Na kavi se može puno zaraditi, ali ne s uzgojem. Tako primjerice Švicarska na tom biznisu okreće dvije milijarde dolara, dok za same uzgajivače u siromašnim zemljama ostaju tek mrvice. I to se neće tako brzo promijeniti.
Uzrok problema svjetskog tržišta kave sigurno nije nevoljkost kupaca da plate više. Mnogi kavopije su spremni platiti i skoro 100 eura za pola kilograma kave. Toliko koštaju kapsule marke „Barista Creations Trio” koje Nespresso prodaje na njemačkom tržištu putem Amazona – kada se zbroji svih onih po nekoliko grama koje sadrži jedna kapsula i izračuna cijena za pola kilograma.
Naravno, ima i jeftinijih kapsula, a obična pržena kava je u trgovinama znatno jeftinija, oko četiri eura za 500 grama. Ali ovaj primjer s Nespressovim kapsulama pokazuje sve nelogičnosti svjetskog tržišta kave.
Pola kilograma sirove kave na svjetskom tržištu je u siječnju koštalo između 0,64 i 1,05 eura, ovisno o vrsti. Te brojke je objavila Međunarodna organizacija za kavu (ICO) sa sjedištem u Londonu.
200 milijardi dolara godišnje
Kava je veliki biznis. ICO procjenjuje godišnji volumen na 200 milijardi dolara (165 milijardi eura). No samo deset posto od tog iznosa ostaje u zemljama u kojima se kava uzgaja, u Južnoj i Srednjoj Americi, Aziji i Africi. Najveću zaradu ubiru koncerni u Europi i SAD-u.
Oni stvaraju tzv. dodanu vrijednost. Tu pripadaju prženje, pakiranje i marketing. Treba najprije doći na ideju da se mljevena kava pakira u aluminijske ili plastične kapsule!
Što bi trebale učiniti zemlje u kojima se biljka kave uzgaja kako bi i one više zaradile? Na kraju krajeva, cijeli posao ne bi bio moguć bez njihovih proizvoda.
Znanstvenici iz Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW) u Kielu pozabavili su se međunarodnom trgovinom kavom. Utvrdili su da se vrijednost izvoza kave u posljednjih 30 godina učetverostručila na oko 36 milijardi dolara, ali da su od toga prije svega imali koristi koncerni u industrijskim zemljama.
Analiza IfW-a je pokazala: tko želi više, mora stvoriti dodanu vrijednost – dakle ne bi trebao samo proizvoditi zrno, nego preuzeti i njegovu preradu.
„Za to moraju najprije investirati”, kaže Wan-Shin Liu, jedna od autorica IfW-ove studije. „Ali u zemljama u kojima raste biljka kave većinom nedostaje kapitala. A i nemaju puno iskustava s industrijskom proizvodnjom.”
Pored novca i marketinga problem je i transport
No čak i kada bi se svladala ta prepreka, pojavio bi se idući problem – barem za proizvođače vrste arabica. Na nju otpada 60 posto svjetske proizvodnje, ima veću cijenu i većinom se prerađuje u prženu kavu. Najveći uzgajatelji arabice su Brazil, Kolumbija, Etiopija, Honduras i Peru.
Ako bi te zemlje preuzele prženje, pojavio bi se problem s transportom. „Kada se pržena kava prevozi na većim udaljenostima, ona gubi okus”, kaže Liu. Dakle kava do potrošača na zapadnim tržištima više ne bi stizala onako ukusna kako su navikli. Osim toga, ondje bi zemlje u kojima se kava uzgaja konkurirale s velikim koncernima i poznatim brandovima, pa bi im trebalo puno novca za marketing – koji oni nemaju.
Vijetnam je ipak uspio, ali s vrstom robusta. Ta je zemlja najveći izvoznik robuste na svijetu, ispred Brazila, Indonezije, Ugande i Indije. Robusta na svjetskom tržištu postiže manju cijenu nego arabica i često se prerađuje u instant kavu, koja se može duže transportirati bez promjene okusa.
„Vijetnam je prošlih godina pored sirove kave počeo izvoziti i instant kavu”, kaže Liu. U međuvremenu na tu zemlju otpada tri posto izvoza na svjetskom tržištu instant kave, čime ostvaruje dodatnu zaradu od 150 milijuna dolara. A radi i na povećanju izvoza pržene kave.
EU podržava status quo
Kako zaraditi mnogo novca bez vlastitog uzgoja pokazuje Švicarska. Na tu zemlju otpada 25 posto izvoza pržene kave, na čemu godišnje zarađuje više od dvije milijarde dolara. „Tu veliku ulogu igraju i kapsule”, objašnjava ekonomistica Liu. „Švicarski koncerni su uspjeli stvoriti novi način konzumiranja kave, a njihov marketing ga je povezao s modernim načinom života.”
No za uzgajivače situacija ostaje nepovoljna. ICO izvještava o prevelikoj ponudi, niskim cijenama, malim prihodima i niskoj produktivnosti. Seljacima preostaje samo modernizacija uzgoja kako bi povećali urod i kvalitetu. Pojedini koncerni su im počeli nuditi školovanje u tu svrhu, čime u najboljem slučaju nastaje dugotrajna veza uzgajivača i prerađivača.
A carinski propisi Europske unije podržavaju taj status quo. Tako koncerni sirovu kavu iz siromašnih zemalja mogu uvesti bez plaćanja carine, ali se zato na uvoz proizvoda poput pržene kave plaća skoro deset posto, prenosi Dw.com
