U bosanskom loncu ponovno vrije. I ne, nije u pitanju agresija izvana, već unutrašnja agresija koja tinja već desetljeće i pol, zamotana u celofan građanske papazjanije koja za cilj ima samo jedno – državu Bosnu i Hercegovinu po mjeri “tko jači, taj kvači“.
Tu kuhinju bošnjačkih velemajstora “tolerancije i ravnopravnosti” s vremena na vrijeme začine zapadni globalisti i eurobirokrati koji često vole pobjeći od vlastitih začahurenih kerefeka do brdovitog Balkana, podučiti malo balkanska plemena na kojim temeljima da grade državu.
Da se nisu umiješali Amerikanci puškaranje bi se i dan danas nastavilo
Isto su pokušavali i u ratu, rezultat je bio odbacivanje svih mirovnih inicijativa koji su nadmeni europski pametnjakovići donosili u BiH s namjerom da završe rat. Nahodavali su i Stoltenberg i Owen i cijela bulumenta dobro plaćenih skorojevića koji često nisu znali ni izgovoriti imena mjesta u kojem su se milošću europskog novca našli. Puškaranje bi se vjerojatno nastavilo i dan danas da se nisu umiješali Amerikanci, umorni od europskog mrtvila i došli riješiti problem u srcu Europe.
Rezultat je bio Daytonski mirovni sporazum, akt koji je donio prekid rata, ali i navukao masakriranoj i zaklanoj zemlji luđačku košulju od koje se ni dana danas oporaviti ne može.
Velikobošnjačke tendencije u BiH nisu zamrle, dapače, pridružile su im se i neke “građanske” snage koje pošto poto žele sve staviti u isti lonac, promiješati i servirati eurounitaristima na kušanje.
Kao što prosječnom Nijemcu na moru možeš podvaliti oslića umjesto brancina ili neku brlju od koje ti rastu nokti umjesto kvalitetne odležane ličke šljivovice, tako se i velikobošnjački veleumnici nadaju da će Europi uspjeti podvaliti građansku državu u kojoj će se naglo probuditi ljubav među građanima.
Europa izgleda “puši” iste spike umorna od poraza na vlastitom terenu na kojemu pomahnitali “Allahu ekber” đaci kolju ljude nasred ulice. Nadaju se barem jednoj pobjedi, ali varaju se ako misle da su konačno našli sugovornike u onima koji su i u ratu blagoslivljali dolazak mudžahedina, koji su potom, u maniri širenja “tolerancije i ravnopravnosti”“ lovili “nevjernike” kao zečeve i ritualno im odsijecali glave.
Ako žele vidjeti kako narodi žive u miru, neka dođu u Hrvatsku i vide uključenost hrvatskih Bošnjaka (i Muslimana – veliki je broj koji se na popisu i tako deklariraju) koji su primjer jedne od najintegriranijih islamskih zajednica u Europi.
Pomozi sirotu na svoju sramotu, govorili su i govore iskusni ljudi
Da nije bilo Hrvata u BiH, današnja BiH vjerojatno ne bi ni postojala. Od referenduma, do organiziranog otpora velikosrpskim pretenzijama, do ukidanja vlastitog entiteta u korist zajedničke Republike Bosne i Hercegovine.
Da ne govorimo o strateškoj pomoći Armiji BiH, zbrinjavanju izbjeglica i ranjenika pa sve do izravne vojne pomoći temeljem Splitske deklaracije i deblokade Bihaća u kojemu bi, da nije bilo Oluje, Mladićevi krvnici poklali još barem tri Srebrenice.
Bilo je i u hrvatskim nastojanjima povelikih grešaka, logora, ubojstava nevinih i bezumno loših politika. To treba priznati kako bi sami Hrvati oprali ljagu s onih koji su braneći svoje domove i djecu, obranili i Bosnu i Hercegovinu.
No, s presuđenim udruženim zločinačkim poduhvatom Prliću i ostalima, velikobošnjačka politika dobila je idealnog asa u rukavu s kojim je trebalo odigrati igru stvaranja unitarne države po uzoru na “Islamsku deklaraciju“ Alije Izetebgovića.
