Psihijatrica Tihana Jendričko u Klinici za psihijatriju Vrapče govorila je o izloženosti nasilju i zašto nasilje postaje sve prihvatljivije.
“Nasilje ulazi u naš život na različite načine. Postoje različite vrste nasilja, često se orijentiramo samo na ekstremne oblike poput fizičkog nasilja. Često ostanemo šokirani strašnim događajima, ali dio te tolerancije je da – kako vrijeme prolazi – ne samo od određenog slučaja, nego i onih koji se ponavljaju, kao da postanemo senzibilizirani za to”, rekla je psihijatrica osvrnuvši se na stravično ubojstvo profesora u Varaždinu za koje se tereti četvero mladih za Studio 4 HTV-a.
Dodaje kako nas izloženost nasilju dovodi do osjećaja da to postane prihvatljivo. “Općenito, pokazalo se da društva često smatraju da su ljudi koji su agresivniji možda kompetetivniji i sposobniji. Ako se izbore za cilj, mnogi će ih smatrati uspješnijima. To je način na koji se polako opravdava agresivno ponašanje i postaje prihvaćeno”.
Kad smo u grupi, objašnjava, često imam osjećaj podijeljene odgovornosti.
“Kao nije odgovornost na meni. Isto kao što mnogi tu odgovornost ne osjećaju na jednak način na društvenim mrežama pa krenu komentirati. Od bezazlenih komentara začas se to pretvori u ozbiljan sukob. Privatnost je postala relativna jer sve što se napiše brzo postane javno”.
‘Niti jedno nasilje, niti jedna agresija nema opravdanje’
Navodi kako izdvajanje određenog čimbenika iz konteksta može služiti kao opravdanje za određene postupke.
“Niti jedno nasilje, niti jedna agresija nema opravdanje. To ne treba biti sredstvo nastavka komunikacije. To je dio skliskog terena i odlaska u toleranciju nečega što ne treba postati prihvatljivo. Dugoročno na taj način se mijenjaju i vrijednosti”, upozorila je.
Tijekom pandemije djeca su se okrenula virtualnom svijetu. Puno istraživanja opisuje na koji način su mladi kroz filmove, video igre, društvene mreže izloženi nasilju.
Uvjeti dosadašnjeg življenja su se promijenili, a Jendričko je rekla da su mnogi disfunkcionalni odnosi postali još teži.
“Tamo gdje odnosi nisu funkcionirali ranije, često su se pogoršali. Socijalna distanca nije isto što i fizička. Postoje način na koje možemo održati socijalnu povezanost. Mnoge vrijednosti koje se mijenjaju nauštrb konzumerizma i modernizacije, poput zajedništva i solidarnosti, stavljene su dodatno na kušnju”.
‘Pandemija je prenapregnula naš psihički aparat do krajnjih granica’
Ljudi su društvena bića, a pandemija je, kako navodi, prenapregnula naš psihički aparat do krajnjih granica.
“Ako smo i na početku mogli pronalaziti konstruktivno rješenje, kako je situacija dulje trajala, iscrpljivali smo se u nalaženju tih rješenja”.
Pandemija je, pokazuju istraživanja, aktivirala mentalne teškoće, gubitak povjerenja u sebe, rast depresije i autoagresiju.
“Djeca i adolescenti su rizična skupina, jer vršnjaci u njihovoj dobi predstavljaju najvažniju grupu u životu. To je osjetljivo razdoblje tranzicije kojem se formira ličnost i u kojem su mnogi izgubljeni, ne znaju kako se nositi s različitim previranjima. Ona najčešće izazivaju osjećaj frustracije. Mladi su pod pritiskom, njega mogu izraziti prema van nasiljem ili neadekvatnom agresijom ili ga mogu okrenuti prema sebi. Mnogi teško razlikuju je li to pubertet ili se stvarno događaju promjene”.
