Prije osam godina, 1. srpnja 2013. Hrvatska je ušla u Europsku uniju i postala njena punopravna 28. članica.
Što se sve promijenilo od tada do danas, koje su prednosti, a koji nedostaci članstva te jesmo li mogli bolje iskoristiti članstvo, za portal Otvoreno komentirao je politički analitičar Karlo Jurak.
Zanimalo nas je što je, s ekonomske strane, donio Hrvatskoj ulazak u EU? Jurak je odgovorio kako je, ekonomski gledano, ulazak u EU, bio dovršetak jedne etape liberalizacije gospodarstva i daljnje integracije u svjetske ekonomske tokove.
“Iako je ta liberalizacija u raskoraku s brojnim praksama u samoj Hrvatskoj, činjenica je da je tržište bogatije robama i uslugama, što jednako tako znači da je i slobodniji protok radne snage. U tom smislu, EU itekako može ekonomski biti dvosjekli mač za siromašne zemlje poput Hrvatske jer se nalazimo u ‘slobodnijem’, neometanijem natjecanju s drugima, a krećemo sa slabijih početnih pozicija. Pitanje je što je time dobio mali hrvatski poljoprivrednik, obrtnik, proizvođač… njegova je ekonomska sudbina postala neizvjesnija. Ti svi rizici koje je donijela EU, općenito integracijski procesi u svjetske ekonomske tokove, nastoje se kompenzirati, između ostalog, povlačenjem sredstava iz EU fondova. I tu, kako izgleda, povlačimo manje nego što bismo mogli. Čini se da je politika upravljanja ekonomijom takva da premalo amortiziramo rizike i opasnosti, da se ne snalazimo kako bismo se s obzirom na vlastiti periferni položaj trebali snalaziti”, rekao je Jurak.
‘Otporniji’ odnos prema korupciji u pravosuđu
Govoreći o tome što se sve promijenilo unazad osam godina, istaknuo je kako osim ekonomskog aspekta, koji je bio samo nastavak već započetih procesa, ostale su stvari također jedan tip nastavka, ali ima i rezova/diskontinuiteta.
Rekao je kako je primjer i nešto “otporniji” odnos prema korupciji u pravosuđu, gdje je sad voda stvarno došla do grla, a gdje smo se opustili od vremena ulaska u EU. Mnogo se ljudi, naročito mladih i kvalificiranih, iselilo. Nije to tragedija, ali postavlja se pitanje kako upravljati ljudima kao najvažnijim i najvrjednijim resursom u zemlji koja je članica jedne nadnacionalne zajednice.
“Također, od ulaska u EU svjedočimo i porastu konzervativizma i nacionalizma, tj. tendencija osporavanja određenih stečenih prava primjerice ženskih i manjinskih, kao i toga da te političke struje, ustvari u skladu s tendencijama u brojnim drugim europskim zemljama, dobivaju sve veći politički, medijski i civilni prostor”, naglasio je politički analitičar.
Na upit je li država ipak malo pretroma u zahtjevima od EU-a te jesmo li možda mogli tražiti i više iz europskih fondova, posebice kada je riječ o obnovi nakon potresa, Jurak je rekao “da, jest, nije dobro političko upravljanje ekonomijom i financijskim izvorima koji su nam na raspolaganju”.
“To je sve, doduše, novac građana EU, i strukturno smo u poziciji da ‘veći’ uvijek uzmu više, to su strukturne manjkavosti okvira EU, ali bez obzira na to više bismo se mogli snalaziti. Što se tiče obnove nakon potresa, mnogo je zemalja iz neke solidarnosti pomoglo, premijer Plenković se vrlo brzo nakon zagrebačkog potresa pohvalio onime što mu je obećao Charles Michel, kasnije je jedna tranša pomoći (i nakon petrinjskog) izglasana u Europskom parlamentu. Slučaj s pomoći oko potresa i nije toliko loš primjer, štoviše, bolji od mnogih drugih”, rekao je.
‘Kontradiktorne poruke unijele su dodatnu konfuziju i skepsu prema cijepljenju’
Što se tiče pomoći državama članicama Unije, Jurak ističe kako EU Hrvatskoj može pomoći onoliko koliko i drugim članicama, bar više-manje, jer tu ima faktora koji nisu toliko politički, a to je sama logika pandemije, tj. kada će koga više i u kojoj mjeri pogoditi.
