Od Rafaelea se očekivalo da će jednoga dana naslijediti svog oca i postati šef mafijaškog klana u Napulju. No on je otkrio svoju transrodnost i postao istaknuta aktivistica u borbi za prava transseksualnih osoba.
Studenti se šeću glavnom ulicom u starom gradu, piju kavu i grickaju slana peciva. Niska i uska vrata vode u jednosobne stanove u prizemlju koji su nekada bili domovi za siromašne, a sada su u tim prostorima sve češće prodavaonice, vinarije ili restorani. U jednom od njih Daniela Lourdes Falanga odmara nakon niza stresnih dana.
“Provela sam čitavu noć radeći anonimne testove na HIV”, kaže ova 42-godišnjakinja, okružena transparentima i plakatima s Parade ponosa. “Stigma povezana s HIV-om je još uvijek jaka u transseksualnoj zajednici, pa mnogi izbjegavaju testiranje kod liječnika.”
U ovom malom prostoru se nalazi lokalno sjedište vodeće talijanske LGBT+ organizacije Arcigay. Falanga je postala njezina šefica prije godinu dana – kao prva transrodna žena izabrana na tu dužnost. Prije desetak godina, nakon seks-skandala u koji je bio umiješan jedan ugledni rimski političar i koji je uzrokovao hajku na transrodnu zajednicu, Falanga je postala aktivistica.
“Željela sam da svijet zna da nismo čudovišta. Promjena spola, tranzicija, dala mi je pravu slobodu prvi put u životu, pa sam to morala razglasiti”, kaže Falanga. Osjeća joj se nelagoda u glasu kada govori o svojoj prošlosti: “Moja obitelj mi nikada nije dozvolila da pokažem tko sam ustvari. Bila sam ženskasti prvorođeni sin jedne obitelji Camorre i uvijek su me držali pod kontrolom.”
Odrastanje u Camorri
Njen otac bio je lokalni šef u sindikatu organiziranog kriminala ukorijenjenom na području oko Vezuva. Napustio je obitelj odmah nakon što mu se rodio sin Rafaele. Dječak je rastao u siromaštvu s majkom. Bolno sjećanje na obvezni nedjeljni ručak kod bake, očeve majke: otac bi mazio svu djecu osim nje. “Tretirao me je kao stvar”, kaže ona.
Njena majka i baka pomno su pratile svaki njen pokret, a sve u pokušaju da iskorijene svaku osobinu povezanu sa ženstvenošću: nije bilo glazbe, pjevanja, gledanja crtanih filmova sa ženskim glavnim junacima. “Čak sam se bojala govoriti, jer boja mog glasa nije odgovarala njihovim očekivanjima”, kaže Falanga. A kad ne bi ispunila ta očekivanja, dobila bi batine od majke.
Kada je ušla u pubertet, njezin otac je uhićen i nestao je. Majka je počela novu vezu s drugim muškarcem koji je ubijen u krađi automobila kada je Falanga imala 13 godina. Kada je navršila 22 godine i izvršila tranziciju, dakle od muškarca postala žena, jedan jedini put je čula vijesti o svom ocu: jednom bliskom rođaku je poslao pismo u kojem zabranjuje bilo kakvu vezu s njegovim sinom.
Odrastanje u tako teškom okruženju pomoglo je Falangi da shvati svoju istinsku prirodu. “Potpunu svijest o tome da sam žensko dugujem i nasilnom načinu na koji je taj svijet utjecao na mene”, kaže ona.
Grad femminiellija
Za transrodne žene poput Falange, Napulj je posebno mjesto: aktivisti tvrde da grad ima drugu po veličini zajednicu u svijetu.
“Mitološki likovi ili određene društvene grupe koje prekidaju vezu između svog biološkog spola i specifični spol, koji ima karakteristike muškosti i ženstvenosti, mogu se naći u raznim kulturama”, objašnjava profesor Paolo Valerio, predsjednik talijanskog Nacionalnog opservatorija za rodni identitet. “Ali u Napulju nalazite vrlo posebnu vrstu subjektivnosti koja se zove ‘femminielli’, to su muškarci koji sebe smatraju ženama i tako se oblače.”
To nije nova pojava: 1586. u svojoj knjizi “De Humana Physiognomonia” filozof i alkemičar Giovanni Batista della Porta opisao je “ženstveni karakter s oskudnom bradom” koji se klonio muškaraca i svojevoljno se bavio kućanskim poslovima.
“Mada se femminelli često bave prostitucijom, okolina ih poštuje, jer sudjeluju u tipičnoj ‘poštenoj’ ekonomiji ulice”, kaže Valerio. Pop-kultura smatrala je da femminelli donose sreću, pa su te osobe često izvlačile brojeve na tomboli.
Zbog postojanja tako duboko ukorijenjene pojave, Napulj se obično smatrao tolerantnim gradom. 2009., nakon što je policija uhitila transseksualnu pripadnicu mafije, neki komentatori su čak iznosili mišljenje da je Camorra tolerantnija od drugih.
Falanga se s time ne slaže: “Članovi Camorre mogu imati naklonost prema transseksualnim ženama, čak i važne veze s njima, ali je za njih problem kada je dijete transseksualno.”
Dvadeset i pet godina nakon što je posljednji put vidjela oca, srela ga je slučajno u školi u koju je bila pozvana kako bi svoju životnu priču ispričala učenicima. “Postala si prava ljepotica”, rekao joj je otac. “I oboje smo plakali sve vrijeme”, kaže ona.
Ključna je obitelj
Falanga je skeptična kada je riječ o tome koliko napuljsko društvo poštuje transrodne osobe. “Napulj je samo prihvatio društveni fenomen koji uključuje prostituciju i marginalnost, tako da se transseksualne žene direktno povezuju sa seksualnim radnicama”, kaže ona.
Te prepreke za istinsko prihvaćanje prisilile su starije generacije transrodnih na život u izolaciji. “Ako se vaše tijelo ne uklapa u binarni prikaz roda onda za vas nema mjesta na tržištu rada”, kaže Falanga.
Zato je započela suradnju s lokalnim tvrtkama, poput napuljskog poduzeća za javni prijevoz i Mediteranskog teatra, kako bi promovirala kulturu jednakih mogućnosti.
Ali kada je u pitanju pomoć transrodnom tinejdžeru da živi zdrav i ispunjen život, obitelj igra presudnu ulogu. Falanga se tokom svog rada često susreće s majkama i očevima transrodne djece. Nova generacija roditelja pokazuje veće razumijevanje u odnosu na njene roditelje, kaže ona. To joj daje nadu u budućnost, piše DW.
“Ako odrastate bliski sa svojima, možete samopouzdano graditi svoju egzistenciju”, kaže ona. “U protivnom ovo ostaje grad kompliciran za život.”
