Provokativna književnica bez dlake na jeziku Vedrana Rudan dala je intervju za srpski Espreso. Na policama srpskih knjižara, naime, pojavila njena knjiga iz 2008. godine “Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder”. No, u tih dvanaest godina, tvrdi Rudan, ništa se previše nije promijenilo.
“Na ovim se našim prostorima nikad ništa ne mijenja. Svi su Srbi ‘četnici’, svi su Hrvati ‘ustaše’, sve su žene kurve, a pristojni muškarci ‘pederi’. To možemo zahvaliti našim političarima i medijima koji uporno, po nalogu svojih gospodara, šire mržnju među ljudima. Žene nemaju status kurve samo na ovim prostorima, u posljednjih nekoliko godina to je svjetski trend. Žena je prihvatljiva samo ako je rupa. Može se ‘uklopiti’ ako ima napuhana usta, umjetne sise, guzicu veliku ‘poput garsonijere’, to sam ukrala jednoj našoj mladoj blogerici, nažalost zaboravila sam joj ime. Muškarci moraju biti depilirani, vitki. Najpoželjniji su nabildani, gelirani tupsoni koji guraju loptu i koji nose tri broja preuska odijela da bi mogli istaknuti svoj ‘spolni organ’. Živim u svijetu koji mi se gadi, pokušavam svojim tekstovima pomoći nekim ženama da progledaju. Koliko sam u tome uspješna ne znam”, rekla je književnica te otkrila što danas uopće znači biti kurva.
“Danas je kurva svaka žena koja misli svojom glavom. Žene koje misle svojim plastičnim sisurinama su nešto što se traži, nešto, kako bi rekli Dalmatinci, ‘za pod jaja’. Žene danas u svijetu, većina njih, ima status papirnate maramice. Sigurna sam da su za to same krive. Ne žele biti ljudska bića, više im odgovara biti predmet. Mi smo se nekad borile za svoja prava. Naše se unuke pretvaraju u karikature svojih baka. Očajna sam”, oplela je Rudan.
Pričala je među ostalim o svom procesu pisanja kao i u čemu je razlika između pisanja knjiga u odnosu na blog ili kolumne.
“Pisanje za blog i pisanje knjige su potpuno različite nekad muke, nekad užici. Blog moraš napisati u trenu jer je najčešće vezan uz neku ‘vruću’ temu, mora biti kratak i ubojit, inače ga niko neće čitati. Knjige se pišu na duge staze. Kroji, paraj, kroji paraj. Knjiga se piše godinama, više u glavi nego za kompjuterom. Treba izmisliti likove, dati im neki posao, uplesti ih u neki zaplet, rasplesti frku u koju si ih uvalio. To traje mjesecima i godinama. To je posao za ljude koji vole biti sami, na sreću, ta sam. Da skratim, blog je seks s ljubavnikom u nekoj hotelskoj sobi, traje kratko, orgazam je posebno jak kad vidiš da je tekst pročitan sto pedeset hiljada puta. Pisanje knjige je tucanje s mužem s kojim si u braku dvadeset godina. Trebaš uložiti vraški napor da bi sve ono u što gledaš godinama pretvorio u neviđeni vatromet”, duhovito je zaključila.
A pandemija koronavirusa i izolacija Vedranu Rudan nisu ni najmanje pogodile. Ne voli gužve ni druženja, kaže, a u izolaciji živi čitav život pa se tako u formalnoj izolaciji osjećala kao riba u vodi. Ne vjeruje, kaže u šišmiše kao uzrok koronavirusa, već je duboko svjesna činjenice svijet u rukama drži nekolicina zastrašujuće bogatih muškaraca.
“Ne bojim se smrti od korone jer mi je jasno da sam dovoljno živjela i da su sve smrti, najvjerojatnije, slične jedna drugoj. Korona je nešto najbolje što se meni moglo dogoditi. Previše nas je. Neko mora Zemlju očistiti od ‘viška’. Hoće li to naši gospodari učiniti ili čine koronom ili će nas, kako nam najavljuje Bill Gates, uskoro pohoditi novi virus, ‘još strašniji’, ‘još žešći’, ne znam. Sigurna sam da ljudskoj rasi ističe rok trajanja onako kako je istekao kobasicama koje kupujemo u nekim trgovinama. Da li će Prirodi pomoći ona šestorica ili će ih Priroda preteći pa će očistiti i nas i njih prije nego oni krenu na sirotinju najnovijim modelom virusa, ne znam. Navijam za Prirodu”, zaključila je Rudan, prenosi Večernji.
