Danas je za većinu afganistanskih državljana bio jedan od najgorih dana u njihovoj povijesti. Nakon 20 godina mirne vlasti, Talibani su opet zauzeli glavni grad Kabul te u njemu počeli provoditi svoju strahovladu.
Kaotično stanje u Kabulu
U nedjelju su u Kabulu viđene zaista nevjerojatne scene. Ljudi su bježali glavom bez obzira. Nedavno smo imali prilike vidjeti jedan strašan rat dvije države, Armenije i Azerbajdžana, pa opet ovakve scene masovnog egzodusa nisu bile prisutne.
Ipak, u gradu danas nema velike panike, kao što je bilo jučer, ali se ipak mogu vidjeti neke scene koje normalan čovjek ne može niti zamisliti. Naime, talibani kontroliraju promet i pretražuju automobile. Pretražili su i policijska te vojna vozila, uzeli ih te sada njih koriste.
Ljudi se trude pobjeći iz zemlje te su prizori na aerodromu bili strašni. Cestom dugom oko dva kilometra hodale su obitelji, djeca, mladi i stari. Talibani s teškim naoružanjem pokušavali su rastjerati pucanjem u zrak više od 10 tisuća tamo okupljenih osoba. Ljudi su se penjali čak i po bodljikavoj žici kako bi ušli na aerodrom, a koliko su očajni bili pokazuje video u kojem se ljudi penju na krila aviona koji upravo polijeće.
Strahote Talibana
Ono što je, osim upada u grad, zaprepastilo razne promatrače jest činjenica da su Talibani pred očima brojnih Afganistanaca pogubili gotovo sve zarobljene vojnike i ničim izazvani često napadali civile koji već mjesecima žive u strahu u ranije okupiranim mjestima.
Osim toga, Talibani su zahtijevali da zajednice predaju neudate žene kako bi postale “supruge” za njihove teroriste te su nad njima često provodili užasne seksualne i druge zločine.
Ono što je još nevjerojatnije, a sasvim jasno pokazuje tko su uistinu Talibani, jest činjenica da su u svojem ranijem zauzimanju Kabula osnovali zatvore u kojima bi smjestili silovane žene koje bi “morale platiti kaznu jer su muškarca izazvale na silovanje.”
Lekcija iz povijesti
Kako bi se zaista moglo shvatiti ovakvo neljudsko ponašanje ipak treba malo dublje ući u povijest. Sami Talibani nastali su u Pakistanu u izbjegličkim logorima u kojima su boravile afganistanske izbjeglice, a presudan utjecaj na njihovo učenje imale su vjerske škole koje su financirale naftom bogate arapske države.
Znatnim su se dijelom financirali od raširene proizvodnje i prodaje opijuma. S pojedinim zapadnim naftnim kompanijama te Pakistanom i Turkmenistanom dogovarali su gradnju plinovoda i naftovoda preko Afganistana.
Kada se spoji radikalno šerijatsko pravo koje je prisutno u dijelu Islama i kada se na to nadovežu teške okolnosti nastanka samog pokreta onda se može dobiti slika zašto su Talibani takvi. Još kada se uzme u obzir činjenica da im je saveznik bila još radikalnija grupa Al-Qaida sve je jasno.
Upravo zbog toga, nažalost barem na kratko, su protjerani te su izgubili vlast. Naime, od 1998. talibanski režim bio je pod pritiskom SAD-a zbog pomaganja terorističke skupine Al-Qaide, predvođene O. bin Ladenom, a od listopada 1999. bio je i pod ograničenim sankcijama UN-a (u kolovozu 1998. Al-Qaida je napala američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji, a SAD je potom raketama uništio nekoliko njezinih uporišta u Afganistanu).
Uslijedila je vojna intervencija SAD-a, a Talibani su izgubili vlast te su protjerani. Jedino što im je ostalo bili su gerilski ratovi, ali upravo će mlaka reakcija SAD-a biti odgovorna za povratak ovih čudovišta.
