Predstavljena knjiga Rajmunda Kuparea ‘Prebivao je među nama’

facebook

Knjige Rajmunda Kuparea “Prebivao je među nama. Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju” predstavljena je u utorak navečer u prepunoj dvorani Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu.

Knjigu su predstavili predsjednik DHK Đuro Vidmarović i autorica uvodne studije  “Pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti” teatrologinja Sanja Nikčević.
Kupareo je objavio, napomenula je Nikčević, tri prikazanja, misterije o Isusu (Porođenje, Muka i Uskrsnuće) u kojima slijedi biblijsku priču o rođenju, smrti i uskrsnuću, ali ne kroz glavne junake nego kroz tzv. slabe likove: pastire kojima se objavio Anđeo, razbojnike koji su raspeti s Kristom i Tomu koji sumnja u uskrsnuće.
Sve tri drame, naglasila je, slijede tradiciju didaktičnih afirmativnih religioznih žanrova, jer se kroz Božje djelovanje na život tih likova pokazuje i osnova Isusova nauka i Novi Savez koji Bog sklapa s ljudima.
To su, istaknula je, Božja ljubav i milosrđe za najjadnije i najgrešnije umjesto Božje kazne iz Starog zavjeta – novorođeno dijete ozdravlja gluhonijemog dječaka koji je plod grijeha, otkupiteljska žrtva na križu podnesena umjesto najgoreg razbojnika Barabe, učiteljeva briga za učenike i nakon smrti i uskrsnuća.

Kupareova prikazanja vrlo scenična, šteta što se ne igraju više na sceni

Nikčević smatra kako su zbog tih slabih likova na sceni Kupareova prikazanja vrlo scenična, s tri razine dramske napetosti, jer pratimo promjenu likova i njihov svjesni i slobodni odabir dobra, a kontrapunktirani su im likovi koji ne naprave pravi izbor.
“U prvoj razini pastiri vjeruju da je novorođeno dijete Mesija ali predstojnik sinagoge ne”, rekla je dodavši kako u drugoj Juda izdaje Isusa i ne može se pokajati, Pilat se ne može suprotstaviti Židovima, ali Baraba slijedi Krista i gledajući njegovu muku na Golgoti shvati da je Krist raspet zbog njega i njegovih grijeha i obrati se.
U trećoj razini, rekla je, neki učenici nemaju problema s Isusovom smrću i uskrsnućem, i to baš oni koje Toma smatra nedostojnim – Nikodem i Josip iz Arimateje koji su mu dolazili noću, dok on to teško prihvaća, sve dok mu ne dođe sam Učitelj.
Treća razina dramske napetosti, smatra Nikčević, emotivno je zajedništvo s publikom koja te slabe likove – njihove sumnje, traženja, osjećaj krivice – prepoznaje, razumije, suosjeća i na kraju, kad likovi dožive spoznaju i publika može s njima doživjeti pročišćenje vlastitih osjećaja, katarzu.
Ocijenila je kako su Kupareova prikazanja religiozno afirmativno kazalište koje govori o temeljnim istinama kršćanske vjere kroz tri važna događaja u Isusa Krista, ali uz zanimljive dramaturške novine.
“Prikazavši život ‘slabih’ likova na sceni na koje ti događaji djeluju, Kupareo je postigao i dramsku napetost i ritualnu emotivno zajedništvo s publikom”, rekla je teatrologinja Sanja Nikčević dodavši kako je šteta što se ta prikazanja ne igraju više na sceni, jer mogu podnijeti scensku kušnju.

