Šest najgorih savjeta roditelja

pixabay

Svaki roditelj želi pripremiti svoje dijete za život, pružiti mu najbolje obrazovanje i poučiti ga korisnim vještinama. Ali treba paziti, neki od savjeta nisu dobri za djecu jer ih krivo usmjeravaju.

Roditelji žele da im djeca budu uspješna u životu, pa ih uče stavovima za koje vjeruju da će im pomoći u postizanju njihovih ciljeva.

No mnoge široko rasprostranjene teorije o tome što je potrebno za uspjeh pokazuju se kontraproduktivnima: kratkoročno mogu donijeti rezultate, ali na kraju dovode do izgaranja i neuspjeha.


Evo nekoliko najštetnijih stvari koje mnogi roditelji, u najboljoj namjeri, podučavaju svoju djecu:

1. Kažemo svojoj djeci: Usredotoči se na budućnost, postigni svoj cilj

A trebali bismo reći: Živite (ili radite) u trenutku.

Teško je ostati čvrsto usredotočen. Istraživanja pokazuju da ljudski um 50 posto vremena kad smo budni – luta (nije fokusiran). A kad nam misli odlutaju, možemo početi razmišljati o prošlosti ili se brinuti za budućnost – što dovodi do negativnih emocija poput bijesa, žaljenja i stresa.

Um koji se neprestano pokušava usredotočiti na budućnost – od dobivanja dobrih ocjena do prijave na fakultet – bit će sklon većoj tjeskobi i strahu.

Iako malo stresa može poslužiti kao motivator, dugoročni kronični stres narušava zdravlje čovjeka kao i intelektualne sposobnosti, poput pažnje i pamćenja. Kao posljedica toga, pretjerano fokusiranje na budućnost zapravo može narušiti izvedbu.

Djeca se bolje snalaze i osjećaju sretnije ako nauče kako ostati u sadašnjem trenutku. A kad se ljudi osjećaju sretnima, mogu brže učiti, kreativnije razmišljati i lakše rješavati probleme.

Pozitivne emocije također ljude čine otpornijima na stres, pomažući im da brže prevladaju izazove i neuspjehe kako bi se što uspješnije vratili na svoj zacrtani put.

Sigurno je da djeca imaju ciljeve na kojima rade. No umjesto da ih se potiče da su uvijek usredotočeni na ono što je sljedeće na njihovom popisu obveza, treba im pomoći da ostanu usredotočeni to što sad rade, pa makar to bilo ništa, jer i odmarati se treba naučiti.

2. Kažemo svojoj djeci: Stres je neizbježan – nastavi dalje.

Trebali bismo im reći: Naučite se opustiti.

Danas se stres pojavljuje kod sve mlađe i mlađe djece – brinu se zbog ocjena i osjećaju pritisak da u školi budu bolji.

Način na koji ljudi danas žive često primjerom pokazuje djeci da je stres neizbježni dio života i da je temelj za uspjeh. Sve više ljudi trebaju prvo stimulanse da ostanu budni (poput kofeina), a onda navečer stimulanse da mogu zaspati (npr. biljne tablete s melatoninom za opuštanje). Ovo nije dobar životni stil koji djeca vide.

Nije iznenađenje da istraživanja pokazuju da djeca čiji se roditelji na poslu nose s izgaranjem imaju veću vjerojatnost od sagorijevanja u školi nego njihovi vršnjaci.

Djecu treba naučiti vještinama koje će im trebati da budu otpornija na stresne događaje. Iako se radni i životni zahtjevi ne mogu promijeniti preko noći, a ni trudom jednog čovjeka, možemo se koristiti tehnikama poput meditacije, joge i dubokog disanja kako bismo se bolje nosili s pritiskom i te tehnike potom podučavati svoju djecu.

3. Kažemo svojoj djeci: Nađi nešto za raditi.

Trebali bismo im reći: Zabavite se ne radeći ništa.

Čak i u slobodno vrijeme, ljudi u zapadnim društvima teže pozitivnim emocijama visokog intenziteta poput uzbuđenja, za razliku od emocija niskog intenziteta poput smirenosti (suprotno od ljudi u zemljama Istočne Azije).

To znači da su rasporedi naše djece često krcati izvannastavnim aktivnostima i obiteljskim izletima, ostavljajući jako malo vremena za ‘dosadu’.

Nema ništa loše u uzbuđenju, zabavi i traženju novih iskustava. Ali uzbuđenje, poput stresa, iscrpljuje našu fiziologiju tako da možemo nesvjesno potaknuti svoju djecu da sagorijevaju svoju energiju nakon škole ili vikendom, ostavljajući im manje resursa za vrijeme kada im je najpotrebnija.

