Čudnovati kljunaš, sisavac poznat po tome da ne rađa žive mlade, nego nese jaja, postao je još čudniji. Naime, znanstvenici su otkrili da je uz sve svoje neobične karakteristike još i fluorescentan.
Kada su stručnjaci stavili čudnovatog kljunaša ispod ultraljubičaste lampe, on je zadobio nježan sjaj i umjesto uobičajene smeđe boje poprimio zelenkasto-plavu nijansu.
Da se podsjetimo, ovaj sisavac ima i neobičan plosnat kljun poput patke. Na nogama ima plivaće kožice, a nakon što ženka snese jaja mlade hrani svojim mlijekom. Mužjak pak na stražnjim nogama ima otvore kroz koje može ispustiti otrov.
Mada svojim otrovom može paralizirati manje životinje, otrov nije smrtonosan za ljude, ali im može izazvati intenzivnu bol. Klinička studija iz 1992. godine navela je da ti bolovi mogu biti jaki i trajni te da iz nekog razloga dovoljno ne pomažu ni izuzetno snažni lijekovi protiv bolova, poput morfija.
Uglavnom, za ovog se kljunaša veže čitav niz čudnih osobina – stoga nije iznenađujuće da je dobio takvo ime.
Fluorescentno krzno
Znanstvenici su u zadnjih nekoliko stotina godina primijetili svojstvo biofluorescencije kod različitih biljaka, gljivica, voća, cvijeća, insekata i ptica. Međutim, tek su nedavno počeli u životinjskom carstvu aktivno tražiti druge takve primjere.
Fluorescencija je svojstvo tvari koja je apsorbirala svjetlost ili neko drugo elektromagnetsko zračenje da tu svjetlost ponovno isijava. Kada je takva sposobnost prisutna u živom organizmu, onda ju često nazivamo biofluorescencijom.
Zanimljivo je kako je do mnogih otkrića biofluorescencije došlo sasvim slučajno, piše Science Alert.
Primjerice, znanstvenici su 2015. godine naletjeli na prvu fluorescentnu morsku kornjaču dok su tražili koralje koji sjaje. Dvije godine kasnije, sasvim slučajno je pronađena i prva fluorescentna žaba.
Prvi primjer biofluorescencije među sisavcima, zabilježen je 1983. kod američke naboruše, jedinog tobolčara u SAD-u. Tek su 2017. godine znanstvenici, opet potpuno slučajno, otkrili da takvo svojstvo donekle ima i američka leteća vjeverica (Glaucomys).
Australski skriveni sjaj
Stručnjaci do sada nisu posvećivali puno pažnje na svojstvo biofluorescencije kod australskih životinja.
“Kombinacija slučajnosti i znatiželje dovela nas je do toga da čudnovate kljunaše osvijetlimo ultraljubičastim svjetlom“, prisjeća se biologinja Paula Spaeth Anich s fakulteta Northland.
Prvo su osvijetlili dva preparirana muzejska primjerka, mužjaka i ženku, s područja Tasmanije. Otkrili su da krzno ovih životinja apsorbira UV zrake, a zatim emitira vidljivu svjetlost zelenkasto-plave nijanse. Istu stvar su uočili kada su osvijetlili još jedan primjerak čudnovatog kljunaša iz Novog Južnog Walesa.
Još je prerano reći kakvu bi prednost mogli imati noćni sisavci koji su fluorescentni u mraku, iako znanstvenici imaju nekoliko ideja.
Kada su 2017. godini otkrivene biofluorescentne leteće vjeverice, neki su stručnjaci smatrali da im ta sposobnost pomaže pri kamuflaži jer mnoga stabla imaju na sebi biofluorescentnu mahovinu i lišajeve.
Međutim, to ne vrijedi za one fluorescentne sisavce koji većinom prebivaju na tlu. Njima to možda može koristiti na drugačije načine – pri pronalasku partnera. Primjerice, nekim pticama njihovo biofluorescentno perje igra važnu ulogu u ritualima parenja, a neke ribe koriste tu osobinu kako bi međusobno komunicirale.
S obzirom na to da su i muški i ženski primjerci čudnovatog kljunaša imali fluorescentno krzno, stručnjaci ipak više naginju tome da bi im takva oprema mogla pomoći kod skrivanja od ostalih noćnih grabežljivaca.
Bit će nam potrebna daljnja istraživanja kako bismo doznali točan odgovor. Za sada je ovo novo otkriće dobar podsjetnik na to koliko toga još ne znamo i koliko je priroda i dalje puna misterija, piše Index.hr
