Postavite zdrave granice u obitelji: Imamo potrebu za bliskošću, ali alergični smo na njen višak

ilustracija, wiki

Kad je pandemija počela, mnogi su pohrlili u pomoć voljenim članovima obitelji suočavajući se s neobičnim situacijama i pronalazeći način da ih premoste kako bi bili na raspolaganju.

Raširenih ruku djedovi su dočekivali unuke, čuvali najmlađe, volontirali pomažući starijim susjedima i bolesnim rođacima, obitelji su pozvale starije članove da žive s njima, piše NYTimes.

Isprva sam mislila da će to biti sjajno. Kupila sam puzzle, stvari za izradu svijeća. Veselila sam se što ćemo tjedan dana gledati dokumentarce i naučiti nešto novo – priča agentica za prodaju nekretnina Nancy Graham iz Plainfielda. No pet mjeseci poslije, njezino se mišljenje promijenilo.

Ovo je užasno. Prošle su godine otkad smo svi zajedno bili pod istim krovom više od tjedan dana. Želim ih ubiti, oni se žele međusobno pobiti, a moj suprug se skriva u uredu – nastavlja ona.

Mnoge je pandemija iscrpila i pitanje je koliko još mogu trpjeti. Mogu li se sad povući, unatoč emotivnoj, financijskoj ili drugoj vrsti obveze koju su preuzeli na sebe? I zašto je to toliko teško?

Kao društvena bića, imamo snažnu potrebu za emocionalnom bliskošću. No istovremeno, alergični smo na višak te bliskosti. I u tome leži dilema – pojašnjava psihijatar dr. Michael Kerr.

Ljudi se boje postaviti granice jer misle da će tako riskirati dobar odnos. Žele reći “ne” voljenima, ali se boje da će tako djelovati kao loš roditelj, loše dijete ili loša baka. Zato govore “da” i kasnije osjećaju krivnju – nastavlja životna trenerica Karen C.L. Anderson koja se specijalizirala za obiteljske odnose.

Granice stvaraju kontekst za očuvanje ljubavi i mira. Ako nemate granice, onda nastaje kaos. Granice stvaraju organiziranu strukturu u kojoj se ljudi dobro snalaze znajući dokle mogu ići, što će im se tolerirati, zbog čega će ostati smireni i dalje voljeti ljude oko sebe – tvrdi psiholog John Townsend.

No za mnoge je to lakše reći nego postići.

Ne morate biti na usluzi svima

Jenny Lynn iz Kalifornije je majka dvojice tinejdžera. Skrbi o njima, a istovremeno brine o rastavljenim roditeljima koji su u karanteni te skrbi o njihovom zdravlju i financijama.

Stalno osjećam pritisak i da me svatko vuče na svoju stranu. Što god učinila, nikad nije dovoljno. Prekoračili su moje granice jer me tata zove šest puta na dan i ljuti se ako mu se odmah ne javim. Ima dana kad želim sjesti na avion i odletjeti što dalje. Ne zauvijek, nego samo da se malo odmorim – tvrdi ona.

Kad osjetite zamor, dr. Townsend preporučuje da napravite listu svojih dužnosti i identificirate koje su to koje možete napraviti isključivo vi, a koje možete povjeriti nekome drugome. Zamolite prijatelja da vam pomogne oko zadataka ili odlaska u trgovinu. Dišite.

Morate osvijestiti i činjenicu da iako vas otac zove šest puta na dan, sigurno vi niste dio rješenja. Morate imati debelu kožu kako ne biste personalizirali tuđu nevolju – ističe dr. Townsend.

Ne gubite iz vida povratak u normalu

Jessica Gerber je nacionalna savjetnica za neprofitne udruge i živi u Kaliforniji, a postavila je kvalitetne granice.

– U samo četiri dana smo od prazne kuće stvorili dom za tri generacije šest odraslih ljudi. Naša odrasla djeca su se ponovo uselila k nama, kao i moji roditelji koji imaju 87 godina. To je 18 obroka na dan, kao da vodite svratište – priča ona pojašnjavajući kako je prioritet bio postaviti pravila.

Morala sam biti šerif. Ljudi se bolje ponašaju kad znaju što se od njih očekuje, pa sam zahtijevala da prije svega da svi moramo biti ljubazni jedni prema drugima. Moje drugo pravilo je da djed koji je inače nagluh mora nositi svoj slušni aparat. Moje treće pravilo je da svatko čisti za sobom. Nedjelja je dan za generalno čišćenje i moraš oprati zahod. Žao mi je ako imaš 87 godina, svejedno to moraš raditi – opisala je ona.

