‘Rječnik dubrovačkog govora’ – konačno u Dubrovniku

‘Rječnik dubrovačkog govora’, prvo i do sada jedino stručno zasebno izdanje temeljeno na toj simboličnoj i emblematskoj tradiciji unutar hrvatske kulture, objavljen je nedavno u privatnoj nakladi u Dubrovniku.

Od vremena Hrvatskoga narodnog preporoda Dubrovnik je zauzimao mitsko i kultno mjesto ne samo kao objekt i predmet znanstvenoga preispitivanja nacionalne baštine nego i kao mjesto kulturnog ishodišta pa onda i kao poticaj i inspiracija novijoj hrvatskoj književnosti, ocijenila je ranije povjesničarka književnosti Dunja Fališevac.

Zapravo, radi se o drugom izdanju Rječnika dubrovačkih autora Mihajla Bojanića i Rastislave Trivunac, čije se prvo izdanje pojavilo 2002. u Beogradu u nakladi Instituta za srpski jezik i Srpske akademije nauka i umetnosti.

Najbolji za prvu polovicu 20. st.

Stručnjakinja na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Ivana Lovrić Jović, ističe da je to jedna od dvije nezaobilazne leksikografske jedinice čiju konzultaciju zahtijeva svako znanstveno opisivanje dubrovačkoga govora.

Prva, “Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika“ JAZU, što je u Zagrebu u 23 sveska izlazio od 1880. do 1976., može se pronaći u znanstvenim knjižnicama i ustanovama, ali i nažalost još uvijek nije doživio suvremenu mrežnu inačicu.

Druga je “Rječnik dubrovačkog govora“ iz 2002., koji je u kratkome razdoblju rasprodan, a do hrvatskih knjižara nije ni stigao. Pokoja ga dubrovačka privatna biblioteka marno čuva zbog njegove neotporne opreme, kaže Ivana Lovrić Jović. Ona napominje da je korisnost toga Rječnika umanjena i činjenicom što je izdan na ćirilici, pismu koje mladi naraštaji ne znaju čitati, pa ne pomaže ni okolnost što je objavljen u digitalnoj biblioteci SANU-a u PDF formatu.

No, to je najbolji leksikografski izvor podataka za dubrovački govor prve polovice dvadesetoga stoljeća, koristan i za dijalektologe jer je u potpunosti naglašen – uz natukničke naglašene su i riječi što se pojavljuju u objasnidbenim primjerima, ocjenjuje viša znanstvena suradnica Instituta.

Dobro obavljen posao

Nakladnik i priređivač drugog izdanja Nikola Tolja navodi da Rječnik obaseže oko 11 tisuća natuknica i oko 13 tisuća rečenica koje ilustriraju upotrebni kontekst riječi.

Akademik Luko Paljetak, jedan od najistaknutijih suvremenih autora koji stvara na dubrovačkoj tradiciji, kaže da “nema toga rječnika koji nije dobar, jer bilježi riječi koje se gube i nestaju“.

Rječnikâ u segmentiranim oblicima postoji, iako ne dosta, i često su vezani uz pojedina književna djela, uz pojedine autore, ali kod njih izostaje sabiranje materijala na jedno mjesto. Ovaj Rječnik koristan je i jer je u njemu dobro obavljen posao koji je trebalo obaviti, kaže Paljetak i dodaje da pri tome “isključuje druge povode koji su eventualno izvan leksikografije, koji za sami rječnik nisu presudni, niti bi ga mogli poništiti“.

Pitanje je, naravno, što je to dubrovački govor? Budući da to nije jedinstven fenomen, nego je to govor jezika u razvoju, od srednjeg vijeka do Vojnovića i gotovo naših dana, možda je manjak toga Rječnika što bi on u tom smislu htio biti sveobuhvatan, a trebalo bi ipak znati o kojim se periodima jezika radi u dubrovačkom govorom području, napominje Paljetak.

Djeca iz Grada

Rječnik je nastajao desetljećima. Mihajlo Bojanić (1906-1978), koji je od 1948. do smrti živio u Zagrebu i radio kao sudac okružnog suda, gotovo cijeli život je sakupljao riječi, a nakon njegove smrti, posao je dovršila njegova sestra Rastislava Trivunac (1930-2000). Ona je diplomirala i doktorirala književnost u Zagrebu, a životni put odveo ju je u Niš, te je predavala hrvatsku književnost na Sveučilištu u Prištini. Tako je rukopis završio u Srbiji.

