Najuspješniji hrvatski astronom Korado Korlević (62) koji je otkrio tisuće asteroida u centru Višnjana, treće zvjezdarnice na svijetu po praćenju opasnih objekata, govori o istraživanju svemira, vjerojatnosti da postoje drugi svjetovi te upozorava da za optimističnu budućnost trebamo skupiti glave.
Koliko spavate noću? Ima li vremena za san ili su noći besane u potrazi za novim svjetovima?
Spavam, ali na drugi način. Kao komandos! Po deset minuta. Radim dva sata, pa odspavam deset minuta, pa radim dva sata, spavam 15 minuta. Ne mogu tako svaki dan, ali mogu tri ili četiri dana zaredom. Spavanje slažem prema hitnoći onoga što treba napraviti. Rješenje bi bilo da imam posadu, ali studenti vikendom ne mogu doći, preko tjedna sam sam. Nema nekoga tko bi bio na plaći da to radi, to je posao koji netko treba odraditi volonterski. U slobodno vrijeme. I zato ja visim ovdje sam noćima, a preko dana sam i ja na poslu.
Koliko fotografija snimite tijekom noći?
Stotine. Zimi više od tisuću. No, treba ih i obraditi, izvući podatke i odmah poslati u Centar za mala tijela Međunarodne astronomske unije jer o Zvjezdarnici Višnjan ovisi što će dalje drugi raditi. Mi šaljemo mjerenja, druge zvjezdarnice preuzimaju ta tijela, kao štafeta. Situacija je komplicirana. Ima noćas 30 hitnih objekata koje treba snimiti. Eto, pun je Mjesec, pa je to problem. Ne bi trebalo biti puno posla da je noć bez Mjeseca.
Srdele se ne love za punog Mjeseca. Ista je stvar i s asteroidima?
Slabija je vidljivost za teleskop, da. Ali, objekt je sad tu, vraća se za dvije-tri godine i ne znamo gdje će biti ako ga ne otkrijemo. A može biti opasan! Sinoć sam, eto, tražio četiri objekta, to je inače posao od sat vremena, ali radio sam kroz oblake, što je mnogo teže, pa je dugo trajalo. Kroz tanke oblake teleskopi danas vide, kvaliteta nije nešto, ali je dovoljno izmjeriti položaj i kretanje. Prava su mjesta za zvjezdarnice pustinje, planine, negdje prema ekvatoru. No, eto, mi se snalazimo i ovako, na silu… jer nema boljeg.
Koliko opasnih objekata pratite?
Mi smo tri godine zaredom treća zvjezdarnica u svijetu po praćenju opasnih objekata. Iznenađenje je da jedan outsider ulazi u takav posao i u godinu dana smo preuzeli 40 posto svih opasnih objekata. Danas ih pratimo možda i 44 posto… Ipak, trebate znati da je nama astronomija tek sedmina posla kojime se bavimo ovdje u Višnjanu… Astronomija je fenomenalan način ulaska u znanosti. Mladi “upadnu unutra” zbog ljepote, beskonačnosti i na kraju im ne smeta udica s matematikom i fizikom. U drugim su našim programima našli i medicinu, molekularnu biologiju… Zato smo ovdje pokrenuli cijeli novi sustav edukacije.
Višnjan je treća zvjezdarnica u svijetu po otkrivenom broju tijela. Tko su prve dvije?
Havaji i Arizona. S njima se ne možemo uspoređivati, pa kamera zvjezdarnice na Havajima stoji 200 milijuna dolara. Arizona University ima nevjerojatno sposobnu ekipu, izvan su kategorije. Te su dvije zvjezdarnice najbolje na svijetu, a mi odrađujemo posao nakon njih. Dajemo im orbitu, da se tijela ne izgube. Uskaču i druge, ali mi trenutačno radimo lavovski posao. I trebamo još teleskopa! Sad je to pitanje je l’ jači slon ili mrav. Morat ćemo napraviti hrpu teleskopa, a mi financijski ne stojimo baš dobro. Nemamo budžet da kupimo 10 ili 50 teleskopa. Razvit ćemo protokole za saćaste staklene diskove i idemo sami raditi optiku, koja bi trebala biti pet puta jeftinija od postojećih. Sve naše veće teleskope koje imamo danas sami smo napravili ili prerađivali postojeće.
