Kolumnistički prvijenac za portal Otvoreno valja započeti osobnim priznanjem, već sam više od dva desetljeća posvađan s Popperom i njegovim otvorenim društvom, čija se otvorenost ogleda u maksimi odsustva tolerancije za netoleranciju.
Potonje, ne zbog toga što bi to bio neki princip koji bi bio nelegitiman kada bi ga pojedinac prihvatio kao svoje načelo, nego radi toga što se u teoriji Karla Poppera to odnosi na zaštitu otvorenog društva protiv njegovih predatora.
A predatori su, dakako, svi oni koji nisu suglasni s teorijom koju zastupa ovaj utjecajni politički filozof i njegova sljedba. Ulogu zaštitnika valja preuzeti zakonodavac, a ulogu zaštitara establishment ove progresivno liberalne doktrine. Vidjeli smo njihovo zaštitarsko djelovanje tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, kako kroz razne ideološki obojene fact checkere, tako i tijekom subote i nedjelje u reakcijama na događaj koji se odigrao na Trgu bana Jelačića, Festival slobode.
Osobno mi je puno draže nastupati iz pozicija potpune slobode izražavanja, pogotovo kada to izražavanje nije upereno protiv osobnog integriteta drugih pojedinaca, što u slučaju Festivala slobode nije bio slučaj.
Naime, sloboda govora ne postoji ako postoje iznimke, jer ako postoji prostor neslobode onda ne možemo govoriti o slobodi, objašnjavao je Ludwig von Mises. Država, koja nije arbitrarna tj. ona koja poduzima više nego li je to zaštita individualnih sloboda, zaštita granica ili zaštita elementarnog zdravlja, najveći je neprijatelj pojedinca, pisao je Albert Jay Nock.
Iz pozicije slobodnog, nasuprot tzv. otvorenom društvu, recentno zagovaranje vladinog razbijanja subotnjeg prosvjeda ili njegove zabrane, bio bi udar na slobodu izražavanja. Ma, koliko raznorazni saborski populisti tamo dolazili po glasove.
No, javni prostor treba koristiti za upozorenja i argumentaciju, nikako za zagovaranje zabrane i zato valja upozoriti na neke činjenice, jer živimo u stvarnosti koju definiraju pojedinci različiti svjetonazora i vrijednosnih sustava, a ne u prostoru želja.
Prvo, sloboda negiranja zarazne bolesti, ili sloboda odbijanja epidemioloških mjera, donesenih temeljem društvenog dogovora ove zemlje završava početkom prava drugih pojedinaca na zaštitu. S početkom prava drugih pojedinaca kako ne bi bili zaraženi.
Suočeni smo s bolešću, za koju većina svjetskih znanstvenika tvrdi kako se iznimno brzo širi i kako djeluje atipično, na starije i one s oslabljenim imunitetom, koji su u svakom civiliziranom društvu predmet osobite brige i zaštite.
U mediteranskim i južnim zemljama EU-a, kakva je, nemojmo se lagati, Hrvatska, za razliku od Švedske, na čije se mjere i borbu protiv Covida mnogi pozivaju, mi smo u svakodnevnom kontaktu sa starijima (jednostavno najduže živimo u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, ali i okrenuti smo široj obitelji i svojti, tradicionalno), a nemamo niti duboko ukorijenjenu odgovornost prema društvu te duboko povjerenje prema državnim preporukama i odlukama institucija, kakvu imaju većina zemalja na sjeveru EU.
Iz toga proizlazi i druga objekcija, neodgovorno ponašanje, negiranje opravdanosti minimalnih epidemioloških mjera ili negiranje postojanja pandemijske ugroze, ma koliko mala smrtnost, u postotku, od nje bila, mogla bi nagnati epidemiologe i politiku na neku novu karantenu, neko novo zaključavanje gospodarstva.
Na padu BDP-a od 15.1 posto i padu indeksa dodane vrijednosti od 12 posto, pri činjenici da neke velike tvrtke prijavljuju pad prometa i do 40 posto, možemo vidjeti koliko bi opasno produbljavanje tendencije pad za životni standard pojedinaca moglo biti.
Razumljiv je strah i neizvjesnost oko produbljavanja recesije padom potrošnje, međutim, manifestacija straha i psihoze tako što se sloboda negacije stavlja iznad slobode bivanja zaštićenim od zaraze, čemu pojedini saborski populisti, u želji za jeftinim prikupljanjem glasova, pružaju podršku, iznimno je neodgovorno političko ponašanje.
Jer, svaka je država organizirana tako da vodi rat ili odgovara na neku zdravstvenu ugrozu, pisao je još veliki von Clausewitz. Ili, kako u recentnom djelu Korona ekonomika, pišu Velimir Šonje i Kristijan Kotarski, svaka država intervenira, samo liberalna intervenira kako bi spriječila ugrozu individualnih sloboda ili elementarnog zdravlja većine pojedinaca.
Jer, od korone umire mali broj ljudi, ma koliko zarazna bila, od gladi, koja je krajnji rezultat nemogućnosti rada, će umrijeti svatko. Populisti će, dakako zatražiti da i u tom slučaju država poduzme nešto. No, znate što, u situaciji kada nitko ne stvara novu vrijednost, niti država nema sredstava kojima bi poduzela nešto.
PS: Vidim, neki kažu kako su kola hitne pomoći pokušala izvesti lažnu intervenciju ne bi li razbila prosvjed. Ako je tome tako, radi se o neodgovornoj i nedopustivoj manipulaciji. No, iako nemam dovoljno informacija nešto kategorički tvrditi, ne mogu vjerovati da bi ijedan zdravstveni djelatnik u ovoj zemlji pristao na tako nešto..