Poanta nije u tome da ih nikada ne bismo smjeli motivirati na razne aktivnosti ili druženja, već je poanta da sve bude umjereno, te da se djeci da prilika da se nauče samostalno igrati, biti sami sa sobom i sanjariti, naučiti biti sretni zbog sebe, a ne samo zbog vanjskih utjecaja.

4. Kažemo svojoj djeci: Biraj bitke u kojima možeš pobijediti.

Trebali bismo im reći: Griješite i naučite se neuspjehu.

Roditelji imaju tendenciju identificirati svoju djecu s njihovim snagama i aktivnostima koje im prirodno dolaze, a ne kao cijele osobe. Kažu da je njihovo dijete ‘matematičar’, ‘društvenjak’ ili ‘umjetnik’. No istraživanje Carol Dweck sa sveučilišta Stanford pokazuje da ovaj način razmišljanja zapravo stavlja djecu u male okvire ličnosti i dugoročno smanjuje želju djece za isprobavanjem nečeg novog, pogotovo stvari u kojima nisu tako talentirani.

Kad dijete, na primjer, dobije pohvale prvenstveno zbog toga što je atletski tip, manje je vjerojatno da će htjeti napustiti svoju komfornu zonu i okušati se u dramskom klubu. To ih može učiniti tjeskobnijima i depresivnijima kad se suoče s neuspjehom ili izazovima. Zašto? Vjeruju da, ako naiđu na prepreke u određenom području, to ih čini ‘nedovoljnima’.

Ali mozak je stvoren tako da stalno uči nove stvari. A dobro je učiti na svojim greškama dok smo mladi. Dakle, umjesto da prepoznate snage svog djeteta, naučite ga da zapravo može naučiti sve – sve dok pokušava. Djeca će biti optimističnija, pa čak i entuzijastičnija suočena s izazovima, znajući da im samo treba još jedan pokušaj da uspiju. I manje je vjerojatno da će kasnije imati problema sa samopouzdanjem ili identitetom.

5. Kažemo svojoj djeci: Znaj svoje slabosti i budi čvrst/čvrsta.

Trebali bismo im reći: Brini se za sebe.

Ljudi su skloni misliti da je samokritika važna za rad na sebi. Tako roditelji često nenamjerno uče svoju djecu da budu previše samokritični. Ako roditelj kaže djetetu da, na primjer, treba pokušati biti otvoreniji, dijete to može internalizirati kao kritiku svoje prirodno zatvorene osobnosti.

Samokritičnost povećava vjerojatnost da čovjek bude tjeskoban i depresivan kad se suoči s izazovom.

Umjesto toga, roditelji bi trebali poticati djecu da razvijaju stavove o suosjećajnosti prema samom sebi – ponašajući se prema sebi kao prema prijateljima koji trebaju pažnju i podršku. To jednostavno znači da nauče ne kritizirati se.

Na primjer, sramežljivo, ali empatično, dijete će reći samom sebi da je u redu ponekad se osjećati sramežljivo i da njegova osobnost jednostavno nije toliko ‘fenomenalna’ kao nečija tuđa – i da je to u redu! Može si postaviti male ciljeve pomoću kojih će se polako otvoriti ljudima kojima vjeruje. Ovakav način razmišljanja omogućit će djetetu da se istakne pred izazovom, razvije nove socijalne vještine i uči na pogreškama.

6. Kažemo svojoj djeci: Svijet je okrutno mjesto, čuvaj se, ti si broj jedan.

Trebali bismo im reći: Pokažite suosjećanje prema drugima.

Istraživanja pokazuju da su nam od djetinjstva nadalje društvene veze najvažnije za zdravlje, sreću, pa čak i dugovječnost, piše Psychology Today. Pozitivni odnosi s drugim ljudima presudni su za dobrobit, što opet utječe na čovjekove intelektualne sposobnosti i konačni uspjeh.

Štoviše, dopadljivost je jedan od najsnažnijih preduvjeta uspjeha – bez obzira na stvarne vještine.

Važno je poticati dječje prirodne instinkte da brinu o tuđim osjećajima i da se stave u tuđe cipele. Istina je da je svijet okrutan. Ali, ne mora i dalje biti ako se djecu uči da budu empatična, otvorena i hrabra te kad bi ljudi prestali govoriti kako je bitno biti najbolji, najuspješniji, najljepši ili najpametniji, prenosi 24sata.


Komentari