Predsjednica psihološke komore: Mora se uspostaviti standard, broj psihologa je do prije dvije godine bio manji nego prije rata

Andreja Bogdan Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Predsjednica Psihološke komore Andreja Bogdan i predsjednik Komore socijalnih radnika Antun Ilijaš sastali su se ministrom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović vezano za provedbu stručnog nadzora u slučaju preminule djevojčice. 

“Ministarstvo je zatražilo stručni nadzor, oni su nama nadležni. I ministar je samo htio vidjeti kao teče stručni nadzor, jesmo li započeli, kada ćemo ga završiti te kakve su mogućnosti. Sad se očekuje od komora da daju mišljenje o stručnom radu svatko svojih kolega i kolegica. Utvrđujemo je li sve napravljeno kako je trebalo biti. Potom izvješće dostavljamo ministarstvu”, govori nam predsjednica Psihološke komore Andreja Bogdan. 

“Ovaj nesretni događaj i grozne posljedice sad su nas opet alarmirale i probudile jako puno emocija što je i prirodno i očekivano, ali ne možemo reći za cijeli sustav da ne funkcionira, a imamo takav kakav imamo, bolji nemamo, možemo vidjeti što možemo poboljšati i je li to što imamo odgovara potrebama sada i onome što nas čeka u bliskoj i daljnjoj budućnosti, a da bismo mogli adekvatno brinuti o ljudima koji iz raznih razloga ulaze u životne probleme i ulaze u ovu kategoriju potrebitih ili onih koji trebaju neku socijalnu skrb”, objašnjava.

Poraslo je nasilje u obitelji tijekom pandemije

Nasilje u obitelji poraslo je za 40 posto zbog pandemije koronavirusa, kako navodi. Dodaje da je problem to što su djeca sada više kod kuće pa manje može okolina reagirati ili uočiti pojavu nasilja. “Zdravstvena kriza promijenila je život svima i mnoge obitelji imaju dosta problema, a djeci je manje dostupna pomoć drugih, pa se nasilje povećava”.


Dodaje kako veliki broj ljudi ima problema u ovoj krizi i ti problemi se održavaju na obitelj. “To nije opravdanje, ali treba gledati da mi kao društvo imamo određenu odgovornost da tim ljudima pružimo određenu pomoć i zaštitu”.

“Ljudi se nama javljaju, ali jesmo li mi u mogućnosti u svakom sustavu pružiti svakoj osobi adekvatan tretman kako bi ona mogla promijeniti ponašanje, a za to je potrebno i određeno vrijeme. Mi kao društvo ne možemo takva ljude lišiti mogućnosti da oni svoje ponašanje promijene na bolje. Te mogućnosti ovise o terapijskim programima koje mi ti ljudima nudimo. Ne možete lošim popravljati loše. Ako je alkoholizam najveći problem u obitelji, onda osobu prvo treba liječiti od alkoholizma. Ljudi u jednom trenutku trebaju socijalnu pomoć koje treba biti riješena u nekom vremenu”, naglašava.

‘Kvaliteta života ovisi o svim sustavima, a ne samo o socijalnoj skrbi’

Ističe da sustavi dosta spori te se ne radi samo u sustavu centra socijalne skrbi, već o svim sustavima.

“Utječe i pravosuđe, zdravstvo na kvalitetu života, svi mi radimo povezano. Ako osoba ima problema sa alkoholom, onda će se liječiti u zdravstvu, neće ga liječiti u centru za socijalnu skrb, treba biti uključen i zdravstveni sustav”.

Dodaje kako se postavlja pitanje ima li zdravstveni sustav kapaciteta za provođenje mjera koje izriče pravosuđe.

Navodi da se nije povećao broj psihologa u zdravstvenom sustavu. “Broj psihologa je do prije dvije godine bio manji nego prije rata u Hrvatskoj u zdravstvenom sustavu. Mi na to upozoravamo, mi kao komora tražimo da provedbeni akti iz nacionalnih strategija moraju sadržavati standard zapošljavanja psihologa”.

‘Mora se uspostaviti standard’

Poručuje kako u svakom timu treba biti jedan psiholog, a ne može jedan raditi u pet timova. U zdravstvenom sustavu isto tražimo standard – na broj stanovnika, prema broju psihijatara,…neki standard se mora uspostaviti”.

Objašnjava kako u Zagrebu od 4000 psihologa radi 1800. “Nas ostalih 2000 po cijeloj Hrvatskoj. Zagreb ima pola svih psihologa koji su manje-više zaposleni, ima i nezaposlenih, ali ne može se sve mjeriti sa Zagrebom jer potrebe su svugdje jednake, ako ne i veće. Ja radim u Čakovcu, imamo veliki broj romske populacije, mi bi samo zbog toga trebali imati nadprosječno zaposlenih jer su oni često korisnici različitih usluga. Neko vrijeme dobro funkcioniraju, pa uđu u neko krizno razdoblje, to su obitelji koje su stalno ili povremeno potrebite skrbi”.

Dodaje da jedan socijalni radnik treba brinuti o 30 obitelji. “Ne može ih svaki dan kontaktirati jer je to ne moguće u osam sati, nitko od nas ne spava u kućama svojih štićenika”.

Tvrdi kako ne mogu prognozirati te da čine sve odgovorno i nastoje maksimalno stručno odraditi posao, “ali u smislu ljudskog ponašanja nemamo tako dobru prognozu i nema je nitko. Ljudsko ponašanje je jako nepredvidivo”.

“Moramo znati nešto o nasilju, najčešće su nasilnici ljudi koji su bili žrtve nasilja u djetinjstvu, to se zaboravlja. Ne znam ništa o ljudima koji se spominju u ovom događaju, ali oni stručnjaci koji će biti uključeni trebaju reći što se i kako dogodilo te vidjeti sve okolnosti i onda u skladu sa time i posljedice koje netko treba snositi”, govori.

Smatra da ovako dajući otkaze neće se puno napraviti, možda će se ublažiti. “Postavlja se pitanje tko će uopće onda htjeti raditi u takvom sustavu, ako mi kao stručnjaci nemamo razumijevanje od društva za posao koji radimo. I kad učinimo sve kako treba ne ispadne uvijek najbolje”.

“Iz ovakvih situacija možemo vidjeti kako svi možemo doprinijeti napretku svih sustava koji sudjeluju u pomaganju i zbrinjavanju ljudi koji su nekoj potrebi”, poručuje.

 

 

Komentari