‘Svećenici moraju biti skromni, njihova je zadaća odgajati vjernike u slobodi savjesti, a ne opservacije o dnevnoj politici’

Foto: Tomislav Stipić

Drevna Križevačka eparhija za vjernike katolike istočnog obreda dobila je svog 14. po redu vladiku u osobi mons. Milana Stipića, dosadašnjeg apostolskog administratora. Vladika Stipić najmlađi je biskup u Hrvatskoj i deveti najmlađi u katoličkom svijetu. Razgovor smo vodili u njegovom uredu u eparhijskom ordinarijatu kojega je nakon više od 60 godina vratio u Križevce gdje je i sjedište eparhije. Otvoren, komunikativan, prijateljski nastrojen prema medijima rado je odgovarao na pitanja što možda nije svojstveno svim katoličkim biskupima u Hrvatskoj, ali je svakako osvježenje. Biskup Stipić progovorio je o odnosu grkokatolika i pravoslavnih, brojnim izazovima koji ne zaobilaze Hrvatsku, društvu i Crkvi, svom viđenju treba li se Crkva miješati u politiku, Vatikanskim ugovorima i Papinoj podršci gay parovima.

Poštovani vladiko, osim što ste najmlađi biskup u hrvatskom katoličkom episkopatu, deveti ste najmlađi biskup u svijetu. Tih osam koji su od Vas mlađi svi dolaze iz istočnih katoličkih crkava. Zašto su katolički biskupi istočnog obreda uvijek najmlađi, jesu li istočne crkve same po sebi mlađe vjernicima i svećenstvom, ili vas je malo pa je teže izabrati biskupe?

Nije nas baš tako malo kako se misli, istočnih katolika je u svijetu 25 milijuna. Istočne crkve imaju svoj Sinod koji autonomno izabire biskupe, papa ih samo potvrdi. To je praksa u Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi i grkokatoličkim crkvama na Bliskom istoku. Inače je neka tendencija da se kod istočnih katoličkih crkava, ali i kod pravoslavnih biraju mlađe vladike. Spontano je to postala tradicija, na neki način. Tako da ni moj slučaj nije izuzetak. Makar, u našoj Križevačkoj eparhiji biskupa imenuje izravno Sveti otac.

Vaša zajednica je među malobrojnijim biskupijama u RH, iako vi kao crkva pripadate Katoličkoj crkvi. No, bez obzira na malobrojnost, Križevačka eparhija koja Vam je povjerena teritorijalno je najveća i proteže se na teritorij čak tri države. Možete li nam ukratko predstaviti Vašu zajednicu?



U Križevačku eparhiju pripadaju grkokatolici u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Našu zajednicu čine hrvatski grkokatolici sa Žumberka, iz Zagreba, Križevaca i ostalih mjesta u RH. Zatim, imamo veliki broj Rusina koji su se u istočnu Slavoniju i Srijem doselili negdje u 18. stoljeću. Tu su i Ukrajinci koji su u naše krajeve došli krajem 19., početkom 20. stoljeća. Tu su i grkokatolici iz Makedonije, Slovačke i Mađarske koji su doselili u naše krajeve u novije vrijeme, a nađe se i pokoji i grkokatolik s Bliskog istoka. U našoj crkvi u Zagrebu čak sam susreo i dvije Sirijke grkokatolkinje. Pluralizacijom društva, naša zajednica postala je multietnička, bila je to i ranije. Također, imamo i ostale koji dođu u našu zajednicu i ostanu u njoj. Ja uvijek volim reći kako se vjernik ne postaje nužno po mami i tati, naravno i taj tradicionalni način je vrlo bitan, ali vjernik se postaje po Duhu Svetom i milošću Božjom, da osoba povjeruje i da se priključi. U cijeloj eparhiji imamo 40-tak župa sa 40-tak svećenika, dva monaha i ženske samostane časnih sestara.

Dolaskom Vas, najprije kao administratora eparhije a sada i novozaređenog vladike i ordinarija, sjedište biskupijskog ordinarijata vraćeno je nakon dugo godina u Križevce, do sada je sjedište bilo u Zagrebu iako eparhija nosi naslov “Križevačka“. Što Vas je ponukalo da to učinite?