Ovakve granice pomažu, no ako se Jessica ikad nada vratiti praznu kuću i raseliti odrasle članove obitelji, ne smije izgubiti iz vida povratak u normalu.

Morate obitelji govoriti: Hej, znam da ne želiš ovdje ostati zauvijek! Zamislite je koliko ćete se slobodnije i autonomnije osjećati kad se vratiti u svoje domove. Rezultat takvog razgovora može pomoći ljudima da isplaniraju lagani povratak u normalno stanje i svoje domove – pojašnjava dr. Townsend.

Pregovori o obvezama

Mnogi su obećali najmilijima skrbiti o njima u ožujku kad je pandemija krenula. Nitko nije znao je koliko će dugo sve ovo trajati. Škole se otvaraju, a odrasli se polako vraćaju u urede. Što ako se od vas kao od djedova i baka sad traži da cijelo vrijeme čuvate unuke? Ili želite u mirovinu kako biste postali pomoćnik za svoju tetu ili stariju susjedu? Kako stvoriti novo normalno kad su vaše potrebe dio te jednadžbe?

Anderson tvrdi kako prvi korak uključuje spoznaju da su se vaše potrebe promijenile.

– Uvijek možete ponovo pregovarati o svojim granicama. To što ste na nešto pristali u jednom trenutku, ne znači da je riječ o doživotnoj obvezi. Podsjetite se da imate pravo promijeniti mišljenje – kaže ona.

Dodatno, sami sa sobom provjerite što ste točno još spremni raditi za svoje najdraže, a zatim s ljubavlju i jasnoćom pokrenite diskusiju o tome.

– Kažite da ste bili sretni što ste do sad mogli pomagati, ali da ste mislili kako će do sad sve biti gotovo. A zatim kažite istinu. Recite da vam treba mjesec dana odmora, ili koliko god već mislite da vam treba. Dajte im do znanja, bez ljutnje, krivnje ili drugih loših osjećaja, da im želite pomoći i spremni ste potražiti drugo rješenje koje će za njih biti dobro, ali ovo trenutačno rješenje ne pomaže vama – nastavlja Anderson.

Kaže da je važno ostaviti prostora da se vaši voljeni osjećaju kao da ih slušate.

– Moraju osjetiti je koliko vam je stalo do njihovih potreba i da ste i dalje tu za njih, čak i ako to znači da stvari ne mogu biti iste kao i prije. Ako vašoj teti treba ići po namirnice, dajte joj do znanja da ste joj spremni pomoći, ali da se dosadašnji model mora promijeniti. Pomozite joj objasniti kako funkcionira dostava ili se dogovorite s drugim članovima obitelji kako ćete se mijenjati na toj dužnosti – savjetuje ona.

Kažite istinu, a zatim krenite naprijed

– Sve što možete napraviti jest biti iskreni o tome što planirate učiniti sljedeće. Zapitajte se želite li da vas vaša djeca ili unuci vole samo zato što radite nešto što ne želite raditi ili želite da vas vole jer ste iskreni prema njima i prema sebi – savjetuje Anderson.

Ponovno postavljanje granica nije lagan posao, ali svakako donosi dobre rezultate.

Granice koje ste postavili na ispravan način omogućuju ljudima više bistrine u vezama i bolju intimnost jer ne postoje neizgovorena očekivanja. Nema više misli da se podrazumijeva da ćete nešto učiniti samo zato što ste nečija majka i vaše dijete treba da to učinite. Kad možete razgovarati bez tog tereta, imate dovoljno prostora da svoje najmilije vidite kao cjelovita ljudska bića, a ne samo kroz životne uloge. Pomaže vam da pronađete rješenje koje je najbolje za jednog i za drugog – kaže Anderson.

No što ako stvari ne krenu kako ste zamislili? Kako unatoč najboljim željama i trudu krenuti dalje?

– U redu je ako ste uzrujani. Toleriranje neugodnih osjećaja stvara emotivni otpor. Inzistiranje na našoj istini je teško, no to je ključ iskrenog odnosa. Ujedno, to je ključ stvaranja zdravih granica – zaključila je Anderson, prenosi 24.sata.

Komentari