Tomislav Stipić: Ako je suditi samo po anketama, Možemo! i SDP mogli bi preuzeti grad Zagreb. No, to baš i nije tako jednostavno

Anketa je pokazala: Tomislav Tomašević najprihvatljiviji je kandidat među biračima ljevice i lijevog centra. Ukoliko anketa nije puno pogriješila (na parlamentarnima su ankete opasno podbacile), Možemo! i SDP mogu biti zadovoljni.

Prvi nešto više jer su uspjeli izbiti na prvo mjesto preferencija u metropoli, SDP nešto manje, ali ipak nisu potonuli kako im se predviđalo. Zajedno imaju više od 40% elektorata što bi im moglo donijeti i prevlast u zagrebačkoj skupštini. Zbog boljeg rezultata tu bi mogle pripomoći i manje grupice centra i lijevog centra, no ponekad manji partneri radi svojeg preživljavanja znaju cijelu priču okrupnjavanja dovesti pod znak pitanja, a nerijetko se i prodati drugoj strani. Ako je suditi samo po anketama, Možemo! i SDP mogli bi preuzeti grad Zagreb. No, to baš i nije tako jednostavno, ako je suditi po držanju Tomislava Tomaševića.

SDP je u ovu utakmicu ušao s dobrom vjerom. Peđa Grbin, novoizabrani predsjednik najveće oporbene stranke još je u svojoj unutarstranačkoj kampanji govorio kako ne bi imao problem s time da Tomašević bude zajednički kandidat oporbe. U tome je ostao dosljedan kada je vidio da SDP grada Zagreba nema dostojnog kandidata koji bi išao na noge zagrebačkom imperatoru Milanu Bandiću. Zagrebački SDP je devastiran, djelovanje njegove baze i predsjednika u posljednjih desetak godina ostavili su spaljenu zemlju, a poput napalm bombi dodatne požare potpirivali su Bandićevi spavači u Partiji. Brojni članovi ili čak i dužnosnici bili su na platnom spisku zagrebačkog gradonačelnika koji si je tako osiguravao bokove.

To je jedan od glavnih razloga zašto je SDP doživio posrnuće na prošlim izborima. Ljudi jednostavno nisu više vjerovali u priče kontra Bandića, dok su mu viđeniji SDP-ovci držali lojtre. Micanjem Bandićevih kadrova i organizacija SDP-a njemu sklonih, Grbin je napravio prvi važan korak. Drugi, ne i manje važan, bilo je pacificiranje goleme ambicije i ega Gordana Marasa, čovjeka koji u svojem političkom djelovanju nije ostao upamćen po ničemu, osim što je vlastitoj stranci radi svojih hirova izbio desetke tisuća kuna (sjećamo se Marasa, Gordana Marasa iz kampanje za EU izbore).


Grbin je i tu pokazao staloženost i mirnoću jer nije lako reći ‘ne’ osobi koja mu je pružila potporu na unutarstranačkim izborima. Pokazavši nesklonost klijentelizmu, Grbin je svakako izabrao teži put, ali u ovom slučaju dugoročno isplativ. Jer ‘novi SDP’ kojega je novi predsjednik proklamirao u kampanji ne može biti predvodnik promjena s istim bernardićevskim oportunizmom. Manjak uvjerljivosti u javnosti kao lider oporbe, Peđa Grbin nadomjestio je strateškim promišljanjem.

Druga strana medalje zajedničkog pohoda na politički skalp Milana Bandića egzistira u osobi i novostečenoj popularnosti Tomislava Tomaševića. U nedostatku jakih političkih lica u gradu Zagreba, Tomašević je svojim aktivističko-političkim pristupom iskočio kao jedini ozbiljan politički takmac. Međutim, zrelost SDP-a da ne inzistira na svojem primatu u Zagrebu ostala je u sjeni Tomaševićevog ega. Iako je i on svjestan da bez SDP-a ne može dobiti Bandića, dogodio mu se sindrom svih novopečenih zvijezda – da sam može spasiti svijet, u ovom slučaju Zagreb.

I Zagreb i Hrvatska predugo su u raljama koruptivne konselijerske močvare po mjeri Bandića i njegovih uhljebničkih prijatelja iz HDZ-a. Pri tome nema ništa sporno da Tomašević preispituje poziciju SDP-a, iz kojega je Bandić potekao i čiji je utjecaj u zagrebačkom SDP-u godinama bio presudan. Što bi sam Bandić rekao, bio im je i mama i tata. Ipak, potezi koje je povukao novi predsjednik SDP-a trebali bi Tomaševiću biti alarm za akciju, jer Zagreb nema vremena čekati još jedan kolosalni dogovor oporbe. Nastavi li se ponašati kao uvrijeđena mlada, a SDP mu je dao mogućnost da postane gradonačelnik, moglo bi se dogoditi da Bandić i njegovi partneri iz HDZ-a blitzkriegom ‘uđu sazad’. To bi u najkraćem roku izazvalo nove potrese u aktivističkoj koaliciji Možemo! i sasvim sigurno njihove razočarane birače ponovno pasiviziralo ili vratilo pod okrilje SDP-a.

U Mađarskoj se dogodila povijesna okolnost da se i lijeva i desna oporba ujedinila u jedan blok protiv Orbana. Niti jedna koalicija niti vlast nisu idealne. Ali iznevjeriti mogućnost tisuća ljudi koji u Zagrebu čekaju pad Milana Bandića znači samo jedno – nedoraslost i osobnu frustraciju. Zajednički blok ljevice i lijevog centra, ali moguće i šire sve do centra, može biti početak kraja vladavine HDZ-a i na razini države. Povijest je učiteljica života, nakon izbora u Zagrebu 1997. i pobjede oporbe (iako Tuđman nije dopustio „oporbenu situaciju“ u glavnom gradu), koalicija ljevice i centra pobijedila je na parlamentarnim izborima 2000. Posthadezovsko i postbandićevsko razdoblje bit će teško poput razminiravanja. Brojne mine kriminala, korupcije i nemorala ostat će posijane na društvenoj njivi. Za uništiti ih bit će potrebno mnogo više od aksioma ‘sliku svoju ljubim’. Politika nije maraton, ona se trči na duge staze. Grbin je, izgleda, to shvatio, hoće li i Tomašević? Sad je sve na njemu.

Komentari