Sjedište i naslov eparhije uvijek je ostao u Križevcima, samo je biskupijski ured zbog administrativnih razloga pedesetih godina prošlog stoljeća bio preseljen u Zagreb. Ovdje u Križevcima je naša katedrala i ona je majka svih crkava u našoj eparhiji. Važno je da je majka crkva duhovno i liturgijski živa i smatrao sam da je dostojno i pravedno da naša katedrala oživi. Mi tu imamo i Pokret fokolara, samostan časnih sestara, Dom za djecu, Dom za starije, Katedralni zbor, Biskupijsku knjižnicu, arhiv i muzej i nema razloga da se glavna crkva naše eparhije ne razvija u svakom pogledu. Križevci su jedan perspektivan grad, kulturan grad i kao takav sasvim pogodan da u njemu stoluje grkokatolički biskup koji će okupljati vjernike i doprinijeti ukupnom životu samoga grada. Sretan sam što smo Ordinarijat vratili u Križevce, optimist sam i očekujem da naša zajednica u Križevcima može samo rasti. 

“Mi smo jednako katolici kao i rimokatolici, ali se ne sramimo svoje tradicije i svoga identiteta“

S obzirom da je Vaša zajednica mala i o njoj se ne čuje baš puno u javnosti, mnogi grkokatolike miješaju s pravoslavnima, čak i neki rimokatolici imaju dvojbe i, očito zbog neznanja, smještaju grkokatolike među pravoslavne. Jeste li Vi ikada doživjeli takvu etiketu i ima li tog nerazumijevanja danas?

Ima toga i danas i vrlo se često dogodi da nas miješaju s pravoslavnima što je u jednu ruku i prirodno jer mi imamo gotovo jednaku vanjsku ikonografiju kao i pravoslavni. Mi se ne sramimo svoje tradicije i obreda jer je to dio našeg identiteta. Što se tiče pitanja odnosa prema drugima i drugačijima, to je problem mentaliteta. Zašto bi se netko gnušao bilo koga druge vjere ili drugačijeg obreda, drugačije boje kože ili podrijetla? Zar je to problem ako jedan kršćanski svećenik istočne crkve hoda po ulici u jednoj kršćanskoj, katoličkoj zemlji? Meni je jasno da smo mi imali rat i cijelo to nasljeđe rata je bremenito, ali mi smo kroz povijest ratovali s mnogima. Mi smo turistička zemlja i svake godine dolaze nam milijuni stranaca. Gdje bismo stigli kada bismo se gnušali svih drugih i drugačijih ljudi koji prolaze našom zemljom. Treba mijenjati mentalitet. Djeca koja se sada vjenčavaju nisu bila ni rođena za vrijeme rata. Trebamo odgajati novu generaciju koja neće imati predrasude ni prema muslimanu, židovu, pravoslavcu, protestantu ili katoliku. Mi smo premala zemlja da bismo si dozvolili takav luksuz i to može biti jako opasno, pogotovo u nesigurna vremena. Da zaključim, činjenica jest da naš vanjski izgled i cijela naša liturgija ima velike sličnosti s pravoslavnom crkvom, ali mi smo jednako katolici kao i rimokatolici, odnosno katolici rimskog obreda. I to je vrlo bitno da se zna. 

Kad spominjemo pravoslavnu crkvu, dosta je teško povijesno nasljeđe između pravoslavnih i grkokatolika. Oni su dugo smatrali da ste vi kao grkokatolici zapravo počinili svojevrsnu izdaju priznavajući primat rimskog pape. Neki pravoslavni svećenici i episkopi u Hrvatskoj su svojedobno izjavljivali da bi radije ušli u džamiju nego u “unijatsku“ crkvu, pogrdno vas nazivajući unijatima. Kakvi su danas odnosi s pravoslavnima?

