljno govori o pravim namjerama srpskog bloka. To bi bilo istovjetno da na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora, zastupnici SDSS-a napuste sabornicu.

Pred Crnom Gorom je intenzivno razdoblje političke nestabilnosti i pokušaja prosrpskih političkih silnica da dodatno umanje suvereni identitet europske Crne Gore. Na Aleksi Bečiću i Dritanu Abazoviću bit će velika odgovornost zadržati europsku perspektivu Crne Gore. Njihovi birači to od njih itekako očekuju.

Komentari