Što su žene skrivile?
Ipak, ako se već radikalno kažnjavanje prijestupnika donekle može razumijeti, postoji stvar koja se nikako ne može, a to je mržnja prema ženama. Već smo vidjeli kakva im je suluda ideja pala na pamet u prvom mandatu, no pogledajmo dalje.
U prvom mandatu uveli su niz zakona koji se tiču isključivo žena. Bilo im je zabranjeno raditi i školovati se te su već od osme godine morale čitati Kuran. Morale su nositi burku, opravu koja pokriva cijelo tijelo i lice i ima samo otvore za oči.
Žene koje su bile uhvaćene u kršenju segregacijskih zakona često su bile osuđivane na smrt, a kazna se u pravilu izvršavala javno, na stadionima uz veliko oduševljenje mnoštva luđaka.
U svojem potresnom pismu koje možete pročitati ovdje, anonimna 24-godišnjakinja iz Afganistana ovako opisuje djelovanje Talibana: ” Nisam mogla zaustaviti suze kad sam čula priče nekih obitelji. Jedna je u ratu izgubila sina i nije imala novca za plaćanje taksi prijevoza do Kabula, pa su snahu dali u zamjenu za prijevoz. Kako vrijednost žene može biti jednaka cijeni putovanja?”
“Danas, kad sam čuo da su talibani stigli do Kabula, osjetila sam da ću biti rob. Mogu se igrati sa mojim životom kako god žele. Radila sam i kao nastavnik u obrazovnom centru na engleskom jeziku. Ne mogu podnijeti pomisao da više ne mogu stajati ispred razreda, učeći ih pjevati svoje bukvice. Svaki put kad se sjetim da bi moje lijepe djevojčice trebale prekinuti školovanje i ostati kod kuće, suze mi padaju.”
Prema najnovijim saznanjima, tijekom nove talibanske vladavine za žene će biti vrlo slični zakoni. Neće smjeti izlaziti iz kuće bez pratnje muškaraca niti će smjeti nositi išta osim burke. Neće im biti niti dozvoljeno školovanje, a svaki prekršaj ovih zakona kažnjavat će se po svim pravilima šerijatskog zakona. Sve od rezanja ruku i nogu preko kamenovanja, pa sve do smrti.
Što se uopće događa u tom Afganistanu?
Za razumjeti kako je do povratka Talibana uopće došlo, treba pogledati zaista kompliciranu situaciju u Afganistanu. Rat u Afganistanu proizlazi iz invazije Sjedinjenih Država na Afganistan 7. listopada 2001., kada su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici uspješno otjerali Talibane s vlasti.
Otkako su ispunjeni početni ciljevi, koalicija iz preko 40 zemalja (uključujući sve članice NATO-a) formirala je sigurnosnu misiju u zemlji pod nazivom Međunarodne snage za pomoć u pružanju pomoći (ISAF), čiji su određeni članovi bili uključeni u vojne borbe s afganistanskim vladom.
Rat se nakon toga uglavnom sastojao od talibanskih pobunjenika koji su se borili protiv afganistanskih oružanih snaga i savezničkih snaga; većina vojnika i osoblja ISAF-a su Amerikanci. Nakon najpoznatijeg terorističkog napada ikad, onog 11. rujna 2001. na SAD u gradu New Yorku, koji su organizirali teroristička organizacija Al-Qaeda predvođena Osamom bin Ladenom ,koji je živio ili se skrivao u Afganistanu i za kojim se već tragalo od bombardiranja američkog veleposlanstva 1998, predsjednik George W. Bush tražio je da Talibani, koji su de facto vladali Afganistanom, predaju Bin Ladena.
