Stipić: Ako SDP odredi vlastiti identitet i shvati da im najveći konkurent nije HDZ već Možemo, onda mogu dalje

Tomislav Stipić

Politički analitičar Tomislav Stipić komentirao je rezultate SDP-a na lokalnim izborima u Zagrebu gdje je platforma Možemo uvjerljivo odnijela pobjedu. 

“Tomislav Tomašević preuzeo je dužnost zagrebačkog gradonačelnika. Velikom većinom glasova tako su odlučili na izbore izašli stanovnici Zagreba, njih 200 tisuća i to valja respektirati”, govori nam.

Platforma Možemo! sada će imati, kako dodaje, priliku u stvarnost pretočiti sve najave iz romantičarske kampanje u kojoj smo vidjeli puno pozitivne energije, ali vrlo malo sadržaja osim odlično odrađene propagande.


“Uzimanjem Zagreba, nova lijeva opcija preuzela je primat od SDP-a koji već duže tavori na dnu kace vlastitih zabluda, neaktivnosti i oportunizma. Propadanje zagrebačke organizacije kulminiralo je na zadnjim izborima, ali za to najmanju krivicu snosi novo vodstvo SDP-a koje je za kandidata za gradonačelnika instaliralo Joška Klisovića, ‘mirnog čovjeka Zagreba’, koji je mogao biti dobar kandidat da to nije postao iz nužde nakon propalih pregovora s Možemo!”, smatra.

‘SDP ne bi prošao ništa bolje na izborima da je kandidat bio Gordan Maras’

Navodi da najveći krivac nije ni Gordan Maras, čovjek koji je zadnje tri i pol godine vodio zagrebačku organizaciju. “Javna je tajna da njome nikada nije ni vladao jer su se vječno sukobljeni SDP-ovci, prethodno nahuškani djelovanjem milanovićevaca i bernardićevaca, trošili na jalove prepirke po maniri ‘čiji je veći’, prepuštajući zagrebački asfalt aktivistima iz kartela ljudskopravaških i civilnih udruga”, tvrdi.

Ističe da ne bi SDP prošao ništa bolje na izborima da je kandidat bio Gordan Maras, ali bi to svakako olakšalo poziciju Peđe Grbina da nakon poraza raspusti zagrebačku organizaciju i praktički pusti da Bandićev duh u nekad najjačoj SDP-ovoj organizaciji transcendira u onostrano.

“Time bi si uvelike olakšao ono što, dojam je, doista i želi napraviti – zagrebačku organizaciju očistiti Bandićevih kadrova, posložiti ju na zdrave noge i pripremiti stranku za sljedeće izborne cikluse”.

Istu večer kad je preuzeo stranku, napisao sam, kako dodaje: “Bude li pameti, novi predsjednik SDP-a oko sebe će okupiti sve najbolje što SDP ima, neovisno o osobnim preferencijama.

Poručuje da vremena za čekanje jednostavno više nema, Hrvatska predugo čeka alternativu HDZ-u, stranci koja je postala sinonim za korupciju u Hrvatskoj. “Na Grbinu je da pokaže može li, iz saborskog prikrajka već vrebaju oni koji uglas viču – Možemo!”.

‘Sada prava bitka tek počinje’

Dodaje kako je Grbin doista okupio ljude koji mu nisu bili skloni, na mjestima u saborskim odborima ostavio poraženu struju na unutarstranačkim izborima, podržao kandidate na lokalu koji su bili protiv njega, financijski djelomično stabilizirao stranku i (p)ostao aktivan u Saboru i na terenu.

“Na lokalnim izborima nije doživio poraz, što su priželjkivali ljudi bliski bivšem šefu Bernardiću, utjelovljeni u ambiciji Rajka Ostojića, čovjeka iz sjene koji je najavom svog ukazanja u Saboru trebao dati mig Grbinovoj oporbi da pripremi političku giljotinu. No, sada prava bitka tek počinje, a njezin će smjer uvelike odrediti postavljanje SDP-a u odnosu prema Možemo! u zagrebačkoj skupštini”.

Naglašava da SDP podhitno treba odrediti vlastiti identitet i odlučiti žele li biti stranka ljevice ili socijaldemokratska stranka skandinavskog tipa.

“Ako žele više ljevičarenja, demokratskog socijalizma i ostalih dijalektičkih promašaja, netko im treba reći da je taj prostor zauzet od onih koji su im na valu promjena preuzeli primat. Taj prostor nije bogzna kako širok, Možemo si su ga proširili umjetno, stvorivši sliku o sebi kao o unificiranoj inačici zeleno-lijevih pokreta, u kojem je zeleno samo vješto prikrivanje neambicioznih lijevih politika, ali upravljanje Zagrebom sigurno neće biti bez posljedica i podrška Možemo! bi vrlo brzo mogla početi kopniti. U tom slučaju SDP bi suzio i ono malo manevarskog prostora koji im je solidnim rezultatima na lokalnim izborima pružen poput mane s neba i zasigurno bi nastavio put prema dolje. Sve to ide na ruku nikome doli HDZ-u”.