Postoji to povijesno nasljeđe koje je teško i prisutno, ali danas su odnosi mnogo relaksiraniji nego što su bili. Promijenile su se prilike, došli su neki novi ljudi, vrijeme je učinilo svoje. Shvatili su i pravoslavni i grkokatolici da jedni drugima nisu ni opasnost ni konkurencija. Imao sam vrlo lijepe susrete i s mitropolitom Porfirijem u Zagrebu, i vladikama Jovanom i Gerasimom u Pakracu i Karlovcu i mogu reći da pristupamo jedni drugima u dobroj vjeri, pogotovo kada imamo mnogo zajedničkog u liturgiji pa se po tom pitanju nalazimo u razumijevanju. Također, bio sam nedavno u Vojvodini gdje je naša eparhija svetog Nikole i gdje kao vladika služi Đura Džudžar. I vidio sam sasvim solidne odnose grkokatolika i pravoslavnih. To je način kako se odnositi jedni prema drugima i u budućnosti, bez nekih pretenzija i negativnih vibracija. Imamo povijesnu datost koja je utemeljena i takva će ostati, ali to nije razlog da se kao braća ne susrećemo u Kristu. 

Ušli smo u vrlo izazovna vremena. Mogu li kršćani pridonijeti smirivanju tenzija u društvu?

To bi bilo jako dobro da kršćanske crkve zajednički pridonesu smirivanju tenzija u svijetu, ali mislim da se to neće tako brzo dogoditi, ne zbog crkvi samih, već zato što je u cijelom svijetu situacija vrlo izazovna. Svijet se brzo mijenja, nismo nikada imali ovakvu situaciju s virusom, ekonomske nestabilnosti su velike, siromašni postaju još siromašniji, velike su napetosti među svjetskim silama. Kršćani trebaju buditi pozitivnu snagu u društvu i zajednički ovo teško vrijeme pred nama učiniti što je moguće lakšim. Kad god je bilo neko teško vrijeme ili krize, ljudi su se povezivali međusobno. Nadam se da će se to dogoditi i u ovom trenutku. Kršćane povezuje živi Krist i nije bitno jesi li katolik, pravoslavac ili protestant, postoji ta spona koja nas povezuje, a to je naš Gospodin. I to je naša zajednička, najvažnija poveznica. 

“Bilo bi puno bolje da svećenici i biskupi više promiču Evanđelje, a manje se bave dnevnom politikom“

Kako Vi ocjenjujete utjecaj Katoličke crkve u hrvatskom društvu?

To je vrlo široko pitanje. Mi možemo to pitanje promatrati iz više različitih perspektiva: utječe li crkvena hijerarhija na politiku, utjecaj zajednice vjernika na društvo ili utjecaj socijalne komponente Crkve na društvo.

Konkretno, miješa li se Crkva u politiku?

Da, Crkva se miješa u politiku na način da jasno kaže svoj stav o svim bitnim pitanjima u zemlji u kojoj se 80% stanovništva deklarira katolicima. No, ne na način da Crkva nameće državi što treba raditi, već da se u jednom konstruktivnom dijalogu zalaže za  opće dobro i za dobro vjernika koji u toj državi žive.

Naravno da Crkva ima pravo artikulirati svoj stav o svim bitnim pitanjima, kao i ostale nevladine organizacije u zemlji, ali je li neumjesno kada jedan hrvatski biskup govori o „nenarodnoj“ vlasti koju je izabrao narod ili da svećenici koriste propovjedaonicu za političke govore i agitiranje za neku političku opciju? Nije li to direktno u suprotnosti s Isusovim riječima iz Evanđelja “Caru carevo, Bogu Božje“? A bilo je takvih slučajeva mnogo.

Svaki biskup može imati svoje mišljenje i istaknuti svoj stav, ali onda mora stajati iza toga. Poštujem svakoga biskupa i ne mogu ulaziti u tumačenje pojedinih izjava. Po mom uvjerenju bilo bi puno bolje da svećenici i biskupi nastupaju više u širenju Evanđelja, a manje u dnevnopolitičkim opservacijama. Jer zbog širenja Evanđelja smo tu. Moje je osobno mišljenje da je potrebno ljude odgajati u slobodi vlastite savjesti kako bi sami mogli učiniti ispravan izbor. Kako kod glasovanja na izborima, tako i kod bilo kojeg drugog izbora u životu. Mi moramo odgajati vjernike da nauče živjeti po slobodi vlastite savjesti. Osobno u svojim propovijedima uvijek nastojim približiti ljudima život i svakodnevicu, poučiti ih vjeri kako bi svoje prepreke i poteškoće lakše savladavali u zajedništvu s Kristom. To je temeljna zadaća svećenika i biskupa.

