Nakon pandemije i potresa, Hrvate čeka borba za psihološko zdravlje, upozoravaju psihijatri. Oboljele se mahom stigmatizira zbog čega su ljudi pod dodatnim stresom od bolesti. Za pola godine očekuju punjenje psihijatrijskih čekaonica zbog PTSP-a i anksioznosti, a preventivno i dijele savjete kako si sam pomoći da stres ne bude okidač za teže bolesti.
S pandemijom se susrećemo s mnogim nepredviđenim situacijama koje ljudima sigurno ne padaju lako. No ono što brine jest pojava stigmatizacije, stigmatiziraju se oboljeli koji i sami svjedoče o neugodnim iskustvima. Da li je to samo hrvatski problem zbog našeg mentaliteta ili je to slučaj sa cijelim svijetom pitali smo ravnatelja psihijatrijske bolnice Sv. Ivan na zagrebačkom Jankomiru, prim. dr. Igora Filipčića.
“To se događa po cijelome svijetu. Vani je još i gore. Pa sjećate se u Kini kada su upucali dvoje oboljelih pred svima. Ljudi stigmatiziraju iz straha od drugačijih i nepoznatog. Možda će u budućnosti stigmatizirati one koji nisu preboljeli koronu. Ljudska ludost je neograničena. No Hrvatska kao društvo napreduje. Pa sjećam se kada sam prije 25 godina rekao roditeljima da ću specijalizirati psihijatriju, pitali su me jesam li normalan. Tada je to bilo gotovo sramotno, a danas je značajno ugodnije raditi ovaj posao” govori prim. dr. Filipčić.
Ujedno smatra kako ljudi koji imenom i prezimenom javno izlaze sa svojim dijagnozama i opisuju kako su sami preboljeli koronu, rade to iz više razloga, te smatra da dobro postupaju.
“Neki žele olakšati dušu pa to podijeliti sa svima, drugi žele pomoći budućim bolesnicima pa da znaju što mogu očekivati. Koji god razlog bio, dobro je da to ne drže u sebi zbog sebe samih, a i dobro je da druge pripremaju psihički na ono što se može dogoditi. Time bude svijest kod ljudi o toj bolesti” dodaje prim. dr. Filipčić.
Mnogi Hrvati medijima su otvoreno pričali kako se bolest kod njih razvijala i kako su je preboljeli, no od svega im je najgore palo upravo stigmatiziranje.
“Ono što svakako nije dobro i što me kao čovjeka žalosti je činjenica da se oboljele osobe od koronavirusa stigmatizira i obilježava. Kao javna osoba ja sam na neki način navikao na to pa mi insinuacije i pokušaji stigmatizacije osobno ne padaju teško. No, moram priznati da mi zbog obitelji, supruge i troje djece nije svejedno kada se i njih stigmatizira i na neki način proziva,” rekao u svom javnom istupu solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević.
Epidemiologinja i bivša dugogodišnja ravnateljica Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije Jasna Ninčević također je otvoreno progovorila o svom oporavku od korone, a ni nju nisu poštedjeli ‘kafanskih priča’. Zbog takvih situaciju većina je u anonimnosti prepričavala iskustvo sa virusom.
“Ljudi se ne bi trebali obazirati na takve komentare. Toga je uvijek bilo i biti će, a u medijskom prostoru imate i dežurne komentatore kojima je smisao samo da nešto napišu bez obzira hoće li time nekoga uvrijediti ili povrijediti. Protiv toga se ne treba boriti nego tome ne treba pridavati pozornost,” pojasnio je psihijatar Filipčić kako se nositi sa ‘stigmtizatorima’. Osim što se ljudi boje nepoznatoga, dodaje, posebno strahuju od duševnih boli.
“Susret s takvom osobom ih posebno straši. Kad duševni bolesnici imaju napadaje pa viču psuju, govore neugodne stvari, ljudi se nad time zgražavaju. No to je bolest, a to stanje nije konstantno jer nakon napadaja oni dođu k sebi i često im bude neugodno zbog svega izrečenog jer tek tada postanu svjesni. No eto i oni su stigmatizirani,” dodao je.
Pojasnio je i što je specifično za Hrvate, što su pokazali i u ovoj pandemiji.
“Pojasnit ću to nogometnim rječnikom. Drugi smo na svijetu, a u stanju smo nakon toga izgubiti pet nula od Zanzibara. Dakle, kada treba kao narod pokažemo da smo psihološki jaki, da možemo poslušati stručnjake, zajedno prebroditi najteže trenutku, da možemo biti na vrhu svijeta, ali čim to postignemo mi se opustimo i na sve zaboravimo. To je veliki problem Hrvata jer ne ostajemo dosljedni,” rekao je.
Ta nedosljednost nas, ističe psihijatar, može koštati drugog vala pandemije.
“Upravo sada, kada popuštaju mjere, trebamo posebno biti oprezni. Nema mjesta opuštanju jer sve što smo do sada postigli možemo preko noći upropastiti,” dodao je.
Zbog korone, stigmatizacije, ali i potresa kakav Zagreb nije doživio zadnjih 100 godina, kroz šest mjeseci ljudi će imati ozbiljnih psihičkih problema.
“Očekujemo povećan broj anksioznih poremećaja, fobija, paničnih poremećaja i PTSP-a, no već sada se za to pripremamo. Ne mogu vam sve otkriti, ali jedno je sigurno, nećemo biti nespremni kakvi smo bili nakon Domovinskog rata, kaže ovaj iskusni psihijatar.
Pojasnio je i da koliko god netko psihički bio stabilan, ne može se nekada obraniti od posljedica stresa.