Može li se zaraditi u poslu?
Evo, mi smo i dalje edukacijska ustanova, meni je cilj mladima pokazati koliko su dobri i pametni te ih naučiti kako da sami napravimo teleskop. I to pet puta jeftinije nego drugi. Neka krenu sa startupovima, i rade fokusere, zrcala, teleskope. Amerikanci ih rade za 5000, 10.000, 50.000 dolara, mi ih možemo za polovicu toga iznosa i nešto zaraditi…
Još nismo pronašli život u svemiru. Vjerujete li da negdje postoje nekakvi, barem sićušni oblici života?
Krivo pitanje. Pitanje vjere nije znanost. Ne možete znanstvenika pitati vjeruje li on. Treba vidjeti imamo li dovoljno podataka da postoji vjerojatnost. Nije pitanje ima li ili ne, već kolike su vjerojatnosti. A one su enormne… Pogotovo kad je pitanje ima li života u svemiru. Za mene je život bakterija, a za druge izvanzemaljci koji se šepure u svemirskim brodovima. OK, ima li vjerojatnosti da postoje izvanzemaljci koji se šepure? Tehnoloških civilizacija u svemiru vjerojatno nema puno ako ih uopće ima. Bakterije su druga priča. Mi 60 godina slušamo svemir i nismo našli ništa. Prema tome, čini se kako tehnološke civilizacije ne traju puno. To je jako loša vijest jer prema tome inteligentni život i civilizacije traju jako kratko. Gledate li našu civilizaciju darvinistički, mi imamo još 300 godina. Ali, ne 300 od danas, već 300 od izuma parnog stroja. I tu smo već u crvenom jer smo stigli na kraj onoga što može biološka civilizacija…
Nakon nas može biti samo strojna civilizacija. Ako ikad sretnemo drugu civilizaciju, ona će biti strojna?
Tako je, ako nekoga sretnemo, bit će to inteligentni stroj, ne živo biće. I to se ne može gledati sve apsolutno, to je se enormno kompliciranije, nije banalno. Vjerojatnost. Treba znati kako je otkriće radiovalova odmah do otkrića nuklearne energije. I svatko tko želi putovati u svemir mora biti agresivan prema jedinkama svoje vrste. Takva civilizacija mora biti agresivna i sama sebe dovoditi u opasnost. Pa ne može civilizacija koja putuje u svemir biti ekološki i budistički nastrojena!
Točno, ideš u svemir kako bi se okoristio. Osvojio...
Sjetimo se Hernána Cortésa koji je s 500 vojnika i 16 konja osvajao po današnjem Meksiku, bio je to kraj Astečkog Carstva. Dolazak novih civilizacija nije nježan, Europljani su nakon otkrića Amerike uništili i Asteke i Inke u svega pola stoljeća. Nove civilizacije nešto trebaju uzeti. Zapaliti ono što nađu, uništiti… Poslije mogu uništiti i same sebe. Kad gledamo našu civilizaciju, ne odavde, već iz svemira, vidimo da imamo problem. Nekad paničarim jer vidim da potpuno slijedimo recept za samouništenje.
Prema tome, ako negdje postoji neki oblik inteligentnog života, on bi mogao biti opasan za nas na Zemlji?
Apsolutno ne želimo sresti nikoga tko je sličan nama! Rekao je to i sam Stephen Hawking, koji se u posljednjim godinama života bavio društvenim problemima. Eto, i Finci kažu: “Mi smo prekrasna zemlja, u kojoj nema ništa što treba Amerikancima.”
Koja je vrijednost koju mi na Zemlji imamo, a koja je bi zanimala druge?
