U javnom prostoru se ovih dana pojavljuju brojni krojitelji javnog mnijenja, ljudi za koje bolje upućeni znaju da su iza zavjese u nekoliko navrata pokretali nove društvene i državne pokrete, političke platforme i u javni prostor lansirali ljude za koje nitko dotad nije znao ili nisu imali važniji značaj za građanstvo i politike oko nas.
Oni se ovih dana u javnom prostoru sve više čude što se u doba apsurda ‘epidemioloških mjera’ kako vrijeme odmiče kristaliziraju, kako oni kažu, “dva tabora istih obrazaca ponašanja i djelovanja koji produbljuju podijeljenost društva u doba svjetske pandemije”. Da ne širimo priču na ono što nazivamo zapadne zemlje, SAD, Australiju i tako dalje, objasnit ću o čemu se radi samo na primjeru za čitatelje najvažnijeg okruženja – Hrvatske.
U našem je javnom prostoru od početka korona ludila stvorena najprije grupa epidemijskih influencera za koje je vlast u dogovoru s vođama mainstream medija odlučila da će krojiti korona narativ i u prvoj godini epidemije voditi kampanju straha uz krilatice poput ‘Svi.U.Kuće.Odmah.Sada!’, ‘Ostani doma’, ‘Spasimo bake i djedove’ i tako dalje.
To su ljudi poput Igora Rudana koji je svoju vidljivost stvarao kroz Večernji list još prije početka epidemije, znanstvenike na plaći u inozemstvu koji su hrvatske medijske stupce u nekoliko navrata punili s naslovima da su otkrili lijek za rak, da su na pragu lijeka za tumor i slično poput Ivana Đikića i Igora Štagljara, zatim također strani hrvatski znanstvenici Luka Čičin-Šain i Nenad Ban koji su nekoliko puta pronalazili ‘Ahilovu petu koronavirusa’ pa zatim SDP-ovi stručnjaci poput Branka Kolarića i Pulmologa Sriće, do nebrojenih zamjenica šefa HZJZ-a Krunoslava Capaka kao i tada sveti Stožer uz super heroje Alemku Markotić i ostatak ekipe, znanstvenici poput Borisa Lenharda i tako dalje.
‘Tabori’
Sve su to ljudi koji su od početka epidemije činili ‘jedan tabor’ koji je donedavno bio jedini, dok bi svatko tko drugačije misli bio proglašen heretikom i ‘ubojicom baka i djedova’, a sve pod budnim okom čuvara istine fact checkera svih zemalja svijeta. I oni su u svojoj misiji uspjeli, preplašili su ljude, u nekoliko navrata išlo se u razne stupnjeve takozvanog ‘lockdown-a’, tisuće ljudi ostali su bez posla, ostali su bez važnih liječničkih pregleda u bolnicama, ugrožena je budućnost tisuća i tisuća ljudi kojima će zatvaranja uvedena preko noći tek pokazati pravo lice u vidu neotkrivanja raznih bolesti na vrijeme, poskupljenja cjelokupnog života, legaliziranog uskraćivanja sloboda od strane vlasti, poremećenih obiteljskih odnosa zbog prisilno uvedenih neprirodnih zakona življenja i tako dalje…
I bilo je to tako sve do konca 2020. godine kad su na scenu stupili neki ljudi koje danas krojitelji javnog mnijenja nazivaju ‘drugim taborom’ i stavljaju ga u isti koš s ovim prvima. Bili su tu poduzetnik i matematičar Nenad Bakić, član Znanstvenog savjeta profesor Gordan Lauc, novinar koji je iz nekog razloga dobio slobodne ruke pisati vlastito mišljenje i prenositi nepoželjna istraživanja Gojko Drljača, osnivač portala i autor na istom Mario Nakić, influencer Oleg Maštruko, brojni neznani ljudi iz sjene, brojna udruženja koja su se odlučila suprotstaviti ovim prvima, pojedinci i aktivisti poput Ivana Pokupeca, neki stručnjaci koji su okrenuli ploču i počeli zagovarati više slobode i popuštanje ‘epidemioloških mjera’ i tako dalje.
Ono što mnogi još uvijek neće priznati, a sve će biti jasno nakon nekoliko godina, jest da taj drugi tabor nije stvoren dekretom i odlukom neke vlade i medijskih mogula poput onog Rudanovog, nego je nastao kao reakcija individua i onoga što nas čini različitim od svih živih bića na planeti, onoga što nas čini ljudima. Reakcija na teror, na uskraćivanje osnovne ljudske potrebe – socijalizacije, reakcija na medijsko korištenje ‘hipodermičke igle’ u vidu ulijevanja određenih informacija u mozak publike bez očekivanja kritičkog promišljanja, reakcija na uskraćivanje osnovnih ljudskih sloboda, reakcija na udar slobode riječi i pisma kao u vremenima najgorih totalitarizama i svjetskih ratova, reakcija na pad pravnih sustava i preko noći zanemarivanja svih zakona stvorenih u liberalnim demokracijama…
‘Drugi tabor’ samo su u javnom prostoru predstavili malo prije navedeni ljudi, no taj tabor zapravo čini većina, taj tabor činimo svi mi. To je svaka majka koja se protivi da joj dijete svoje djetinjstvo provede s pokrivalom za glavu iako sva novija istraživanja pokazuju da to nema nikakve svrhe, to je svaki otac koji ne može posjetiti majku svog djeteta i još neviđenu bebu u bolnici jer su na vijestima rekli da imamo ‘porast broja slučajeva’, to je svaki čovjek koji je ostao bez posla jer je njegova struka označena za ‘širitelja epidemije’ iako ne postoji niti jedan znanstveni dokaz za isto…
Famozni ‘ALI’
Slučajeva je puno, ali poanta je jasna. Taj famozni ‘drugi tabor’ su svi koji se ne žele odreći onoga što smo kao civilizacija stekli krvlju, učenjem pa i evolucijom. I zašto onda neki istaknuti javni filozofi i praktikanti uporno ta dva tabora poistovjećuju?
Razlog je jednostavan. Oni sami često govore da oni ne smatraju ta dva tabora jednako odgovornima za probleme i polarizaciju društva, ALI… Uvijek imaju famozni ‘ALI’… Taj ‘ali’ znači da nemaju petlje zauzeti stav u javnosti jer tako riskiraju komfornu poziciju i poslove s raznim selonačelnicima koji su članovi famoznih ‘stožera civilne zaštite’, ostaju bez moći pregovaranja s političarima kojima vode PR i marketinške kampanje, ostaju bez mogućnosti gostovanja na televizijama i intervjua u dnevnim listovima i na portalima zbog nepopularnog mišljenja, potencijalno ostaju bez – moći, novca i utjecaja. Zato se drže sredine i većinu koja želi slobodu, stavljaju u isti koš s onima koji žele totalitarizam i vladavinu tiranina.