“Ne možete predvidjeti kako će se stres na vas odraziti. Imate ljudi koji će deset puta izvrsno odreagirati na najteže situacije, a onda će im netko na zebri zatrubiti i tu će sve eskalirati, Obično se problem pojavi kada ga najmanje očekujete odnosno kada se ljudi nakon stresnih situacija opuste. No sami sebi možete pomoći tako da otkrijete što vas uistinu opušta i veseli i da to radite što češće,” rekao je dr. Filipčić.
Od zagrebačkog potresa prošlo je nešto više od mjesec dana, a to je već zrelo vrijeme da se vidi je li netko razvio posttraumatski stresni poremećaj – PTSP.
“Trebaju proći četiri tjedna od traume kako bismo mogli dijagnosticirati da netko ima PTSP. Dotad je riječ o akutnom stresu, no ako njegovi simptomi ne prolaze, moguće je da se radi o PTSP-u – kaže psihijatar Damir Huremović, liječnik iz njujorške North Shore University Hospital.
Upravo se tako, ‘Psihijatrija pandemije’, zove i knjiga čiji je urednik i jedan od autora, koja je objavljena neposredno prije izbijanja epidemije u Kini, sasvim slučajno. Budući da je dr. Huremović rekao da traume od potresa mogu izazvati veće psihološke probleme od izolacije zbog virusa. Trebaju li Zagrepčani, pogotovo nakon još jednog jačeg potresa 23. travnja, zatražiti psihološku pomoć?!
Akutni stresni poremećaj se može dijagnosticirati odmah u prvim satima od traume, i traje do 28 dana. U velikoj većini slučajeva se očekuje da će nestati. Ako se to ne dogodi, prerasta u PTSP. Za akutni su stres karakteristična disocijativna stanja – kad se ljudi osjećaju kao u snu, ili nekakvoj magli, pa čak i amnezija – da se uopće ne sjećaju što se dogodilo, ili su im ‘nestali’ sati nakon traume. I u PTSP-u kasnije dolazi do poteškoća s prisjećanjem detalja, duboko pohranjenih u sjećanju, koje je nemoguće prizvati.
Između velikog potresa 22. ožujka i manjega mjesec dana poslije, prošao je, dakle, period nakon kojeg psihijatri mogu definirati postoji li kod nekog PTSP. Na nekoliko psiholoških telefonskih linija za pomoć u Zagrebu rekli su nam da od pojave koronavirusa, a pogotovo potresa, svakodnevno imaju užarene linije, a posebno nakon novog potresa od 3,2 stupnja 23. travnja.
Zovu, doznajemo, najviše stariji ljudi, koji brinu da će stres i zabrinutost još i gore utjecati na njihov visoki tlak i dijabetes, kronične bolesti općenito, ali i da ih psiholozi utješe, barem im nakratko budu društvo. Na linijama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo ‘Andrija Štampar’, kažu nam, imaju i do 150 poziva dnevno.
“Da, nakon drugog jačeg potresa ih je bilo i više, ljudi su, pogotovo stariji, jako zabrinuti. Mlađi zovu općenito manje” rekla je jedna od stručnjakinja na telefonskim linijama za pomoć.
“Starijim ljudima nije teško priznati da se boje. Mlađi imaju osjećaj neranjivosti, misle da su imuni na stres, što nije točno,” ističe dr. Huremović.
Na pitanje koji su to simptomi zbog kojih bi se osoba trebala obratiti liječniku, psihijatar odgovara kako je to potrebno učiniti onda kad nam je poremećeno svakodnevno funkcioniranje.
“Doduše, ljudi mogu halucinirati i imati sumanute ideje, ali ih to, recimo, ne sprečava da budu predsjednici, to ne kategoriziramo kao mentalni poremećaj,” šali se psihijatar iz New Yorka, rodom Sarajlija koji je i sam prošao ratnu dramu 90-tih.
Anksioznost koja ne stvara velike funkcionalne probleme nije i velik poremećaj, dok simptomi ponovnog proživljavanja traume, veći problemi s koncentracijom, i slično – jesu.
U New Yorku je, kaže liječnik, situacija značajno bolja nego što je bila prije 15-tak dana. U bolnici u kojoj radi tad je bilo preko 700 pacijenata zaraženih koronavirusom, sad ih je manje od 500, dok čitava bolnica ima 800 ležajeva. Bolesnika je bilo toliko, da su krevetima ispunjeni bili i bolnički amfiteatar, čak i biblioteka, dignut je bio i šator izvana, što se sad sve ispraznilo.
Punih mjesec dana čekaju sve operacije osim hitnih, sve transplantacije, pa će sustav i po povratku u kakvu-takvu normalu biti opterećen, kaže dr. Huremović. Njegova je bolnica jedan od najnaprednijih bolničkih centara u SAD-u, i preuzima velik broj oboljelih od koronavirusa, piše 24 sata.
Smjernice psihijatara kako preživjeti nakon korone i potresa:
- Uljepšajte nekome drugome dan, bilo kakvom gestom, sitnicom. Raditi dobro drugome, ispunjava i onoga tko to radi.
- Svaki dan pronaći vrijeme bez visoke tehnologije i televizora. Ostati sam sa sobom, misliti na pozitivne stvari i ono što nas opušta.
- Treba znati u čemu dosta uživate. To se mijenja s obzirom na životnu dob.
- Vježbajte, tjelesno aktivnosti se izbacuje stres i jača imunitet.
- Čitajte redovito štivo u kojem uživate i koje nema veze s pandemijama i bolestima.
- Tražite nove hobije kako biste naučili nove stvari i time zaokupili misli.
- Umjesto očajavanja i uzrujavanja zbog gubitka posla, izolaciju iskoristite na smišljanje novih ideja koje vam mogu donijeti zaradu. Kriza je prilika za novi početak.