Planet. Samo naš planet. Zemlji nema sličnog, ni po dimenzijama, ni količinom vode, ni magnetskom polju, ni udaljenosti od zvijezda. Jedina je vrijednost koju mi imamo planet. Mi smo nebitni, planet je važan. Zaboravite filmove, zvjezdane ratove. U takvim situacijama, kada treba osvojiti planet, može se pustiti samo virus. I kad on napravi svoje, kolonizator se spusti i obavi posao. Ali, o tome se ne treba brinuti, biološka civilizacija, slična nama neće se pojaviti. Jer one, izgleda, ne postoje.
A strojna civilizacija, što ako se ona pojavi negdje gore na nebu?
Strojnu civilizaciju ne zanima planet. Tu im je mokro, blato, to ih ne zanima. Njima je idealan svemir i mjesta visoke energije. Dakle, mi smo potpuno nezanimljivi strojnim civilizacijama, dakako, ako postoje. Gledajte našu civilizaciju, prema nekim računicama, na kraju stoljeća moglo bi na planetu ostati tek 19 posto nas, Homo sapiensa. Ostalo će biti druge vrste ljudi. O tome bi trebali brinuti, a ne brinemo.
Možemo li se, kao Zemlja, sakriti? Da nas drugi ne vide?
Bez problema! Upravo su to novi radovi koji izlaze. I sam Hawkins, kada je govorio o tome da ne želimo ikoga sresti, rekao je: “Idemo šutjeti, nećemo se ni javljati okolo, da ne čuju da postojimo.” Možemo biti nevidljivi, da nas se teleskopima ne može naći. A za to nam ne treba puno energije, otprilike 250 megavata, što je otprilike količina energije koju proizvodi termoelektrana Plomin. Interesantno je da netko razmišlja o tome, da znamo kako to napraviti, slati signale u smjeru Sunca da nas ne vide. Sviđa mi se što razmišljamo kako se sakriti u svemiru.
Što je budućnost čovjeka kad je riječ o istraživanju svemira? Je li to traganje za planetom na koji će se čovjek jednog dana, ako uopće preživi sve kataklizme na Zemlji, moći preseliti?
Puno je kompliciranije. Važno je da budućnost u svemiru ne bude rezervirana za samo nekoliko država i nekoliko organizacija. Nije budućnost svemira isključivo NASA, budućnost su Elon Musk, Jeff Bezos ili Izraelci, Novi Zeland. Istraživanje svemira ne treba biti tek posao za državne agencije koje će imati monopol, već poduzetništvo i svima interesantno. Sljedeći je korak da napravimo novac u bliskom svemiru. Silna ruda koja se nalazi u asteroidnom pojasu može se iskoristiti. I to ne samo lokalno, da se donosi na Zemlju, već da se rade svemirski brodovi koji su sami svjetovi za sebe.
Svemirski brodovi na kojima bi ljudi živjeli?
Već postoje ideje, poput divovskih svemirskih brodova, od tristo kilometara dužine i 20 kilometara promjera, dakle udaljenost poput tri Istre u dužini i udaljenosti između Višnjana i Pazina ili Samobora i Zagreba. U unutrašnjosti bi bila centrifugalna sila, unutra umjetno svjetlo i imali bismo svijet. Polja, oranice, vodu, otoke, kopno… Milijune ljudi koji bi bili unutra. Ne troje ljudi. Putovanja bi trajala i 10.000 godina.
Kada ćemo imati takve brodove?
Moramo najprije preživjeti kao civilizacija. Nadalje, to je proces. Trebamo razviti tehnologije za takav brod. A to ne rade ljudi, već roboti. Mi bismo se, kao ljudi, na svemirski brod ukrcali kad bi već sve bilo gotovo.
Preživjeti kao civilizacija?
Sljedećih 35 godina je ključno. Danas odlučujemo hoće li Homo sapiens preživjeti. Za čovjeka nismo imali opasniji trenutak unatrag 40 tisuća godina, kada smo sreli neandertalce, u Vindiji, Gibraltaru… Tada je posljednji put bilo pitanje tko će preživjeti, mi ili oni. Njihov je kraj bio tada. Nama je sad stigao mogući kraj, i moramo imati mudrost kako opstati.
Zašto nam prijeti opasnost?
