Iako su prošle tisuće godina od dana kad su Zemljom hodali ličnosti poput Nefertiti, Kleopatre i Tutankamona, ljudski je rod još uvijek fasciniran sarkofazima, mumijama, piramidama te generalno poviješću drevnog Egipta. Staroegipatska kultura prožima razna područja počevši od igre Book of Ra pa do nebrojenih knjiga, priča, igrica, legendi i teorija zavjera iz starih vremena.
Posebnosti kulture starog Egipta
“Egipat” dolazi od grčke riječi Aegyptos, koja je, pak, nastala od drevnog egipatskog izraza Hut-ka-Ptah, što bi u prijevodu značilo “Kuća Ptahovog ka (duha)”. Ptah je bog iz egipatske mitologije kojeg vežemo za staru prijestolnicu Memfis i kojeg egiptolozi spominju kao zaštitnika zanatlija.Dva dominantna elements egipatske kulture bili su rijeka i sunce. Sunce je predstavljalo boga Ra, koji je putovao nebom sjedeći u čamcu zajedno s ostalim bogovima. Jedan od najpoznatijih simbola kojeg vežemo uz staroegipatsku kulturu je i obelisk. Riječ je o monolitu s četiri stranice koji je širi u podnožju te se sužava prema vrhu. Obelisk je, kao i piramida, svojevrsni simbol Sunca. Točnije, zajedno su predstavljali zrake boga sunca koje su zapravo postale kamen, ali isto tako i vezu svijeta živih i mrtvih. U starom Egiptu nije postojao kovan novac niti službena valuta. Kao sredstvo plaćanja ljudi su koristili osnovne namirnice – pivo i kruh. Jedinica razmjene se zvala deben, a temeljila se na vrijednosti količine bakra od nekih 90 grama.
Mumije i mumificiranje
Mumija zapravo predstavlja leš čiji su organi skupa s kožom uspjeli ostati očuvani namjernim ili slučajnim izlaganjem velikoj hladnoći, određenim kemikalijama, niskoj vlažnosti zraka i ostalim uvjetima potrebnima za mumificiranje i balzamiranje. Riječ je o procesima gdje se tijela oblažu posebnom smolom i na određeni način konzerviraju. Iako su mumije nešto što automatski vežemo za Egipat, mumifikacija je bila svojstvena i drugim kulturama, naročito u područjima suših klimatskih uvjeta, primjerice u Americi i Aziji. U starom je Egiptu mumifikacija bila izuzetno česta pojava, a način na koji bi proces bio obavljen ovisio je o tome koliko je pokojnik bio imućan. Oni bogatiji bi nakon smrti tijekom mumifikacije dobivali najbolje materijale koji su bili izuzetno skupi jer su nerijetko uključivali i drago kamenje. Pripadnike siromašnijeg puka se, pak, na drugi svijet upućivalo puno skromnije. Zvuči strašno, ali neki su raniji faraoni izdavali naredbe da se njihove žive sluge zakopaju s njima. Smatrali su da im ovi tako nastavljaju služiti i u drugom životu. Faraoni koji su nešto kasnije došli na vlast nisu bili toliko ekstremni – s njima bi bili sahranjeni i šabti, malene figurice izrađene po željama njihovih sluga.
Kletva kralja Tutankamona
Jedna od najpoznatijih legendi iz staroegipatske kulture definitivno je priča o kletvi kralja Tutankamona. Njegovu je grobnicu 1922. otkrio engleski egiptolog Howard Carter. Iako se u tom periodu smatralo da je ovakvo otkriće praktički nemoguće, Carter je bio uporan u potrazi. Vođen tragovima nekolicine predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da kralj mora ležati u nekoj od neotkrivenih grobnica. Istraživanje je financirao lord Carnarvon, koji je ujedno bio i veliki ljubitelj egipatske kulture. Ipak, dok je bio tamo, od lorda Hamana, najpoznatijeg okultista iz tog vremena, dobio je brzojav u kojem je upozoren da ne ide u Egipat jer će ga tamo zateći smrt. Carnarvon se zabrinuo, no ipak se nije dao smesti pa je, zajedno s Carterom, otvorio misterioznu grobnicu. Faraonovo mumificirano tijelo počivalo je u sarkofagu iznad kojeg je stajao natpis: “Smrt će snaći one koji ometaju faraonov san.” Dva mjeseca nakon spornog otkrića, lord Carnarvon je umro. Tri dana nakon njega, umro je i Arthur Mace, američki arheolog i jedan od članova istraživačkog tima, da bi u roku od šest tjedana nakon istraživanja grobnice umrlo 12 ljudi koji su sudjelovali u otvaranju grobnice.