Sljedećih godina događa se velika generacijska smjena hrvatskih biskupa. Papa Frane već je počeo s promjenama, mnogi biskupi koji su imenovani nisu s područja tih biskupija, mnogi su redovnici. Kao da su zapuhali neki novi vjetrovi. Koliko se Crkva u Hrvatskoj mijenja i kamo ta eventualna promjena vodi?

Definitivno je vidljivo da se struktura mijenja jer je to prirodno generacijski. Ne treba očekivati neke radikalne i brze promjene u Crkvi. Crkva se mijenja kroz povijest, ali uvijek polako i sistematično. Društvo se također mijenja, kao i mentalitet ljudi. Tako očekujemo i nove ljude u Crkvi koji će drukčije gledati i na društvo i na svijet općenito. Svi mi, biskupi i svećenici u Crkvi, smo odrasli u ovoj društvenoj sredini i u sebi nosimo mentalitet vremena u kojem živimo. Na nama svima je odgovornost da olakšamo hod Crkve kroz vrijeme i da budemo dobri pastiri svojim vjernicima potičući ih na dobro.

“Objavio bih financijski izvještaj svoje eparhije, nemam što skrivati. Kod nas je sve transparentno“

Kad govorimo o promjenama, jednu bitnu promjenu nagovijestio je i dubrovački biskup, mons. Mate Uzinić koji je financijski izvještaj svoje biskupije odlučio staviti na web stranicu i učiniti ga vidljivim čitavoj javnosti. Biste li Vi to isto učinili i za svoju eparhiju?

Zašto da ne? Nemam nikakvih problema s tim. Naša eparhija je financijski vrlo skromna, naša ekonomska bilanca je možda na razini dvije, tri financijski snažnije rimokatoličke župe. S obzirom da malo imamo, malo i trošimo, a sve ono što dobijemo strogo namjenski potrošimo. Što se toga tiče, tu smo vrlo transparentni i državi svake godine podnosimo izvještaj na što su utrošena sredstva.

Dakle, i Vaša eparhija dobiva svoj udio iz novca koji država uplaćuje Katoličkoj crkvi?

Dobiva, iz razloga što je nama 80% imovine nacionalizacijom prešlo u vlasništvo države i prema Vatikanskim ugovorima taj novac države je na neki način supstitucija. Ta sredstva trošimo uglavnom za uzdržavanje župnih zajednica i kao pomoć našim svećenicima od kojih su većina obiteljski ljudi s djecom i na to, s obzirom da su to male zajednice i župe, ide oko 60% naših prihoda. Ostatak ide na obnovu sakralnih objekata, Caritas i financiranje naših odgojnih ustanova. Nisu to velika sredstva, ali mi smo jako zahvalni na tim sredstvima. Međutim, nastojimo živjeti skromno. 

“Svećenici bi trebali biti skromni, a s materijalnim dobrima Crkva treba raspolagati skromno, s odgovornosti i zahvalnosti“

Je li vrijeme da se revidiraju Vatikanski ugovori i da se Crkva financira isključivo darovima vjernika? Mnogi vjernici kažu, a i neki svećenici da je Crkva nekada bila puno bliža narodu, onda kada nije imala državne dotacije?

Vatikanski ugovori reguliraju mnoga pitanja u odnosima između Svete Stolice i RH i mnoga pitanja između naše države i Crkve. Kad se govori o Vatikanskim ugovorima, većinu ljudi zanima pitanje financijskih sredstava. Na temu revidiranja Vatikanskih ugovora mogu  razgovarati i odlučivati zajednički oni koji su taj ugovor i sklopili, a to su Sveta Stolica i RH. Osobno sam obišao mnoge svećenike i nisam susreo puno bogatih svećenika koji se razbacuju, što je neka tendencija u promišljanju ili opće prihvaćeno razmišljanje. Individualno ima sigurno i takvih. Ali velika većina naših, ali i rimokatoličkih svećenika živi sasvim prosječno. Netko možda ima bolju župu i okolnosti, nema obitelj pa troši na druge stvari. Bilo bi jako dobro da svećenici budu skromni u svojim životnim navikama. Nažalost, dogodilo se to da je nakon komunizma i nove društvene realnosti materijalno postalo nekako bitnije, pa se gradi, kupuje, troši. Ljudi to vide i shvaćaju da to sve ide iz njihovih plaća. Moje mišljenje je da svemu trebamo pristupati skromno, s odgovornosti i zahvalnosti. 