Čestomu čuđenju i nezadovoljstvu što je prvo izdanje objavljeno u Beogradu, rado ću stati na kraj mišljenjem kako nijedan govor i jezik nisu zabranjeni kao predmet znanstvenoga istraživanja bilo komu, pa tako ni strancu. Poznavala sam Japanca koji je doktorirao na furlanskome talijanskom dijalektu, kaže Ivana Lovrić Jović.

Uostalom, brat i sestra, Mihajlo i Rastislava, rođeni su Dubrovčani, materinski su jezik usvojili preko dubrovačkoga govora, a njihova ih naknadna odseljenost ne može svrstati u strance. U djetinjstvu su stanovali u Ulici između polača, a odraslost su proveli, kao mnogi Dubrovčani, izvan Grada. Rastislava je latinični tekst Rječnika ponudila izdavaču koji ga je izdao na ćirilici, ali, koliko je poznato, nije ulazio ni u kakve druge preinake, ističe Lovrić Jović.

Oboje su sa sobom ponijeli ljubav prema Gradu i pokazali se kao ljubomorni čuvari dubrovačke jezične baštine, ističe u uvodnom dijelu Nikola Tolja.

U uvodnom tekstu prvog izdanja Rastislava Trivunac predmetni govor označava kao štokavski ijekavski s karakterističnom melodioznošću, te osobitim rečeničnim konstrukcijama, izrazima i poštapalicama.

Može biti koristan i zloupotrijebljen

Ono što nije korisno za rječnike, jest pripisivati ih jednom, drugom ili trećem izvoru, narodu, etnosu ili nečem četvrtom. To je zamka u koju su autori možda s jedne strane upali, i mnogi koji taj Rječnik odbijaju s te strane, možda imaju i pravo. Nikada nisu krive riječi, uvijek su kriva usta koja ih govore, kaže Paljetak i nastavlja: Dakle, stojimo pred jednim rječnikom koji na različite načine može biti koristan i koji na različite načine može biti zloupotrijebljen, a sve je uvijek u ljudima.

Činjenica da je prvo izdanje ostalo nedostupno hrvatskoj javnosti, Tolju je, kako kaže, motiviralo da ga, ‘prevede’, odnosno transliterira, prilagodi i tiska u Dubrovniku.

Kolega Tolja napravio je dobar posao. Njegova je namjera bila ispraviti ono što u tom Rječniku nije bilo sasvim točno i na neki način približiti ga onima koji nisu mogli u onom prvotnom izdanju doći do njega, kaže Luko Paljetak.

Ivana Lovrić Jović pozitivnim ocjenjuje odluku da se Rječnik transliterira te poslove oko stjecanja autorskog prava i pripreme knjige za tisak. Također, po njoj je dobar opis okolnosti nastanka Bojanićeva izvornika, podatci o rodu Bojanića, pripovijest o njihovu životnome putu i vrludavu putu njihova rječnika. Oprema Rječnika je veoma raskošna, lijepo dizajnirana, kao i kakvoća papira.

Nestručnosti priređivača ne dovode u pitanje Rječnik

No, u analizi koju je dostavila Hini, kritična je prema Toljinoj uvodnoj jezičnoj analizi, ističući da bi knjiga bila bolje bez nje. Uz ino, zamjera mu neprimjerenu metodologiju koja “za posljedicu ima netočno strukturirano gradivo koje ne slijedi jezične razine. To je, pak, posljedak nepoznavanja ili nepoštivanja stručne literature“, što se vidi i iz “Toljina navođenja isključivo amaterskih radova“.

Nadalje, zato je i metajezik potpuno neprimjeren. Rijetko koji naziv dolazi iz struke, nijedna skupina ne prikazuje ono što joj je Tolja nadjenuo kao naziv pa se može zaključiti kako je analiza potpuni promašaj, navodi stručnjakinja za dubrovački govor na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i dodaje da za bavljenje poviješću jezika treba imati znanstvenoga suradnika, a da nova inačica Rječnika nema recenzente, lektora ni urednika.

Slične kritike potvrdio je Hini jedan istaknuti jezikoslovac koji nije želio javno govoriti.

Ivana Lovrić Jović napominje da se nabrojane i nenabrojane mane odnose na uvodni tekst Rječnika, u kojem također, kaže, ima i neprimjerenih razračunavanja s neistomišljenicima i stvaranja dojma žrtve. Te se kritike ne odnose na sami sadržaj Rječnika i ne dovode u pitanje opravdanost njegova pojavljivanja, ističe ona i zaključuje da bi u mogućim novim izdanjima spomenute propuste trebalo ispraviti.

Komentari