Afirmativni žanrovi u europskom kazalištu ipak nisu nestali

Podsjetila je kako su prikazanja autohtone europske drame s kršćanskom tematikom nastale u srednjem vijeku te dodala kako su namijenjene poučavanju zajednice o temeljnim stvarima vjere.
Puni procvat doživjela su u 14. i 15. stoljeću, kad su znala trajati i po nekoliko dana i bila doista prave svečanosti, istaknula je dodavši kako su igrana na trgovima uz sudjelovanje cijeloga grada, a nekad i doslovno po cijelom gradu.
Napomenula je kako se od 19. stoljeća i prosvjetiteljstva promijenila paradigma tumačenja svijeta iz religiozne u ateističku pa su tako osnovne istine kršćanske vjere prešle iz domene opće priznatoga načina tumačenja svijeta u sferu privatnog vjerovanja.
Umjetnost je, rekla je, do realizma imala afirmativnu funkciju prema vjeri jer je odražavala hijerarhiju vrijednosti koja je bila prihvaćena u europskom društvu.
Prosvjetiteljstvo je to promijenilo, pa je tako razum zamijenio vjeru a znanost postala jedini kriterij spoznaje i tumačenja svijeta, kritika osnovni odnos prema društvu, a sloboda i pravo pojedinca dominantne vrijednosti, napomenula je dodavši kako umjetnost u europskom društvu uvijek slijedi i odražava osnovni društveni svjetonazor i iz njega gradi svoju funkciju.
Tako je, smatra, od realizma osnovna funkcija umjetnosti postala kritika društva koja će promijeniti to društvo na bolje.
Nikčević je ocijenila kako zato ne čudi što su do 20. stoljeća u europskom kazalištu svi afirmativni žanrovi, a naročito oni koji otvoreno afirmiraju vjerske istine, protjerani iz visoke umjetnosti te dodala kako, unatoč tomu, oni nisu nestali.
Podsjetila je kako afirmativni religiozni žanrovi postoje do dana današnjeg te dodala kako oni žive na rubovima kazališta. Knjigu je objavila novopokrenuta izdavačka kuća Citadela libri.



Rajmund Kupareo rođen je u 1914. u Vrboski na otoku Hvaru, a umro u Zagrebu 1996. Kupareo je bio svećenik dominikanac, sveučilišni profesor, pjesnik, teološki pisac, esejist, skladatelj, prevoditelj i nakladnik. Kupareo je svoj prvi roman ‘Baraba – priča sa otoka Hvara’ objavio kao dvadesetogodišnjak za vrijeme Drugog svjetskog rata, danas taj roman stučnjaci smatraju najboljim hrvatskim romanom objavljenim u ratu. Nije nikada bio politički aktivan, a u vremenu Drugog svjetskog rata i NDH je pomagao židovima, tako da nije smatrao kako bi trebao strahovati od Partizana 1945. godine te nije otišao na Bleiburg, No ipak je na kraju 1949. godine emigrirao u Češku, jer je tadašnju novu komunističku vlast smatrao opasanom zbog njezine ateističke i anacionalne politike. U Češkoj je iste godine magistrirao teologiju, ali kada su i tamo komunisti došli na vlast, napušta i Češku. Dominikanske starješine su ga slale diljem svijeta, te je na kraju 1950. godine završio u Čileu kako bi sudjelovao u obnovi Čileanske dominikanske provincije. Kupareo je u Čileu izgradio fascinantnu znanstvenu karijeru. Predavao je kao estetičar, odnosno aksiolog na katoličkom sveučilištu Santiago da Chile, pisao je knjige o estetici u umjetnosti, osnovao je institut za estetiku, postao članom njihove akademije znanosti, odlikovali su ga posmrtno i na kraju su mu postavili poprsje na fakultetu na kojemu je predavao.

Kupareo je pisao na različitim jezicima, ali književnost je uvijek pisao na Hrvatskom jeziku, onda bi se njegova književna djela prevodila na druge jezike. Pisao je također i pripovijetke o našim iseljenicima, te je iza sebe ostavio veliki pjesnički opus, tako da ga se prvenstveno smatra pjesnikom. Sedamdesetih godina se vraća u Hrvatsku, nakon što je doživio moždani udar i više nije mogao predavat, te do 1996. godine živio u Dominikanskom samostanu u Kontakovoj ulici u Zagrebu u svojevrsnoj polu-ilegali, jer ga je pratila etiketa političkog emigranta, iako on nikada nije bio politički aktivan. Čak i devedesetih godina je i dalje bio negativno percipiran, no onda je ipak polako postao afirmiran kao pjesnik i tako postao barem malo vidljiv u javnosti, na kraju je dobio 1996. godine nagradu Vladimir Nazor, no pred samu smrt.

Komentari