U javnosti se često kao točka prijepora spominje vjeronauk. Treba li vjeronauk biti u školama?

Smatram da je dobro što je vjeronauk u školi. Međutim, treba gledati da vjeronauk bude organiziran na način da se djeca koja ne idu na vjeronauk zbog toga ne osjećaju zapostavljenom ili da im nepohađanje vjeronauka ne  stvara poteškoće te da se na njih loše gleda. Ja sam se više puta susreo s predrasudama i znam kako je to biti drugačiji. Moguće je organizirati nastavu tako da djeca pohađaju vjeronauk, ali isto tako da i djeca koja ne idu na vjeronauk imaju adekvatan sadržaj koji će pohađati. Postoje mnoga katolička djeca čiji roditelji nisu praktični vjernici te im je taj sat vjeronauka jedini susret s Crkvom ili Bogom. Također, religioznost je važan segment čovjekova života i ne bismo ga trebali zapostavljati. U mnogim tehničkim školama djeca uče matematiku, računanje ili mjerenje itd. i mnogi smatraju da humanistički predmeti za njih nisu važni. Pa zar tesar, elektrotehničar, kamenoklesar ili netko drugi nije dostojan znati nešto i o književnosti, glazbi, povijesti? Tako i ovo. Nikoga ne bi trebalo smetati pohađanje vjeronauka u školama zato jer je to sloboda izbora. Svakome se treba dati mogućnost da izabere, muslimanskoj djeci na islamski, pravoslavnoj na pravoslavni vjeronauk, onima koji nisu vjernici etika ili nešto drugo. Vjeronauk treba biti nešto što će djecu obogatiti kao ljude, a ne ih osiromašiti. 

“Kršćani prema niti jednoj manjini ne smiju imati negativan stav“

Mediji su prenijeli Papino mišljenje kako bi država trebala građanski skrbiti o gay osobama koji zaslužuju imati obitelj. Veliki broj katoličkih vjernika nije baš sa simpatijama dočekao to mišljenje. Što Vi mislite?

Papa ne revidira stav Crkve o obitelji kao zajednici muškarca i žene. Papine izjave treba sagledavati u kontekstu njegovog nastojanja da se osobe drukčijih pogleda na svijet nema pravo šikanirati ili ih dovoditi u situaciju nesigurnosti ili prijetnje samo zato što imaju drugačije sklonosti. Kršćani ne bi trebali prema bilo kojoj manjini imati negativan stav. Također, niti kršćani ne bi trebali biti predmetom šikaniranja zato jer imaju svoj pogled na svijet i slijede nauk Crkve. Uvažavanje je ključ odnosa među ljudima koji imaju različite stavove. I svi smo pozvani jedni prema drugima se odnositi s uvažavanjem.

Biste li Vi kao biskup otišli recimo blagosloviti stan ili kuću jednom homoseksualnom paru koji se osjeća dijelom Katoličke crkve?

Ako me pitate bih li blagoslovio njihov način života, to ne bih mogao jer sam ja službenik Crkve koja ima jasan stav oko pitanja obitelji. Također, ne bih išao negdje gdje bih osjetio određeno iskušavanje ili nametanje u smislu neke javne eksponiranosti. Međutim, ja bih svakome blagoslovio stan tko me to zamoli. Kao svećenik sam ulazio u mnoge kuće na blagoslov, i nisam pitao nikada tko kako živi, s kim provodi vrijeme i čime se bavi. To je njegova privatna stvar. Pozivali su me i ljudi koji nisu vjernici i ja bih se uvijek odazvao u njihov dom. Nikada nikome kao župnik nisam uskratio blagoslov kuće, odlazio sam svima koji su me zvali.

Komentari