Slikar Grgur Akrab: Kad bih naslikao naše političko stanje bilo bi to napeto, prazno platno

Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Upravo činjenica da poticaje nalazi u intuitivnom, čin slikanja Grgura Akrapa čini poetičnim, a njemu donosi epitet pjesnika u slikarstvu. Poetika šapuće i iz njegova novog ciklusa ‘Slijepi slikar’, nastalog u posljednjih godinu dana, u kojem je priroda opet prevladavajući motiv jer i sama odražava višeslojnost koju je nemoguće do kraja proniknuti, a čemu Akrap teži.

Na novim slikama nastojao je povećati kolorizam, smanjiti formate platna i dodatno proširiti sadržaj kojim se bavi. Rezultat je impresivan, dodatno pojačan masivnim zlatnim okvirima kojima spaja zlatno doba slikarstva sa slikarstvom neopterećenim minulim svijetom i starim vizijama.

Duhovnost je zapostavljena

“Slikajući ovaj ciklus, nisam imao nikakvu unaprijed zadanu priču, slikao sam ono što se pojavljivalo poput unutarnjih vizija, vrlo spontano. I sam naslov izložbe ‘Slijepi slikar’ upućuje da sam se htio ograničiti na ono unutrašnje jer ljudi, kada zatvore oči pred stvarnošću, otvaraju oči za onu drugu stvarnost koja nije toliko vidljiva i varljiva kao stvarnost koju živimo.

Nazvao bih ove slike nekom vrstom refleksije duha. Zanimali su me odbljesci ne samo mojeg duha nego i društva u kojem živimo… Ipak, važno je reći da nisam radio sliku da bih je mogao verbalno protumačiti ili ispričati, namjera je bila zaobići jezik riječi i potpuno se prepustiti jeziku slike.

Što se tiče interpretacije, pustio bih svakome da vidi ono što želi ili može vidjeti, to je više, kako ste i spomenuli, neka poezija slikarstva. Po tom načelu otežanog tumačenja i višeznačnosti u interpretaciji slike, Akrap bi se mogao smjestiti u neku vrstu hermetizma u kojem ključ tumačenja slike ponekad nema ni on sam.

“Izbjegavam ga imati zato što sliku nastojim u procesu stvarati i doživljavati, kao što doživljavam glazbu neopterećen sadržajem koji glazba nudi, nego samo medijem kojim se glazba iznosi”, kaže Akrap.

Slika koja je ipak izuzetak u tom smislu je ‘Onaj koji pada’, nastala među prvima u ciklusu.

“Krenuo sam tu s idejom sakralnog slikarstva. Htio sam zaći i u to područje, ali zadržati iskustvo modernog slikarstva. Naime, čini mi se da je svijet duhovnog u naše vrijeme prilično zapostavljen i zamijenjen naglašenim materijalizmom. S tom idejom osvještavanja duhovnog nastala je i ova slika, u želji da taj metafizički svijet i sam sebi vizualiziram. Privukla me sveprisutna pojavnost zla u vremenu u kojem živimo te razni oblici u kojima zlo prikriveno dolazi. Ovom slikom nastojao sam prizvati njegov pad, na simboličan način svrgnuti zlo s vlasti”, objašnjava Akrap.

Postao asistent na Akademiji

Pripremajući izložbu ‘Dvije sobe’ lani u MSU, upitan kako živi od slikarstva Akrap se pozvao na rad Ivice Malčića nazvan ‘Dokle će mame hraniti umjetnike?’ pa nadodao da bez sporednih poslova i dugogodišnje podrške roditelja ne bi mogao ništa.

Prije pandemije koronavirusa i to se promijenilo.

“Na Akademiji sam dobio posao asistenta na slikarstvu i to je znatno olakšalo situaciju, ali mama jako fino kuha pa se i dalje hranim kod nje”,  našalio se pa na kod nas vječnu temu nepostojanja tržišta umjetnina nadodao.

“Tržište ni ne bi trebalo biti kriterij uspjeha ono je dobro ako postoji, ali čini mi se da, kad prevlada tržišna megalomanija, ono čak počne i štetiti autoru jer ga zatvara u neke okvire, čini ga produktom koji mora imati određeni ritam nastajanja, a slikarstvo nije sezonski posao poput vađenja krumpira”, kaže Akrap.

Neke ideje sazrijevaju mjesecima ili godinama. Politika ga ne fascinira. Ima određene stavove, ali oni su, kaže, možda više građeni na povjerenju prema ocu (op. a. demograf Anđelko Akrap) koji mu prenosi svoje znanje s tog područja nego na vlastitim opservacijama. Da slika aktualno političko stanje u Hrvatskoj, kaže, napeo bi platno i ostavio ga praznim. Čistim, bez likova i boja.

“Kada je kultura u pitanju, politika bi trebala donijeti jedinstven program neovisan o tome tko je na vlasti. Politika me u biti ne privlači. Izmičem se iz tog segmenta”, kaže.

Osim u politiku, koja je ovih dana u Hrvatskoj vruća tema, svaki pa i slikarski razgovor uvijek sklizne i na koronakrizu, koju je on osobno osjetio u nekom pozitivnom smislu, “To umirivanje grada i cijelog svijeta i osvještavanje samih sebe bilo je poput dobrog triježnjenja. Potres sam pak doživio kao čistu katarzu. Doslovno u trenutku shvatiš prave vrijednosti koje treba razvijati i na njima inzistirati. Samo čini mi se da jako brzo zaboravljamo”, zaključio je slikar mlađe generacije op. a. 1988. je godište, kojeg kritika po stilu i gustoći slika, konkretno Igor Zidić, naziva svojevrsnim potomkom velikog hrvatskog slikara Ivana Lesjaka.

Takve usporedbe Akrapu, logično, laskaju, no po starom profesorskom naputku s Akademije, on do kraja stilski ostaje svoj i ne prati trendove u slikarstvu jer to bi bilo jednako formiranju modnog ukusa prema lutkama u izlozima, a to nije opcija čak ni kada nije lako živjeti od umjetnosti, piše Večernji list.

Komentari