U tradicionalnim venecijanskim gradilištima gondola posljednjih se mjeseci može čuti samo zvuk morskih valova koji im zapljuskuju.
Takvih je ‘squerija’ (škverova) u 18. stoljeću, kad je talijanski majstor Canaletto slikao panorame grada, bilo posvuda. U moderna vremena ostala su samo četiri manja, no ni oni ne posluju otkako je zbog pandemije zabranjena vožnja gondolama.
“Venecija bez gondola nema smisla”, kaže Roberto Dei Rossi, jedan od rijetkih preostalih tradicionalnih stolara koji izrađuju duge crne čamce. Ručno izrađuje četiri do pet gondola godišnje, a za izradu svake mu treba oko 400 radnih sati.
“Svaki put kad novu porinem u vodu, to je kao da svjedočim rođenju. To je moja kreacija”, rekao je.
Gondole su duge 10 metara, široke 1.38 metara i teže 600 kilograma. Imaju 280 dijelova od osam vrsta drveta – hrasta, ariša, kestena, višnje, lipe, cedra, mahagonija i jele. Kupuju ih gotovo isključivo gondolijeri, koji za njih plaćaju između 30.000 i 50.000 eura.
Svaka se prilagođava težini budućeg vlasnika.
“Imali smo i par entuzijasta koji su nam naručivali gondole iz Sjedinjenih Država, Njemačke i Japana”, kazao je Dei Rossi.
Nekad su se smatrale poklonom dostojnim kralja. Neke je, zajedno s gondolijerima, venecijanski dužd ponudio francuskome kralju Luju XIV. za “kraljevsku flotilu” koja je plovila velikim kanalom u Versailles.
Venecijskim kanalima ih danas plovi oko 400. Oni koji žele raditi taj posao moraju se natjecati za ograničen broj dozvola što ih izdaju gradske vlasti.
Ali došla su teška vremena i za gondolijere i za graditelje gondola, koji ih ujedno i popravljaju i servisiraju. Kako zbog pandemije već mjesecima nema turističkih vožnji, ni za jedne nema posla.
Sektor je već pretrpio ekonomsku štetu u poplavama, koje su krajem prošle godine otjerale turiste i oštetile čamce.
Ponovno će zaploviti nakon 3. lipnja kad Italija otvara granice turistima. S obveznim maskama na licima gondolijera, bit će to daleko od romantike na kakvu su turisti navikli.