Homo sapiens, kakvi smo nas dvojica ili čitatelj, mi ćemo za 100 godina biti bedasti, u nekim rezervatima, nas se neće ništa pitati. Imat ćemo superljude koje smo genetički stvorili, pa već sad postoje ljudi koji su spojeni na računala. Sjetite se samo Elona Muska, koji je prije mjesec dana napravio stroj koji svinji ubacuje tisuće elektroda na sat u mozak. Tvrtka Neuralink, čipovi za mozak. Dakle, već postoji direktna veza između mozga i računala. Četvrta vrsta bit će samosvjesni strojevi, pametni strojevi.
Samosvjesni strojevi, to ne zvuči najbolje. Koliko su oni opasnost, hoće li nas oni doći glave? Klasična priča, uništit će nas oni koje smo mi stvorili? Može li se budućnost oteti kontroli?
Nije pitanje koliko je opasno, već je to apsolutno opasno! Ako se pojavi stroj koji je samosvjestan, on će razmišljati kao i svako drugo samosvjesno biće. Svatko od nas želi opstati, ne nestati, ne umrijeti. Kad tako razmišljamo, pitamo se: Tko bi samosvjesnom stroju bio najveća opasnost, najveći neprijatelj umjetne inteligencije na Zemlji?
… čovjek!
To je to. I onda imamo problem. Pisci ZF-a, znanstvene fantastike, a ima tamo izrazito pametnih ljudi, pisali su i razmišljali o tome što će biti. Već se sve zna, samo je pitanje tko je bio u pravu. Eto, već sada postoje serije u kojoj dva samosvjesna stroja koriste ljude da međusobno ratuju…
Što bi u takvom scenariju, govorimo o vjerojatnostima, ostalo čovjeku? Možemo li učiniti savršen svijet u kojem će umjetna inteligencija raditi, biti neka vrsta roba, dok će čovjek za to vrijeme biti kreativan i oslobođen rada?
Neću se pozivati na Karla Marxa, ali čovjek bez rada ne postoji. Tko smo mi ako ne stvaramo i ne radimo? Možemo li se kao ljudi razvijati i rasti ako u životu nemamo smisla? Može li se život svesti samo na ispunjavanje zadovoljstava? I ona priča da su ruke stvorile čovjeka, a ne mozak, tu ima smisla. Vjerojatno će se ljudi rascijepiti na dvije vrste. One koji koriste drugima i oni kojima je smisao života zabava i kupovanje tuđih snova. Na one koji su unutra i one koji gledaju sa strane. Plastično, oni koji se bave sportom i oni koji ih gledaju. Oni koji se bave tehnologijom i oni koji ih gledaju…
Vratit ćemo se na klase i klasne razlike, no ostanimo kod superbeba. Brine li vas mogućnost da postoji tendencija da se u budućnosti rade superbebe, na kojima će se još u maternici genetski intervenirati kako bi ih se poboljšalo? I može li to dovesti do dvije vrste ljudi, onih s prosječnim, i onih sa supersposobnostima?
Dvije već postoje u Kini, a liječnik je u kućnom pritvoru. Homo superior je pitanje razvoja tehnologije i etike. Uvijek će biti država u kojima će to biti moguće napraviti. Svijet je toliko šaren. Ako se ne bude moglo u Švicarskoj, moći će se u Sjevernoj Koreji. Dakle, nije pitanje hoće li toga biti, već kada. Tehnologije se razvijaju tolikom brzinom, metode su sve naprednije, sve sigurnije. Već kad imamo in vitro oplodnju, dakle jajnu stanicu i spermij vani, pa tko čovjeku brani da ide nešto prčkati ako imaš tehnologiju.
A etika? Ona mu zabranjuje.