“Kada je pandemija izbila, države su se mahom zatvorile u sebe, tek se kasnije počelo govoriti o nekoj zajedničkoj europskoj politici. Ona je tek djelomično uspjela u slučaju cijepljenja – pitanje koliko bi imali cjepiva na raspolaganju da nismo članica EU. S druge strane, sporost, nekoordiniranost i brojne kontradiktorne poruke od strane EU, europskih regulatornih tijela i nekih vlada država članica unijele su dodatnu konfuziju i skepsu prema cijepljenju kao procesu”, naglasio je.
U doba pandemije koronavirusa Hrvatska je predsjedala EU, ali to je bilo, kako je istaknuo, “formalnost jer je rotacijsko načelo, a ne stvar neke posebne zasluge”. Kao predsjedatelj Vijeća EU mogu se na dnevni red nametati teme, oblikovati prioriteti i sl., što je, prema Jurakovom mišljenju dobro, i što bi se zasigurno bolje izvelo da nije bilo svjetske izvanredne situacije. Ali, opet, on smatra kako ne treba previše fetišizirati jedno formalno rotacijsko načelo.
‘Nije normalno da Slovenija i Mađarska dižu žice prema nama, a svi smo u EU’
Pred nama su još dva cilja – ulazak u šengenski prostor i uvođenje eura. Zanimalo nas je pomaže li nam dovoljno u tome Unija te što bismo još trebali učiniti kako bismo još više poboljšali naš rejting u EU?
“EU ne pomaže puno oko Šengena jer tek na pitanju granica ne postoji jasna zajednička politika. Hrvatska je tu u jako nezavidnoj poziciji jer, s jedne strane, mora biti, zarad interesa cijele EU, ‘graničar’, a s druge se strane onda non-stop izvještava kako to ‘graničarstvo’ baš i nije u skladu sa zakonima i normama kako bi se policija trebala odnositi prema migrantima. Dakle, kao da EU govori ‘samo batinajte, a mi ćemo pisati da to nije lijepo’. Slovenija i Mađarska imaju dignutu žicu prema nama, a i jedni i drugi smo u EU, to nije normalno. Svakako nezavidna situacija koja, ako se ne riješi migrantska kriza, koja se s mjerom pali, s mjerom gasi, može se ublažiti ne samo hrvatskim ulaskom u Šengen, nego i proširenjem EU na jugoistok. BiH ne može zadržavati toliko migranata, i to je problem neovisno o Šengenu i hrvatskoj poziciji. Hrvatski je nacionalni interes da vanjska granica EU bude što dalje od nas samih. EU zasad tu ne pomaže nego se, kako sam gore rekao, dosta licemjerno i filistarski odnosi spram Hrvatske. Što se eura tiče, to je druga priča, i povezana je sa strukturnim problemima koje generira EU između zemalja centra i zemalja periferije. Uvođenje eura nije stvar prestiža, jače zemlje i one koje su dulje u EU od Hrvatske, poput Švedske i Češke, nisu uvele euro”, rekao je Jurak.
Govorio je i o problemima s kojima se Hrvatska suočava.
Naglasio je kako s jedne strane postoji strukturni problem odnosa centra i periferije u EU, a s druge strane jalovost vlastite politike u upravljanju ekonomijom odnosno gomilanje nekih višedesetljetnih problema i nevoljkost da se rješavaju dugotrajni problemi u hrvatskom društvu, poput korupcije, nepotizma, rođačkog kapitalizma, nedostatka investicija i inovacija, reforme pravosuđa i drugih institucija koje trebaju davati okvir da ekonomski život napreduje.
Prema Jurakovim riječima, treba rješavati gore navedene probleme, što se tiče odnosa unutar zemlje (a što se opet reflektira i prema van).
“Što se tiče odnosa prema van – dakle prema drugim zemljama EU, Hrvatska treba ojačati diplomaciju, manje savijati kičmu pred nekim članicama i centralnim tijelima, pokretati vlastite inicijative, pokušati biti inovativna u rješavanju nekih ogromnih zajedničkih problema poput pandemije, migrantske krize, pitanju proširenja i slično”, zaključio je Jurak.
