U aktualnom hrvatskom slikarstvu portreti se rijetko susreću.Vjerojatno postoje jer slikari ponekad dobivaju narudžbe, no te slike uglavnom ne dospijevaju do izložbi i gledatelja.
S druge strane,ne bez razloga stvorena je fama kako se tek odabrani (umjetnici) mogu nositi s tim izazovom. Isto se tako sjećam davno višekratno izrečenih razmišljanja Matka Peića,kako je Albert Kinert najbolji hrvatski portretist.
Nedavno sam se susreo s nekoliko zanimljivih portreta suvremene hrvatske likovne umjetnice, akademske slikarice iz Dubrovnika, Nade Zec Ivanović,niz ulja na platnu srednjeg formata, koje su se skladno uklapale u moju ideju o portretima, kako su oni ponajprije zabilježeni, protekli i nepovratni trenutak vremena.
Portreti Marina Držića i Tina Ujevića ističu se posebice,obojica ključne figure hrvatske književnosti, uronjeni su u fantastični spleen, gdje uz pisca vidra (kako su zvali Držića)piše a on promatra svijet svojim gorljivim pogledom, dok je Tin (sjedeći u Blatu)okružen motivima Van Gogha i njegovih zvijezda promišlja o doživljaju svijeta, barem za početak, onoga, koji ga neposredno okružuje.
Osobni meni,najimpresivniji je portret slikaričine majke koja izranja iz bajkovitog ambijenta,okružena alejama cvijeća, prilazeći nam i tek što nije progovorila, dok je na licu brižni izraz.
Čekamo začuti riječi, koje nam ponekad u ovom življenju nedostaju, nema ih i samo ih majka može izreći.
Vrlo emotivni niz izvrsnih portreta Nade Zec Ivanović, slikarski snažan i vrlo samosvojan, jedinstven.
