Novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima o kojemu je završila javna rasprava 5. ožujka, izazvao je mnogo bure na više razina što se može vidjeti po javnim reakcijama, ali i po samim primjedbama na nacrt zakona u samoj javnoj raspravi. Samo zbog toga bi trebao biti neprihvatljiv za samo Ministarstvo kulture, te ga nikako ne bi trebalo pustiti u danju proceduru.
Za nakladnike portala tj. elektroničkih publikacija postrožuju se obveze i odgovornosti za sadržaj. Nadalje, obveza potrošnje 15% godišnjeg iznosa za promidžbu ili oglašavanje od strane tijela državne uprave, javnih ustanova i pravnih osoba po novom bi se trebala proširiti i na elektroničke publikacije. Među novinama je i uvođenje veće zaštite hrvatskog kulturnog identiteta kroz povećanje kvote hrvatske glazbe, hrvatskih audiovizualnih djela te uvođenje kvote za djela neovisnih producenata audiovizualnih djela. Ovo posljednje je prošlo u relativnoj tišini, no kada se uđe malo dublje onda se pokaže koliko je zapravo Nacrt zakona o elektroničkim medijima nakaradan.
Kako bi se moglo pojasniti što zapravo znači uvođenje kvota za djela neovisnih producenata audiovizualnih djela, valja se vratiti u 2017. godinu kada su ti isti neovisni producenti sklopili Koregulacijski sporazum s ravnateljem Hrvatske radio-televizije Kazimirom Bačićem. Društvo nezavisnih producenata je udruga, prema podacima registra udruga Ministarstva uprave predsjednik udruge je Dario Vince, inače poznat kao direktor produkcijske kuće ‘Ring multimedija’, odnosno ‘Ring produkcija’ d.o.o. , a potpredsjednik je Nebojša Taraba, inače poznat kao direktor produkcijske kuće ‘Drugi plan’ koja je nedavno prešla u većinsko vlasništvo njemačkog Distributera Beta Film, tako da je jasno kako se tu ne radi o nekakvim ‘nezavisnim’ producentima, svi projekti koje su radili imenovani gore ‘nezavisni producenti’ su direktno financirani od strane poreznih obveznika, a ne od privatnog novca. Dakle HRT potpisuje sporazum s udrugom, što znači kako se taj Koregulacijski sporazum ne odnosi na možda i stvarne nezavisne producente koji su van predmetne udruge. Teško je vjerovati kako je Hrvatska radio-televizija pristala sklopiti sporazum s jednom udrugom i tako joj dati ekskluzivno pravo na dio sredstava koja se prikupljaju RTV pretplatom – ukupno milijarda i 300 milijuna kuna, ali upravo se to dogodilo.
Prema tom sporazumu HRT ulaže sredstva za proizvodnju audiovizualnih djela, tih ‘nezavisnih producenata’ u gotovo 100 postotnom iznosu. Iako sporazum navodi obvezu ulaganja ‘nezavisnih producenata’ u iznosu od 5 posto, svakome tko se razumije u hrvatsku audiovizualnu produkciju jasno je kako stvarni nezavisni producent ne može namaknuti taj novac od eventualne dobiti ni da se stavi na trepavice, što daje za naslutiti kako tog famoznog ulaganja od pet posto neće niti biti, jer ne postoji način provjere takvog ulaganja osim slijepog vjerovanja ‘nezavisnim producentima’ na riječ. Kao da to nije dovoljno, Koregulacijski sporazum dalje kaže kako uz tih 95+5 posto, HRT daje u isti džep još dodatnih 11 posto i to 4 posto za produkcijske troškove, te još plaća 7 posto licence za primarni paket. Laički rečeno, nakon što HRT praktički sam bude financirao nekakvu seriju koju će ‘nezavisni producent’ zapravo u službi izvršnog producenta, s tim novcima snimiti, tada HRT kupuje licencu za projekt koji je on sam financirao. Dakle kupuju licencu za prikazivanje, što znači kako HRT ne postaje nositelj prava tog projekta, odnosno serije, već dobiva pravo prikazivanja na sedam godina, dok nezavisni producent koji nije uložio zapravo niti jedne kune u projekt postaje ekskluzivni nositelj prava, odnosno vlasnik tog audiovizualnog djela.