Tako je, etika to danas blokira. Danas je i pitanje mogu li dvije djevojke imati dijete? Mogu! Ljudi ne shvaćaju da se tehnologijom iz bilo koje matične stanice može napraviti spermatocit. Manipulatorom se ubaci u jajnu stanicu i krene potpuno isti proces. Radilo se to već na miševima. Pa i s dva muškarca su pokušali, na sličan način, nije ispalo dobro. Miš se rodio, istina, ali nije dugo živio. Ima još i neobičnijih, poput kloniranja. To se zna već deset godina, da žena može sama sebe klonirati. Ako ne pronađe partnera, može roditi ponovno sama sebe kako bi ona druga ona imala šanse naći partnera da ne propadne njezin genetski materijal. Partenogeneza. Ima više od 2000 vrsta životinja koje to rade, od riba, gmazova, varana…
Vratimo se na klasne podjele. Idemo li prema tome da svakim danom imamo sve očitiju klasnu razliku?
Nastaju kaste. Pogledajte glavnu vijest u posljednjih deset dana. Kasta koja je sama za sebe. No, da se ne bavim politikom, treba reći kako se više horizontalno ne miješamo. Imamo recimo, financijski sektor, ispod jako uspješne poduzetnike, i tako dalje. Dakle, razine koje su složene jedne iznad druge, svojevrsni layeri, koji se ne miješaju. I te kaste međusobno slabo komuniciraju, samo u ekstremnim slučajevima. Uzmite mene, pa tko razumije ono što ja radim? Rijetki! Ni moja majka točno ne razumije čime se bavim. Radim specijaliziran posao, a ponekad pronađem vremena da idem okolo i govorim o njemu.
Možemo li prelaziti iz kaste u kastu?
Vertikalna socijalna migracija sve se više usporava. Istina, kaste nisu fiksne kao u Indiji, u višu se može ako je novca više.
Bismo li u dogledno vrijeme mogli imati sukob klasa?
Ne. Govorit ćemo o nenasilju, već je tako dvadeset godina. Slušat ćemo “mir, mir, mir”. To dolazi iz Indije, nasilje se svodi na minimalnu mjeru, kako ne bi bilo sukoba između različitih struktura društva. Nejednakosti, istina, izazivaju velike trzavice. I to se neće zvati kaste, već nejednakost. I dobro je da imamo velike pokušaje pacifikacije društva, to apsolutno podržavamo.
A svjetski sukob klasa?
Ne, vjerojatno nećemo imati svjetski sukob klasa. Imamo problem Kine. U nastajanju je najveći moderni totalitarni sustav kakav svijet nije vidio, koji je bio san Udbe ili KGB-a. Sjetite se Georgea Orwella i “1984.”. Veliki brat se upravo javlja. Problem Kine je u tome što opterećuje budućnost cijelog svijeta. Govorili su mi i sami Kinezi: “Ako nama bude loše, cijelom svijetu će biti loše.” Oni moraju riješiti svoj slučaj, da mi dobijemo budućnost. Dakle, budućnost svijeta ovisi o onome što će se događati u Kini. Iz astronomije, u kojoj se otvaraju ključanice kaosa, možemo gledati i ostale stvari oko sebe. Bit će komplicirano na planetu sljedećih 30 godina, u Kini možda sljedećih 10 godina. To su sve procjene, vjerojatnosti. Ne mora da će se dogoditi. Ali, ako dođe do kolapsa kompleksnih sustava u toj zemlji, a može se dogoditi bilo gdje, onda je kolaps. Može doći do apsolutne kontrole pojedinca, građanskog rata, rata sa susjedima… Smatram kako budućnost svijeta ovisi zaista o Kini.
Kako će se u budućnosti voditi ratovi, bit će to bitke strojeva?
Nažalost, Albert Einstein je dobro rekao kad su ga pitali kako će izgledati treći svjetski rat. Rekao je: “Za treći svjetski rat ne znam, ali u četvrtom svjetskom ratu će se opet ratovati buzdovanima.” Mislio je na to da će, oni koji prežive treći svjetski rat, ostati bez tehnologije, bez svega. Ako preživimo i izdržimo do kraja stoljeća, čovjek ima budućnost. Ako ne, ostvarit će se noćna mora. Rat bez etike, rat bez milosti, rat u kojem se koriste strojevi. Usput, već je bitka ljudi i strojeva bila u Siriji. Trajalo je 20 minuta, nijedan stroj nije oštećen, a 70 je ljudskih bića bilo manje, piše Večernji.hr
