Prvi spomen korupcije u Hrvatskoj datira još iz 1743. godine: Vještica je mitom izbjegla lomaču

Do 1743., kada je na zagrebačkom Gornjem gradu zabilježena možda najstarija antikorupcijska istraga u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, podmićivanje gradskih vlasti bio je toliko moralno nevin običaj da ga nitko od aktera nije odveć energično poricao. Tako je za hrvatsku povijest ostao pionirski spis koji nudi univerzalan recept vrlo stare korupcijske tradicije.

Običaj podmićivanja u pojedinim razdobljima samo se povlačio u diskreciju da bi opet povremeno buknuo javno, bestidno, kao simptom krajnje društvene nužde pod diktatom birokracije koja se specijalizirala za lov na vještice. Danas metaforički, nekoć doslovce, piše Nacional.

Riječ je, naime, o nikad razriješenu slučaju copernice Barbare Benšek, nadimkom Cindekovica, koja se spasila od lomače podmitivši zagrebačkog političko-sudskog moćnika Ladislava Salija. Iz gradskih arhiva spis je ugledao svjetlo dana krajem 19. stoljeća zahvaljujući historiografskom “arheologu” Ivanu Krstitelju Tkalčiću. Iščeprkana građa poslužila je Mariji Jurić Zagorki u modeliranju jednog od likova “Gričke vještice”. Zagorka je Cindekovicu predstavila kao mladu “hljebaricu” u romantičnoj ljubavnoj vezi sa stanovitim Adamom. Adam Šulić također je postojao.

Za razliku od Zagorkine sentimentalne prezentacije, sudski spis ne prikazuje Zagrepčanina zaslijepljena nježnim osjećajima. Jedina emocija koju slijedi 45-godišnji Adam Šulić od krvi i mesa jest nešto nečiste savjesti i smjerna bojažljivost prema instrukcijama svoje 40-godišnje “hižne tovarušice” Kate Mlinarić. Evidentno je bila ljubomorna na svoju poznanicu i susjedu Barbaru Benšek, poduzetnu u svakom smislu. A njezina ljubomora nije bez osnova. Difamacija je počela ogovaranjem da Barbara Benšek u krušno brašno miješa mrvljenu ciglu, varajući mušterije na vagi. Trač su prihvatili svi njezini protivnici, a ogovaranje se razvilo u diskvalifikaciju sveukupna trgovačkog uspjeha tražene “kramarice”, navodno, nadnaravna, čarobnjačkog i nezasluženog te u dosluhu s vragom.

“Cindekovica može svakojako i loše vino i uz višu cijenu prodavati, a svjedokinja ne može mnogo bolje uz nižu cijenu, kako je to više puta primijetila i zapamtila. I k tome je jedanput peć kruha više od tri tjedna prodavala. A kada se jedanput Cindekovici potužila zbog takvih smetnji u trgovini, Cindekovica je rekla: ‘Imate vi nekog takvog koji vam oduzima vašu sreću i sav vam je trud ni za što.’”, kaže u antikorupcijskom saslušanju Adamova “hižna tovarušica” Kata Mlinarić.

Zapisnik, naime, svjedoči da se u hajci protiv Barbare Benšek udružila gomila društvenih čimbenika. No prije svega – dvoboj dviju vrsta žena. Jedna vrsta na vrijeme legalno udanih, ali za rana obudovjelih i druga “kućne tovarušice” ili “priležnice” koje su godinama čekale na bračnu registraciju prema milosti svojih izvanbračnih supružnika.

Legalni brakovi u Zagrebu nisu bili osobito popularni, pa su zagrebačke vlasti učestalo donosile uredbe i naredbe o provođenju bračnog zakona. Zadugo su ostale bez željena uspjeha. Monogamija je teško prodirala u muške redove tzv. niskog roda, počesto orijentirane “poliandrijski”, kako se učeno nazivalo tadašnje mnogoženstvo. U takvim okolnostima, “hižnoj tovarušici” stalno je prijetilo protjerivanje iz muške postelje i doma, dok je zakonita udovica, uz titulu poštene žene, uživala i imovinsko-pravne povlastice. Pravni status udovica producirao je cijelu vrstu gornjogradskih žena, pravih “muškobanja” koje su od pokojnih muževa naslijedile njihove profesije, alate i izgrađene poslovne veze, ukratko – poduzetničku samostalnost.

Normalno je da “kućna tovarušica” Kata Mlinarić strahuje od činjenice da njezin Adam sa živahnom udovicom provodi prilično vremena. Premda po zanatu gumbar, dodatno je bio angažiran kao njezin trgovački pomoćnik. Kako samog sebe predstavlja: “Ja sam onaj koji za Cindekovicu obavlja poslove.” Strah neregistrirane i nelegalne “hižne tovarušice”, sudski dokazano, pojavio se kao noćna mora od fantomskog lika Barbare Benšek Cindekovice.

“Ista je Cindekovica prošle korizme više puta na nju dolazila i noćnim mučenjem toliko je trapila i trla da je od toga imala crne pjege na sebi”, tako je Kata Mlinarić svjedočila pred tadašnjim institucijama, tvrdeći ujedno da je njezina konkurentica coperničkim sredstvima dokrajčila čak vlastita muža, pokojnoga Blaža. Egzistencijalni očaj izvanbračne družice Kate Mlinarić udružio se s muškom poslovnom zavišću koja je tek počela stvarati svoje ekskluzivne cehove, štiteći muške zanate od neizvjesnosti maloga liberalnog tržišta na Gornjem gradu. Jedno s drugim: Barbara Banšek završit će kao “copernica, u “lancima i negvama” gradske kule Lotrščak.