Ako se pak u SDP-u odluče na socijaldemokraciju, kako dodaje, otvara im se prostor sve do centra koji je najzastupljeniji među biračima koji vape za jakom platformom s glavom i repom.

“U tom slučaju, socijaldemokratske politike koje bi se temeljile na tržišnom gospodarstvu sa zelenom agendom, jačanjem gospodarstva preko malog i srednjeg poduzetništva, deregulaciji parafiskalnih nameta i ustaljivanjem porezne politike, snažnom potporom poljoprivredne proizvodnje temeljene na prinosu, a ne garantiranim poticajima, reformom zdravstva i školstva te toliko dugo očekivanom reformom pravosuđa i teritorijalnog ustroja države, stvorio bi se konglomerat dobrih politika za novi društveni ugovor. Naravno, sve to bilo bi zaokruženo socijalnom pravdom, solidarnosti i pravnom sigurnosti. Takvim pristupom, SDP bi zasigurno dobio dovoljno prostora za rast koji mu je neophodan da na sljedećim izborima trijumfira i sastavi novu Vladu”.

‘Ako riješe pitanje identiteta, onda mogu dalje’

Ako riješe pitanje identiteta, onda mogu dalje, tvrdi analitičar. Prihvaćanjem podjele odgovornosti u Zagrebu u tandemu s lijevo – zelenim blokom, mjesto predsjednika Skupštine neće donijeti ništa dobroga.

“Na koncu, na izborima su teško potučeni u Zagrebu i upitan je legitimitet za takvu odluku. S time možda postaju kratkoročno vidljiviji, ali dugoročno gube priliku za osnaživanje zagrebačke organizacije (a bez nje nema pobjede na parlamentarnim izborima) jer će se morati baviti nagomilanim zagrebačkim problemima. A kad dođe do eskalacije, morat će podijeliti odgovornost s Tomaševićem. U tom srazu podijeljene krivnje postat će lak plijen za trenutno jaču ekipu u Možemo!, a iz prikrajka će se smijuljiti Plenković gledajući koprcanje ljevice u živom blatu postbandićevske kaljuže. Jednim udarcem – dvije muhe”, smatra.

Ističe da alternativa za SDP leži u političkoj pragmi. “Podržavati Možemo! kao svjetonazorski najbližima svakako je imperativ. Pružiti im priliku da građanima Zagreba donesu obećanu promjenu, ali bez formalne koalicije, a time i za otklon od odgovornosti za loše poteze kojih će sigurno biti. U isto vrijeme, izgraditi novu organizaciju u Zagrebu i početi s promocijom jasno artikuliranih politika (sasvim suprotno od Plana 21 ili prepisanog programa Restart koalicije) s ljudima koji su se dokazali na terenu”.

Dodaje kako SDP ima ljude po terenu koji su suvereni vladari svojih sredina i koje ljudi biraju opetovano zbog socijaldemokracije koja dotiče one kojima je i namijenjena – žive ljude, ranjive skupine, poduzetnike, radnike i umirovljenike. ”

“Sanja Udović, Ivana Cvitan Polić, Mirela Ahmetović, Jasenka Auguštan Pentek, Ivana Marković, Mišel Jakšić, Ante Bilić, Dalibor Domitrović, Matej Mostarac, Mišo Krstičević samo su neki koji sigurno imaju štošta za reći i nositi novu energiju SDP-ovih politika. To je ona komparativna prednost pred raznolikom ekipom iz Možemo! koju SDP mora znati iskoristiti”.

‘Najveći konkurent im nije HDZ već Možemo’

Uz prestanak unutarstranačkog ratovanja, SDP ima šansu pretvoriti svoj politički kapital u djelotvornu alternativu klijentelističkom upravljanju Hrvatskom, objašnjava.

“Ukoliko shvate da njima najveći konkurent nije HDZ već Možemo!, na dobrom su putu da vrate stare birače i stvore preduvjete za neke nove. Poticaj im može biti što ih Plenković i dalje neumorno spominje, a to sigurno ne bi radio da nije svjestan kako najveća opasnost po njega i dalje prijeti od najveće oporbene stranke”.

Podsjeća da je SDP bio i u goroj situaciji od ove, devedesetih su muku mučili s prelaskom izbornog praga. “Za par godina bili su na pobjedničkom postolju. I dalje su gospodari vlastite sudbine i ako odigraju strateški, nema razloga da im se trud i rad ponovno ne isplate. Da bi se do toga došlo, sljedeće tri godine treba zasukati rukave i vratiti se na teren među ljude. Svako drugo kalkuliranje nužno će dovesti do nepovratnog posrnuća”, zaključuje Stipić.


Komentari