Dakle porezni obveznici, odnosno svi koji plaćaju RTV pretplatu, doslovno nekom privatnom producentu, koji sebe naziva ‘nezavisnim’ poklanjaju projekt s kojim on može raspolagati neograničeno. Kod sekundarnih prava, odnosno prava na prikazivanje van Hrvatske također HRT je izvukao kraći kraj, pa tako ako je financirao slučajno projekt s manje od 75 posto, tada HRT uopće nema nikakva sekundarna prava. Ako HRT koji slučajem želi nakon proteka od sedam godina ponovo prikazati projekt koji je, da ponovimo, sam i financirao tada mora ponovo kupiti licencu za prikazivanje i tu je u milosti jedino jer ima pravo prvokupa. Čak i kada bi vjerovali nezavisnim producentima da su oni stvarno uložili svojih pet posto u projekt, nije jasno prema kojem pravu bi postali 100 postotni nositelji prava, odnosno vlasnici. Ovo ne postoji nigdje u normalnom svijetu.
Ovakva priča oko Koregulacijskog sporazuma sada se suptilno prenosi na komercijalne televizije poput Nove TV i RTL-a i to uz pomoć ovakvog prijedloga zakona o elektorničkim medijima, gdje se nameće obvezujuća kvota audiovizalnih djela koja bi Novu tv i RTL koštala 5 posto od njihovih prihoda, a koji bi se izdvajali za audiovizualne sadržaje tih istih ‘nezavisnih producenata’, dakle sam zakon bi ih tjerao na to. U predmetnom nacrtu zakona ne piše hoće li komercijalne televizije zadesiti ista sudbina kao HRT, pa će biti u ovom slučaju zakonom natjerani davati silne milijune za proizvodnju projekata koje bi onda još i otkupljivali. Prema nekim procjenama moglo bi se tu naći i do 17 milijuna kuna privatnog novca koji bi magično postao ‘javni’ kako bi opet postao privatni i dodijelio se privatnim tvrtkama koje će onda proizvesti sadržaj, koji će komercijalne televizije ponovo biti natjerane zakonom prikazivati u primetime-u, čak bi se moglo dogoditi da na primjer Nova tv, odnosno RTL budu zakonom prisiljeni isključivo nabavljati sadržaj od nezavisnih producenata, a kako ne bi proizvodili svoj vlastiti sadržaj koji je u većini slučajeva komercijalno uspješniji.
Ministarstvo kulture, odnosno Republika Hrvatska bi se na ovaj način gotovo upetljala u uređivačku politiku komercijalnih televizija i to preko jedne udruge. Ovdje ne postoje kriteriji i uvjeti koji bi obvezali tog nezavisnog producenta na proizvodnju kvalitetnog sadržaja koji bi se prikazivao u primetime-u komercijalnih televizija, već bi televizije bile zakonski prisiljene uzeti ono što im se nametne kao sadržaj. Dakle ovakav prijedlog zakona, zajedno s tim famoznim Koregulacijskim sporazumom stavlja članove Hrvatskog društva nezavisnih producenata u povlašteni položaj, iznad svih ostalih nezavisnih producenata. Govorimo o članovima udruge koja nema niti svoju web stranicu, niti se može saznati koliko točno članova ima u toj udruzi, osim što znamo da su ‘nezavisni producenti’, a čak nisu prepoznati niti kao strukovna udruga. Koliko se god Ministarstvo kulture u Nacrtu zakona poziva na Direktivu EU 2018/1808, takva odredba u toj, ili bilo kojoj drugoj Direktivi ne postoji niti u primisli.
Ovakvim prijedlogom zakona, nabava audiovizualnog sadržaja od nezavisnih producenata bi bila sužena na jedan uski krug interesni povezanih pojedinaca koji bi uopće imali uvjete da ostvare takav poslovni jackpot bez ikakvog poslovnog rizika. Cijelu tu priču trebala bi nadgledati Agencija za elektroničke medije koja je opet priča za sebe. Najme ravnatelj Agencije je ujedno i član Vijeća za elektroničke medije, što je također neviđeno. Ta Agencija za elektroničke medije je također bila potpisnica Koregulacijskog sporazuma iz 2017. godine. Do sada je bilo nezamislivo da jedno regulacijsko tijelo sudjeluje u takvom cirkusu. Vrijedi ponoviti, Agencija za elektroničke medije i Hrvatska radio-televizija potpisuju sporazum sa jednom udrugom, koje nema niti status strukovne udruge, a koja se sastoji od grupice ljudi od interesa, koji sebe nazivaju ‘nezavisnim producentima’, iako nemaju veze s nezavisnosti, a još manje su producenti. Sada se takva situacija preslikava i na prijedlog novog zakon o elektronskim medijima. O umjetnicima, autorima i svim ostalim radnicima u prijedlogu zakonu ili sporazumu nema niti riječi, tu ‘nezavisni producenti’ nemaju nikakve obveze. Ovo je mimo svih direktiva Europske unije i Ministarstvo kulture to želi pretvoriti u zakon, između svega ostalog.