Na korupciju se, prema nekim signalima, računalo od početka. Prije njezina uhićenja, na Kaptolu se odvijala inkvizicijska istraga protiv četiriju vještica. Jednoj od njih sugerirano je da kao svoju “ortakinju” prokaže upravo Barbaru Benšek. Čim je pritvorena, supruga nadležnog suca Sailija pustila je glas među poslovnim partnerima Barbare Benšek da će je oslobađanje stajati 200 rajnskih forinti.

Ukratko, doista nije doživjela sudbinu ostalih vještica koje su spaljene tijekom proteklih poklada. Senzacionalno i šokantno oslobođena je nakon tjedan dana pritvora. Purgerska javnost uzbuđeno je brujala o događaju ili zbog enormna iznosa (odakle joj toliki novac?) ili zbog sučeva ponašanja. Gornji grad po drugi se put podijelio na njezine sljedbenike i protivnike sve dok korupcijski slučaj nije prijavljen tadašnjem banu Karlu Batthyanyju. U antikorupcijskoj istrazi od 11. i 12. rujna 1742. otkrivena je široka mreža posve dobrovoljnih korupcijskih pomagača Barbare Benšek, svjesnih da je riječ o jedinom načinu spašavanja gole kože od inkvizicije i lomače.

Prema najstarijem popisu gornjogradskoga stanovništva iz iste 1742. godine, Barbara Benšek, rođena Jurković, stanovala je uz istočni rub Markova trga. Od pokojnog muža Blaža Benšeka naslijedila je naoko skromnu drvenu prizemnicu na jednom “fundušu”, ali na ponajboljem mjestu za uhodan biznis “kramarice”. Markov trg, tada bez današnjeg saborskog zdanja, sa svojom tržnicom bio je frekventni gornjogradski “city”. No poslovna mobilnost marljive udovice nadilazila je socijalne kontakte koje joj je jamčio odličan položaj njezine “hiže”. Uz teško prohodne ceste, “malte”, uz krajnje primitivnu transportnu tehnologiju, stizala je sve do Virovitice.

Presudnim za operaciju podmićivanja pokazala se društvena solidarnost, nasuprot političko-tužiteljskom komplotu s činovničkim plaćama. Uz mnoštvo drugih društvenih uglednika, Barbara Benšek Cindekovica poznavala je Matijasa Lenhorda, zidarskog meštra, kojem Zagreb duguje prve barokne “zidanice”, uključujući i isusovačku kapelu na Ksaveru. Drugovala je, naime, s njegovom ženom koja će joj u najrizičnijem trenutku osigurati pokroviteljstvo dvojice Isusovaca, Josipa Smolea, vještičjeg ispovjednika i Juraja Muliha, danas poznata kao autora prvog hrvatskog bontona. Uzgred rečeno, uz česte flagelantske predstave po zagrebačkim selima, upravo tih godina završavao je svoje životno djelo, podučavajući ljude da ne ližu prste nakon slasna obroka, da ne mljackaju i ne podriguju se za trpezom.

Iako službena povijest Isusovce svrstava među najgorljivije progonitelje heretika i vještica, u ovom slučaju iskrsavaju u potpuno drukčijem svjetlu: pošto je otac Smole uspio prodrijeti u kulu Lotrščak, Cindekovicu je savjetovao da plati tih 200 forinti, obećavši da će, sa svoje strane, o njezinu progonu izvijestiti samu Mariju Tereziju, mladu kraljicu koja je na tronu bila manje od tri godine. Obećanja nisu bila nerealna. Isusovački red, specijaliziran za odgoj i naobrazbu, na Gornjem gradu držao je najstariju školsku ustanovu. Bečkom dvoru pak davao je osobne kraljičine savjetnike, uz koje se postupno izgradilo mišljenje da su vještice proizvod pučkog praznovjerja.

Gornjogradski purgeri, na čelu s Barbarom Benšek, pokazuju koliko je kraljičina teorija bila opterećena prosvjetiteljskom predrasudom. Istina, “kramarica” njezina tipa zasigurno nije bila pismena, još manje obrazovana u skladu s tadašnjim isusovačkim standardima. Vjerojatno je savladala tek bilježenje brojeva, nužnih u njezinu poslu. No ni Barbara Benšek ni njeni pismeni istražno-sudski progonitelji nisu živjeli u iskrenoj zatucanosti da “copernice” lete zrakom i izazivaju gromove i oluje. U protivnom, strah od vražje sljedbenice nadjačao bi glad za novcem jedne ciljano odabrane udovice.

Najzanimljivije od svega: ni Barbara Benšek nije toliko strepila od suca Salija, kako bi se danas činilo normalnim. Spretna, lukava i nadasve “šparna”, prevarila je suca čim se riješila pritvora: isplatila mu je upola manju cijenu, podnijevši vlastitu tužbu za protuzakonito optuživanje i pritvaranje. Tako je sačuvan spis krcat proturječnim tendencijama tadašnjeg zagrebačkog pravosuđa: na jednoj strani pokušaj da se kompromitiraju vještičje hajke kao montirani postupci, a na drugoj pokušaj da se ista vještica, ako već nije vještica, kazneno goni zbog podmićivanja. Nema nikakva traga o konačnu ishodu. Vrlo je moguće da su burno započeta suđenja uskoro zaboravljena bez finalna pravorijeka. No jednako je moguće da je istraga završena, ali je sudski spis ostao tek napola sačuvan.

Još je otac Marije Terezije korio hrvatske “redove i staleže” zbog aljkava odnosa prema službenoj dokumentaciji, piše Nacional.

Komentari