Konstitutivnost naroda stoga je očita prepreka, iako je Daytonski mirovni sporazum koji ju podrazumijeva potpisan rukom istog tog Izetbegovića. Sada se pod krinkom “europeizacije” Bosne i Hercegovine silom želi izbaciti konstitutivnost kako bi ustupila mjesto građanskom karakteru države. Ražanj je postavljen, a zec je u šumi. Ponovno se preko leđa najmalobrojnijeg naroda žele ostvariti nametnuti stereotipi o “jednakosti”, a pri tom se prešućuje činjenica kako Bošnjaci Hrvatima biraju nelegitimnog predstavnika.
Uz to, vodeće stranke koje zagovaraju građanske postulate odavno su u tihoj personalnoj uniji s Bakirom Izetbegovićem. Stoga je nečuveno da bošnjački SDP (nekad doista građanska stranka koju su birali predstavnici svih naroda, sada prikrivena bošnjačka stranka) drži lekcije hrvatskom SDP-u koji ni luk jeo, ni luk mirisao.
U vrlo uravnoteženom priopćenju hrvatski SDP naglasio je svoju privrženost dogovorima koji će biti plod dogovora svih sa svima, ali i nužnost provedbe onih okvira koji su na snazi: Daytona i Ustava. Naravno, takva politika je “desničarska“ i “Tuđmanova“, međutim, naprosto je nevjerojatno da stranka iz Hrvatske mora podučavati stranku iz BiH njihovim zakonima.
Bošnjački političari ne spominju hoće li se građanska država graditi na teritoriju Srpske
I još im hrvatski socijaldemokrati suptilno poruče da takvom politikom samo idu na ruku Mili Dodiku. Gle čuda, bošnjački političari uopće ne spominju hoće li se građanska država graditi i na teritoriju Republike Srpske. Izgleda da su svjesni kako je RS preveliki zalogaj, imajući na umu Miloševićeve riječi Mladiću u snimljenom razgovoru 1996: “Mi smo Republiku Srpsku napravili, to je stvar čista.”
To neodoljivo podsjeća na ratnu 1993. do kada su od Srba izgubili više od pola teritorija, pa su kao supstituciju bacili oko na Srednju Bosnu i dolinu Neretve, područja naseljena Hrvatima. I to je bio jedan od razloga početka krvavog i razarajućeg bošnjačko – hrvatskog sukoba. Nažalost, povijest se ponavlja. Nemogućnost nametanja građanskog koncepta Republici Srpskoj sada bi trebao Federaciju pretvoriti u unitarnu tvorevinu u kojoj će Hrvati biti preglasavani i legalno i legitimno.
Politici u BiH potrebno je novih aktera i novog pristupa
BiH mora postati funkcionalna država, u tome ju sprječava Dayton. Malo dobre volje, iskrenog zalaganja i smanjivanja želje da se drugi narodi osjećaju lošije dovelo bi do rezultata. Ovako, svatko tjera svoje, a država tone sve dublje.
Hrvatska politika mora se konačno zauzeti da se donese stabilnije i poštenije rješenje za sve. Što ona radi? Radman se češka, Plenković mudruje, Milanović pokušava. Hrvatskom HDZ-u odgovara stanje latentne napetosti jer samo tako su sigurni da glasove grupiraju na svoj konto. Hrvati su svjesni da moraju ići na sigurno, pa i birati Čovića, iako ga preziru. Međutim, i tu se stvari mijenjaju.
Sve veći broj ljudi bira “republikance“, alternativnu stranku s hrvatskim predznakom. Izgleda da je i Hrvatima dosta uvijek te jedne politike konflikta, i oni traže nove političke lidere koji će moći sjesti s ostalim akterima u BiH, a ne koristiti tešku poziciju Hrvata i usput se besramno bogatiti.
Svaki dogovor koji ide pravednom rješenju i statusu svih naroda u BiH treba podržati i dati mu priliku. Svaki dogovor koji ide na štetu vitalnim interesima Hrvata u BiH treba odbaciti i prokazati. To je u nacionalnom interesu Republike Hrvatske. Hrvatskoj treba stabilan susjed i svatko tko u tome vidi miješanje u politiku susjedne države je slijep, a vrlo vjerojatno i zloban.
Hrvatska niti može niti bi joj trebalo biti u interesu određivati politiku susjedne zemlje, ali zaštiti prava svojih sunarodnjaka i time doprinijeti stabilnosti svog neposrednog susjeda nije samo ustavna i politička, već i moralna obveza.