Talibani su ga odbili izručiti ukoliko im nisu pruženi jasni dokazi o njegovoj umiješanosti u napade, što su SAD odbile pružanje i odbacivanje kao taktiku odgađanja. 7. listopada 2001. Sjedinjene Države s Ujedinjenim Kraljevstvom pokrenuli su operaciju Trajna sloboda. Da bi opravdao rat, Bushova administracija tvrdila je da Afganistan ima samo “selektivnu suverenost”, a ta je intervencija bila nužna jer su talibani prijetili suverenitetu drugih država.
Afganistan je podijeljen između vladinih snaga, koje podržavaju međunarodne trupe, talibana i njihovih militantnih saveznika, ekstremističke skupine tzv. Islamske države (ID) i skupa manjih stranih terorističkih skupina.
Krenuo napredak Talibana
Vratimo se mi na SAD. Oni su, uz pomoć, lokalne vlasti prethodnih 20 godina relativno stabilno održavali vlast u državi dok su se Talibani skrivli po Pakistanu. Međutim, Talibani su prethodnih godina jako napredovali na svim poljima.
Iz svojih utočišta u Pakistanu, Talibani su zauzeli ruralna područja Afganistana i konsolidirali kontrolu nad većim dijelom seoskih područja, istovremeno dobijajući nove borce i resurse. Posljednjih godina talibani su krenuli u naseljenija područja s ciljem da ih izoliraju i potom zauzmu.
Kako su Talibani polako napredovali, tako su se i približili glavnom gradu Kabulu te su se najgori strahovi počeli ostvarivati. Reakcije vladajućih, blago rečeno, nisu bile pravodobne i točne.
Međunarodno priznata vlada u Kabulu uvelike se urušila. Predsjednik Ashraf Ghani odletio je 15. kolovoza iz Afganistana, predajući vlast Talibanima nakon što su njihovi borci opkolili Kabul, a zatim ušli u glavni grad. Spustio se u susjedni Tadžikistan i prema izvještajima odlazi u treću zemlju.
Ključni članovi uprave Gana – uključujući prvog potpredsjednika Amrulaha Saleha, žestokog talibanskog kritičara, savjetnika za nacionalnu sigurnost Hamdullaha Mohiba i Fazela Fazlija, voditelja predsjednikova administrativnog ureda – također su pobjegli iz zemlje.
SAD povlačenjem napravio ogromnu štetu
SAD, također, nisu imale pravu reakciju. Naime, oni i Talibani potpisali su u veljači 2020. ključni sporazum čiji je cilj “donijeti mir Afganistanu”. Njime je objavljeno da se SAD povlači iz Afganistana uz obrazloženje kako afganistanska vojska ima 300.000 pripadnika dok Talibani imaju tek 75.000.
Sporazum predviđa dogovor o podjeli vlasti između afganistanske vlade i talibana i potpuno povlačenje svih stranih trupa. Samom objavom ovog povlačenja, odmah su se javili brojni skeptici.
Državni tajnik SAD-a Anthony Blinken još je 9. ožujka ove godine izjavio: “Zabrinut sam zbog mogućeg pogoršanja sigurnosne situacije koja bi talibanima omogućila brzo osvajanje ozemlja”. Što sugerira da bi SAD mogao zanemariti Trumpove obveze i ostati u Afganistanu. Barem još neko vrijeme.”
SAD, kao što znamo, nije ostao. Kao i u Vijetnamu, prvo su se umiješali, pa onda 2021. kao i 1975., pobjegli glavom bez obzira. Iza njih ostaju mnoge žrtve, civilne i vojne, ali nažalost i jedna hrvatska.
Sada možemo vidjeti koliko je uzaludna bila žrtva, nažalost pokojnog, hrvatskog vojnika Josipa Briškog, ali i ostalih ljudi. Iza ovog 20-godišnjeg rata ostaje pustoš, a što nas čeka u budućnosti ne može nitko znati. Ne preostaje nam ništa nego se pomoliti za afganistanske ljude, a posebno za njihove žene.
